Slavni Francuz izvrijeđao Hrvate, stvorena ružna predrasuda: ‘Nije imao pojma o nama’

Francuski književnik François-Marie Arouet poznatiji pod “nom de plume Voltaire” nikad nije boravio u Hrvatskoj, ali je svejedno vjerovao kako je dovoljno obaviješten da u svom slavnom “Filozofskom rječniku” iz 1764. pod natuknicom “Mišljenje” može raspraviti o teškoćama onih Hrvata, mislio je i na pojedince i na čitav narod, koji moraju isključivo skrbiti da na svijetu prežive svojim mukotrpnim radom pa upravo zato, jer nemaju vremena za kontemplaciju, niti o bilo čemu imaju svoje vlastito mišljenje, nisu sposobni misliti niti o državnoj upravi, niti o vjeri, niti o tragediji, niti o operi.

Takvi su, kaže Francuz, redovito oni narodi koji žive na obalama Ledenog mora, a takva je, veli on, na dva koraka od nas, većina Morlaka i Uskoka… Zaključak Voltaireov jest da su Hrvati neuki i to zato što im je uskraćena prilika. Nisu o Hrvatima u tom vremenu svi mislili poput Voltairea. Tako na primjer u svojim bilješkama francuski konzul Le Maire hvali se da je 1763. godine u Dubrovnik prokrijumčario Voltaireov aluzivni i zabranjeni ep “Djevica Orleanska” za koji kaže da ga u Dubrovniku sva mladež zna napamet i da od nje gradi svoju filozofiju. Jedan Francuz iz tog vremena također spominje Hrvate u sličnom kontekstu. Bio je to markiz Caraccioli koji u knjizi “Pariz model stranim nacijama ili francuska Europa” iz 1777. svojim licima daje literarna imena pa kaže da neki Orgon dolazi iz Hrvatske, a to će reći da nije pročitao nikad niti jednu stranicu nekoga teksta te da je zato bio spreman pitati što je knjiga, jer njemu taj pojam nije bio poznat!

Ipak, u Hrvatu Orgonu odjednom se pod utjecajem pariškog zraka probudila želja za tiskovinama pa on, kad se jednom vrati u zavičaj, postane punokrvni čovjek svoga učenoga doba, osoba zanimljiva u društvu, osoba koja čita i koja je svima na korist. U ovom Hrvatu sve se prelomilo, misli Caraccioli, samo zato što se družio s Francuzima. Ponešto drugačiju vizuru zagovarao je jedan onovremeni vojni stručnjak. Zvao se Guibert, bio je u tajnoj misiji francuskog dvora te je obilazio dijelove Vojne krajine sve tamo od Varaždinskog do Slunjskog generaliteta. Godine 1773. zaključio je o hrvatskim intelektualnim sposobnostima ovo: “Bio sam sretan da vidim neke klice filozofije u duši jednog Hrvata, sa zadovoljstvom sam ga poticao na razmišljanje. Samo se dodirom različitih ideja podstiče duhovno buđenje. Možda među Hrvatima ima mnogo Newtona i Montesquieua, koji će umrijeti a da se nisu prepoznali kao takvi.”

“Those who can make you believe absurdities can make you commit atrocities.”

Voltaire pic.twitter.com/H0x2PnCbYL

— CHUNTERKAP (@chunterkap) July 23, 2020

Bili neobrazovani

Poznajući ova mišljenja, odlučio sam vam ispripovijedati tri hrvatska života iz tih vremena upravo zato da otklonim misao o tome kako su Hrvati ikad bili nevični knjizi, kako su bili neobrazovani i nisu slijedili književne mode. Ljudi čiji životi slijede ne samo da su slijedili duhovne trendove nego su zbog nje i teško ispaštali, pa i gubili živote. Prvi od njih je Ignjat Martinović, urotnik i dvorski alkemičar koji je svoj životni put završio 1795., u četrdesetoj godini, na budimpeštanskom gubilištu gdje je osuđen za sudjelovanje u monskoj pobuni protiv cara Leopolda II. Ignjat Martinović bio je najprije franjevac. Redovničko mu je ime u samostanu u Iloku bilo Dominik. Od ranih se dana uspješno bavio matematikom, fizikom i kemijom. Otac Ignjatov bio je austrijski časnik koji je živio u Pešti gdje su mu se rađala djeca.

