U Zagrebu su 23. veljače generali Ante Roso i Rasim Delić potpisali sporazum o prekidu vatre HVO-a i ABIH 25. veljače u podne. To dvodnevno razdoblje period je veoma intenzivnih borbi koje nisu donijele znatnije pomake. Muslimanski napadi su se nastavili i sljedećih dana te početkom ožujka sve do potpisa konačnog Washingtonskog sporazuma 18. ožujka. Istodobno su Amerikanci demonstrirali vojnu moć tako što je NATO oborio četiri srpska zrakoplova koja su poletjela s aerodroma Udbina 28. veljače kako bi bombardirala tvornicu „Bratstvo“ u Novom Travniku pod muslimanskom kontrolom. Srbi su namjeravali izvršiti napad i za to optužiti HVO kako bi onemogućili mirovni sporazum.
Zauzimanje pozicija uoči pregovora
Krajem veljače američki tisak je citirao Tuđmanov govor na Središnjici HDZ-a u kojemu je rekao kako je „pod velikim pritiskom SAD-a i EU da prihvati jedinstvo bosanskih Hrvata i Muslimana“. I dok je to nazvao prihvatljivim, pokazao je „malo oduševljenja za plan, i samo se kratko osvrnuo na američke ponude pomoći da se Hrvatska integrira u Zapad sumnjajući da su to prazna obećanja“. Neposredno prije početka Washingtonskih pregovora u Sarajevu je održana sjednica vodstva SDA na kojoj je tijesnom većinom od 55% odlučeno da se ide na stvaranje Federacije s Hrvatima, a ostatak je bio za nastavak rata i izgradnju samostalne dominantno muslimanske države. Pozicije hrvatske delegacije uoči pregovora bile su: 1) Hrvati trebaju biti konstitutivni narod u FBIH, 2) FBIH treba biti decentralizirana i sastavljena od 8 do 10 kantona, 3) proširenje kantonalnog modela na cijelu BIH nakon uključenja bosanskih Srba u pregovore, 4) postizanje sporazuma o Konfederaciji RH i FBIH.
Politika Republike Hrvatske prema BiH 1992.-95.: Mit o multi-kulti Armiji BiH (2)
Washingtonski pregovori
Hrvatsko-muslimanski pregovori vođeni su u State Departmentu od 25. veljače od 1. ožujka pod vodstvom Charlesa Redmana uz asistenciju američkog državnog tajnika Warrena Christophera i drugih visokih američkih dužnosnika. Prema Mati Graniću, ostvareni su „ozbiljni pregovori u dobroj atmosferi“. Prema Mariju Nobilu, pregovaralo se „pod visokim psihološkim pritiskom„ i u „poluzatvorenim uvjetima“ i „jednoj i drugoj strani prijetilo se sankcijama, izolacijom, nastavkom rata, itd.“ Bill Clinton je donio odluku da glavni pregovarači budu Mate Granić i Haris Silajdžić jer je smatrao da oni imaju najviše šanse za uspjeh. Uz njih dvojicu, Krešimir Zubak kao predstavnik BIH Hrvata i Redman bili su glavni pregovarači. U pregovore se uključivao i Christopher. U pripremi prijedloga radili su američki pravnici. Prvi problem u pregovorima je bio definiranje Federacije BIH. Bošnjačka delegacija na čelu sa Harisom Silajdžićem i Kasimom Trnkom čvrsto je inzistirala da se FBIH definira kao građanska država, a hrvatski tim je inzistirao da se radi o dvonacionalnoj državi. Pregovori su skoro propali zbog sukoba dvije koncepcije. Uz podršku Amerikanaca pobijedila je hrvatska koncepcija. Dogovorene su ovlasti federalne vlade, kantona i općina/gradova.
Granić je posljednjeg dana pregovora iz Washingtona nazvao Ured predsjednika RH i dobio je Gojka Šuška jer Tuđman nije stigao s puta iz Albanije. Šušak je Graniću otkrio kako ne bi potpisao sporazum jer u njemu nema Herceg-Bosne. Nakon što je Granić Tuđmanu detaljno prezentirao sadržaj sporazum predsjednik mu je dao zeleno svjetlo za potpis. Potom je Clinton nazvao hrvatskog predsjednika i čestitao mu na podršci sporazumu. Za razliku od Tuđmana koji je odmah prihvatio sporazum, Alija Izetbegović ga je jedva prihvatio. Silajdžić, Christopher, potpredsjednik Al Gore i sam Clinton morali su ga moliti da prihvati. To je pokazatelj kako su Izetbegovićeve ponude zajedničke države Muslimana i Hrvata bile samo diplomatski manevri, a ne stvarne namjere.
Preliminarni Washingtonski sporazum
Dana 1. ožujka u 17:30 Granić, Zubak i Silajdžić ispred predstavnika State Departmenta, Pentagona i američkog Kongresa potpisali su Preliminarni Washingtonski sporazum o uspostavi Federacije na većinski hrvatskim i bošnjačkim područjima BIH. Federalna vlada dobila je isključive ovlasti na područjima: vanjske politike, obrane, državljanstva, gospodarskog planiranja i obnove, monetarne i fiskalne politike, borbe protiv kriminala, porezne politike, dodjele frekvencije radio i tv postajama i energetske politike. Federalna vlada i kantoni dijele ovlasti na području: ljudskih prava, zdravstva, ekologije, prometa i infrastrukture, zakona, imigracija, turizma i prirodnih resursa. Kantoni su dobili isključive ovlasti na području: policije, obrazovanja, kulture, stanovanja, javnih usluga, korištenja zemljišta, kantonalnog financiranja, humanitarnih aktivnosti, proizvodnje energije, rtv programa, pružanja socijalnih usluga i turističkog razvoja. Hrvat i Bošnjak će se rotirati svake godine na poziciji predsjednika FBIH. Premijer i ministri vlade FBIH moraju imati zamjenike koji ne smiju biti pripadnici istog konstitutivnog