Njegov sin Ignjat još za studija u Osijeku pokazivao je veliki talenat pa je ondje 1781. objavio sažeti “Systema Universae philosophiae”. Poliglot, on se lakoćom kretao europskim salonima pa mu je prva služba bila mjesto tajnika poljskog grofa Ignjata Potockog s kojim je proputovao veći dio europskih prijestolnica i upoznao niz najistaknutijih tadašnjih prirodoslovaca, posebno među Francuzima s kojima je dijelio ideje slobodnih zidara i Francuske revolucije po čemu sigurno nije bio tipičan franjevac. Rano su primijećene Martinovićeve prirodoslovne kompetencije pa ga je Car Josip II. 1783. godine bez natječaja imenovao na mjesto profesora u ukrajinskom Lavovu gdje je istupio iz franjevačkog reda. U Lavovu imao je vrlo uspješnu sveučilišnu karijeru tako da je s 29 godina postavljen na mjesto dekana tamošnjeg Filozofskog fakulteta. Tu je bio primljen u masonsku ložu Feniks u ritualu nad nekim okruglim stolom.

U svom znanstvenom radu bio je Martinović zagovornik flogistonske kemije o čemu je u Lavovu 1787. objavio i spis “Praelectiones Physice experimentalis”. Nesreće su Martinovića počele stizati nakon njegova neuspješnog pokušaja da u Budimu na tamošnjem sveučilištu postane profesorom fizike. To mu nije uspjelo, ali mu pođe za rukom da ga Car Leopold II. imenuje dvorskim kemičarem. Nakon skore careve smrti Martinović je bez najave bio maknut s mjesta dvorskog kemičara. Novi car Franjo II., sin Leopoldov, nije se dao impresionirati Martinovićevim alkemijskim vještinama pa je ovaj ušao u žrvanj dvorskih intriganata koji su ga optuživali da je ubio prethodnog cara, ali i da je opozicionar i jakobinac te čovjek opasan za ustroj tadašnje habsburške carevine i za sam dvor. Martinovićev tajni pokret bio je vrlo brzo razotkriven, što i nije bilo teško jer je u samo nekoliko godina u Ugarskoj, gdje je Martinović živio, bilo objavljeno više od 400 jakobinskih političkih brošura od kojih se za mnoge dokazivalo da imaju veze s Ignjatom Martinovićem.

Objavio tajni zapis i raskinkao veliku laž: ‘Za sve koji misle da treba denacificirati Hrvatsku’

Opasan spis

Čak se dogodilo da je u Varadu jedan četrnaestogodišnji dječak iz škole kući donio neku političku pjesmu koju su njegovi uplašeni roditelji predali policiji. Taj zapis bio je poslan izravno caru kako bi ovaj bolje shvatio razmjere opasnosti. U jednom od tih uočenih spisa koji su se pripisivali Ignjatu Martinoviću stajalo je: “Pobijmo gospodu. Od kralja nema više ništa; nema on više ni kapi krvi. Ima nas na tisuće, oružja imamo. Križeva i vješala ima dosta.” Promotivni traktati i letci Martinovićevi širili su se tadašnjom Ugarskom, a dolazili su i do Hrvatske gdje je ako ne jednim od urotnika, ali barem njihovih simpatizera, bio i sam zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Njega su tijekom istrage sudrugovi zaštitili jer nisu, nakon optužbi te protiv njega nikada nisu svjedočili. U rujnu jedan siromašni plemić iz Bačke, neki Ferdinand Časar, izjavio je na županijskoj skupštini kako u krugu Martinovićevih istomišljenika vlada uvjerenja da: “Mora doći do revolucije u ovoj državi. Revoluciju će otpočeti ne seljaci nego siromašnije plemstvo. Tada će prvi biti giljotiniran veliki župan… Kraljevi su ubojice. Sretna je ona država koja nema kralja.”

Ignjat Martinović bio je uhićen 1794. godine. Na kraju, kada su mučna saslušanja završila u carskim su tamnicama bila su čak 42 optuženika. Sedmorici je odmah odsječena glava, a dvojica su presudila sama sebi. Ostali su osuđeni na duge vremenske kazne. Martinović je bio pogubljen u svibnju 1795. na Krvavoj poljani pokraj Pešte. Svoj politički testament napisao je uoči pogubljenja u zatvorskoj ćeliji. Uputio ga je samomu Caru kojemu se obraća u vrlo familijarnom tonu: “Poštujem tvoje lične osobine, jer ti stradaš od iste nevolje, kao i ja: vjeruješ, da su ljudi, koji nose krinku poštenja uistinu pošteni… Povjerimo pisanje naših biografija budućoj historiografiji. Preda mnom stoji gubilište. Iako nosim lance, ja sam u mislima svojim slobodan, u savjesti miran; naprotiv moj vladar u svojoj veoma prostranoj monarhiji nema slobode; jer mora da radi ono, što popovi i njihovi zaštitnici zabiju u glavu njegova kabinetskog ministra.

Pozornice svijeta! Učenjaci i dame siromašni i bogati! S potpunom postojanošću u duši opraštam se od vas. U trideset i devetoj mojoj godini smrt mi dokrajčuje život… Zvona, čije brujanje nikad nisam mogao trpjeti, neće više vrijeđati moje uho; glazbi, koju sam volio, neću se više diviti. Učenjaci gube u meni druga, siromasi svoj oslonac, dame, čiju sam naklonost uživao, svog obožavatelja, generali vještog taktičara, slobodne države svoga zakonodavca, kraljevi dobroga savjetnika. Od mog uništenja imat će koristi samo zločin. Zemljo. Ljubljena majko onih tijela, koja se nalaze pod mjesecom! Vraćam ti stroj, koji radi u meni; vraća se on u materiju, iz koje je proizišao. Prije vremena sam se rodio u ovoj državi; prije vremena moram biti uništen, da ne bih uznemiravao vladavinu mraka… Padam na koljena pred oltarom čovječanstva, grlim svoju voljenu domovinu i želim, da njenu sreću oplodi moja krv….”

Za što su optužili Martinovića

Među optužbama koje su Martinovića odvele na stratište bilo je najviše političkih, ali je bila i jedna posve neobična. Naime vjerovalo se da je ovaj alkemičar spravljao Caru Leopoldu poseban afrodizijački napitak, na bazi španjolske muhe, takozvani “aphrodisiacum diavolini”, koji je ovaj uzimao u pretjeranim količinama pa je od posljedica tog eliksira, kako se vjerovalo, naprasno umro. U ovoj seksualnoj stvari Martinovićeva krivnja nije nikad dokazana, ali je i ta činjenica presudila njegovu uhićenju, pa onda i smaknuću. Ignjat Martinović je prema sačuvanim iskazima za vrijeme suđenja imao hrabro držanje, stupao je ponosito i uzdignute glave, dok mu je na usnama lebdio preziran osmijeh.

Kad su ga predavali krvnicima i kad je jedan od nazočnih tužitelja izrekao kako ga ubijaju jer je protiv domovine kovao zavjeru, Martinović je glasno rekao: “Nije istina. Ne protiv domovine, nego samo protiv kralja!” Da su se vlasti bojale ovih urotnika, vidi se po tome što je u trenutku smrti ovoga hrvatskoga književnika vladalo među vojnicima posebno stanje opreza, tako da su u svim kasarnama postavili konje ispred topova, a vojsku opskrbili oštrim mecima. Pričalo se da su već sutra na stratištu procvale ruže što ih je bila posadila neka tajna ruka.

Drugi od ovih učenih Hrvata koje nešto malo stariji Voltaire nije predvidio bio je dubrovački filozof i fiziokrat Tomo Bassegli. Ovaj dubrovački plemić, koji je bio vlasnik jedne od najbogatijih privatnih knjižnica, otvoreno je podržavao Francusku revoluciju i dio njezinih reformnih ideja. Školovao se u Bernu i Göttingenu, boravio je više godina u Beču i Napulju, bio je zet najutjecajnijega austrijskog masona Ignatza von Borna, čija mu je kći Mimi bila žena. Ova temperamentna Bečanka napustila je Basseglija, s jednogodišnjim bolesnim sinom te bez ijedne riječi s novim mužem otplovila u Ameriku. Vrativši se u rodni Dubrovnik nakon kraha svoga bečkoga braka, Bassegli, inače prijatelj i vršnjak Mozartov, okupio je oko sebe znatan skup domaćih liberala.

Prosperov iskopao podatak koji će naživcirati Pupovca i Puhovskog: ‘Širi se lažna slika’

Bio među najučenijim Hrvatima

Bassegli je pisao francuskim jezikom i u rukopisu su mu ostale stotine stranica nikad realiziranih knjiga i zamisli. Od svih zamišljenih djela najambiciozniji je njegov nezavršeni “Plan de reforme de la constitution de la République de Raguse” u kojemu iznosi ideju o Dubrovniku kao centru buduće konfederativne ilirske republike u kojoj bi, kako je zamišljao, bile okupljene sve južnoslavenske nacije. U bilježnici s naslovom “Florilegium” ispisivao je u duhu francuskih filozofa svoje, ali i tuđe, misli. Bio je eklektik s vizijama, čovjek kojega je progutala uska sredina u kojoj je proživio posljednja desetljeća života. Taj požudni čitatelj i sljedbenik Voltairea, Rousseaua i Montesquieua, bio je među najučenijim Hrvatima svojega doba. Umro je 1806., i to nekoliko dana nakon poniženja kojima je bio izvrgnut za vrijeme dugo očekivanog susreta s francuskom vojskom, koja je dolazila “osloboditi” Basseglijev rodni Dubrovnik.

Ne bi se moglo reći da se Tomo Bassegli ne bi radovao Napoleonu i njegovim pohodima, ali on u takvoj radosti nikada ne bi išao do kraja. Upravo po tome bio je on pravi Dubrovčanin, čiji su uvidi bili vrlo točni pa mogu i danas izdržati sud povijesti. Poput ove Basseglijeve tirade o neznanju: “Dok se opći stav temelji na kobnoj pogrešci, neznanje trijumfira, sve se pokvari, sve se izopači, gubi se nit razuma i pravde a apsurdni i smiješni običaji postaju zakoni. Eto čemu nas uči povijest svih naroda: one su povijesti javnih nesreća. Iz neznanja rođeno je raspadanje javnog interesa.”
Bassegli javno govori kritički o uskom mentalitetu svoga Dubrovnika, uspoređuje ga s antičkom Abderom, naravno inspiriran Wielndaovom knjigom Abderićani. O malim gradovima i njihovim uskim mentalitetima Tomo Bassegli održao je jednom na francuskom jeziku vrlo upečatljivo predavanje “Remarques sur les petites villes et rus les petits États”:

“Vrlo uzvišena vlastela vrlo malih zemalja, koja u svojoj državi pravi kišu i lijepo vrijeme, govori uvijek vrlo glasno. Tko se nikad nije ponizio, ponižava se u malenom gradu kad sve sluša, a veliki gospar govori. Što se čovjek više pred njim sagiba, i što više tone u svoje ništavilo, to taj velikaš sve više naprijed pruža trbuh i povlači ramena udostojivši se s vama govoriti. Ako je k tomu u dotičnoj zemlji taj vrlo velik i moćni gospar, gradonačelnik ili senator, neuk do te mjere da mu je kalendar jedina lektira, neka nebo sačuva svakoga nadobudnog i talentiranog mladića koji s njim stupa u razgovor. Takav se mladić iznad svega mora čuvati da mu ne proturječi. U malim gradovima vidi se, općenito, iste mržnje, strančarstvo, ambicija, oholost i druge strasti koje potresaju velikim gradovima. Istini za volju, ulogu su u malim gradovima lošije igrane, spletke i gluposti postaju tu pokretači svih velikih događaja…

On this day in 1815, Napoleon Bonaparte surrenders to the captain of the British warship HMS Bellerophon off Rochefort, France. “I am come to throw myself on the protection of your Prince and your laws,” he declares. It has been 27 days since his army was crushed at Waterloo. pic.twitter.com/Wmh4zlOYGV

— Military History Now (@MilHistNow) July 15, 2024

Dubrovčanin kojega su Francuzi izravno ponizili

Republičke državice dostatne su same sebi i vrlo se malo brinu za sve što je strano. Svemoćni i veoma ozbiljni senator drži svoju malu državu svemirom. Iz njegovih usta teče potok rječitosti o svemu što se zbiva u gradskoj vijećnici. Uostalom, njegov duh je zaposlen njegovom veličinom, stalo mu je samo do njegove svemoći koja vlada mišljenjem ostalih sugrađana, zanima se za povijest obitelji, praznovjerne priče, cijenu vina i ulja, jematvu i cijenu kupusa. Poslije Boga takav je velikaš u maloj državi najveći. Senatorski bijes je strašniji u maloj republici negoli grom i munja. Jer ti dolaze i prolaze, a on traje dovijeka.”

U ovom su tekstu postavljene misaone, ali i političke granice Basseglijeve generacije dubrovačkih plemića. Njih odanost aristokratskom staležu nije priječila da izlažu posve libertinske i jakobinske ideje, ali oni nikada nisu mogli pristati na radikalizam tadašnjih revolucionarnih pokreta i na razornost masonerije. Oni nisu bili spremni prihvatiti da njihovim na galskoj kulturi odgojenim duhovima sudbinu određuju prosti francuski vojnici koji su im okupirali grad i s Orlandova stupa zavazda skinuli zastavu s likom svetoga Vlaha. Ta njihova unutrašnja kontradikcija išla je dotle da je Tomo Bassegli preminuo koji dan nakon što su 1806. godine francuske trupe ušle u Dubrovnik.

On je bio onaj Dubrovčanin kojega su Francuzi izravno ponizili kad ih je kao poklisar susreo u Slanom i kad su ga skinuli s konja te prisilili da se pješice vrati u Grad i da za njihovu vojsku organizira brodski prijevoz preko Rijeke dubrovačke. U tom su se trenutku u Basseglijevoj duši rasprsnule sve idealizacije francuskog racionalizma i Voltaireove ideologije kojoj je bio sljedbenikom. Ostalo mu je samo da u trenutku skore smrti u uho svome nećaku izgovori jednu općenitu, ali svakako znamenitu rečenicu toga doba: “Budi čovjek.” Pisao je Tomo Bassegli i jedan opsežni esej o javnoj sreći u kojem ima vrlo originalnih postavki i aforizama koji su u svoje vrijeme bili vrlo utjecajni barem na dio slobodoumnijih dubrovačkih plemića koji su te tekstove u rukopisima čitali:

On this day in 1815, Napoleon Bonaparte surrenders to the captain of the British warship HMS Bellerophon off Rochefort, France. “I am come to throw myself on the protection of your Prince and your laws,” he declares. It has been 27 days since his army was crushed at Waterloo. pic.twitter.com/Wmh4zlOYGV

— Military History Now (@MilHistNow) July 15, 2024

Blizak rođak Ruđera Boškovića

“Političar i zakonodavac trebali bi biti obrtnici javne sreće… U krilu svake nacije opjevane su vrline i vrijednosti ratnika. Često se zaboravljalo da su postojale i druge vrline, pa se sreća naroda mjerila samo ratničkim vrlinama… Sreća naroda je mir izvana, to je sigurnost i aktivnost iznutra, to je slobodan rad svih građana, to je najveća moguća količina stvarnih bogatstava. Svaki narod u njima može uživati; najveći kao i najmanji. Neznanje uzdiže oltare svemu što ga iznenađuje i plaši. Povijest stavova nije ništa drugo nego povijest ljudskih pogrešaka. Kakvu važnost imaju spoznaje zatvorene u uski krug ljudi? Kakvu vrijednost imaju bezvrijedne spoznaje na sreću čovječanstva?

I evo konačno trećeg pisca i neostvarenog političara iz ovdje opisane Voltaireove sljedbe koju ovaj nije predvidio u Hrvatskoj. Naš treći junak bio je vršnjak i Martinovića i Basseglija. Bio je u muževnoj dobi kad su francuske trupe ušle u Dubrovnik 1806. godine. Zvao se Vito Bettera, sin je pjesnika Bara, a po ženskoj liniji blizak rođak Ruđera Boškovića. Rodio se 1771. i neko je vrijeme služio kao časnik u gardi ruske carice Katarine II., zatim je boravio u Carigradu, pa u Parizu, gdje je stekao odlično znanje francuskoga jezika te izučio moderne političke teorije. U Beču je jedno vrijeme radio za nekog bankara koji je bio u poslovnim vezama s Dubrovačkom Republikom. Čini se da je tada stekao stanovitu financijsku nezavisnost, što je još više ohrabrilo njegov republikanizam, tako da je utrnuće svoje male Republike doživio i kao osobnu, ali i kao opću tragediju.

Vito Bettera nije u takvoj graničnoj političkoj situaciji uspio sačuvati sabranost pa su ga njegov žestoki temperament, ali i prethodno vojničko obrazovanje, doveli u neobičnu poziciju. Analiza francuskog zauzeća Dubrovnika približila ga je spoznaji kako taj čin nije ništa dobra donio krhkoj Republici. Odjednom u duši ovoga čovjeka pojavila se ruska himera kao rješenje dubrovačkog pitanja. Rusi se Betteri u njegovoj po svemu konfuznoj i brzopletoj analizi učine dubrovačkim spasom. Nestrpljivi Bettera misli da dok su Turci francuski saveznici, a Austrijanci na koljenima, da se pred Napoleonovim zauzećem kao jedino moguće rješenje za njegovu domovinu vide Rusi. Ta kratkovidna procjena dovodi pragmatičnog Vita do toga da postane mornarom na brodovima ruske jadranske flote koju je predvodio admiral Senjavin. Novopečenom mornaru nije dugo trebalo da uvidi kako Rusi pod izlikom da brane Kotor s Crnogorcima brutalno bombardiraju i pljačkaju njegov rodni grad.

Jokićev potez uznemirio Prosperova: ‘Zašto Tomić i Dežulović mogu, a ova tri Hrvate ne’

Misija u Napoleonovoj prijestolnici

Tada Bettera donosi odluku da ode u Pariz i da ondje u Napoleonovoj prijestolnici pokuša nešto učiniti u vezi s dubrovačkom slobodom. Ta misija bila je neuspješna pa Dubrovčanin nakon njezina kraha odlazi u Beč gdje postaje tajnikom kod princa Esterházyja, čovjeka znamenitog po svom žestoko bonapartizmu. U bečkom ambijentu, živeći paradoks svojih političkih konfuzija, Bettera radi na svojoj prvoj knjizi. Naime dogodilo se da je upravo te 1812. godine u kojoj je, kako kaže Bettera, buknuo požar moskovske biblioteke, i dok je Napoleon diktirao svoja svečana kremaljska izvješća, bio ubijen njegov prijatelj i istomišljenik J. B. Mallije, inače ruski državni savjetnik. Vito Bettera bio je uključen u aferu oko te smrti pa je u Beču uskoro osuđen na mjesec dana zbog klevete. Te događaje opisao je 1816. u knjižici “Mémoire sur une époque de ma vie”.

Djelo je svojevrsna osuda kneza Metternicha, tada svemoćnog austrijskog ministra vanjskih poslova i njegove političke doktrine. Hrvatski je pisac nakon objave svog spisa, a ovaj je tiskan u Londonu, u policijskoj Austriji po hitnom postupku proglašen državnim neprijateljem, a kako je njegov rodni grad bio podložan austrijskoj kruni, ta je činjenica za njega bila još i pogubnijom. Engleska je Betteri ostala jedinom europskom zemljom slobodnog mišljenja i jedinom zemljom u kojoj je ovaj čovjek mogao podići glas protiv moćnika i konačno gdje se mogao sakriti.

Spomenuta knjiga iz 1816. potpuno je odredila sav kasniji piščev život. Naime Vito Bettera nije bio tek pisac jednog literariziranog memoranduma, nego je on bio čovjek prakse, onaj koji je organizirao stvarne akcije za oslobođenje rodnoga grada. Bettera je tako povjerovao da u konfuziji koja je nastala u vrijeme drugog austrijskog preuzimanja Dubrovnika nakon Bečkog kongresa 1815. postoje okolnosti koje mogu pomoći se preokrene fortuna rata.

Urotničko pismo

U tom smislu on svomu rođaku Baru Prosperu Betteri piše u Dubrovnik urotničko pismo koje je tadašnji austrijski pouzdanik Vlaho Kaboga zaplijenio. U tom šifriranom pismu naziva Bettera Napoleona Robinsonom koji po njemu, premda zatočen na otoku Sveta Helena, može još uvijek spasiti Dubrovačku Republiku. To naivno Betterino pismo izaziva pozornost austrijske policije koja Bara Prospera šalje u zatočeništvu u jedan obližnji samostan gdje ovaj za razbibrigu sastavlja odmjereni spis o budućem ustroju sada već bivše republike pod naslovom “Mémoire sur le gouvernement politique et civil de la Ex-République de Raguse”. Što se Vita Bettere tiče, on u Londonu piše svoj zaključni antiaustrijski spis “Observations sur l’usurpation de Raguse” za koji mu je kao povod poslužio jedan poslanički govor održan u britanskom parlamentu. I ovaj je Betterin tekst uperen protiv Metternicha, ali isto tako i protiv službenoga predstavnika Velike Britanije na Bečkom kongresa. Spis mu je bio vidovit, naročito dok je govorio o zloj sudbini malih naroda.

Sada se dogodilo nešto posve logično. Ova je knjiga svoga nemirnoga pisca pretvorila još jednom u prognanika. Započela su njegova nova lutanja Europom usred kojih je u jednom trenutku 1824. godine, kad je neoprezan ušao na austrijsko tlo, bio uhićen te osuđen, a onda sproveden u tvrđavu Munkačevo u Ugarskoj, gdje je nekoć stolovala kći Petra Zrinskoga Jelena. U zatočeništvu nakon petnaest godina umro je ovaj nesretni čovjek i hrabri političar koji nije imao ni svoga parlamenta ni svoj vlade.

Zbog toga je njegov duh bolje dokumentiran u policijskim spisima nego u vlastitim djelima od kojih su najvažniji ono jedno, zaplijenjeno i šifrirano pismo, te dvije u Londonu tiskane knjige na francuskom jeziku. Toliko neka bude kazano o ljudima kojim posve uništavaju negativnu sliku velikoga Voltairea o obrazovanosti Hrvata. Zaključak je jednostavan: Francuz nije imao pojma o Hrvatima i o njihovu obrazovanju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr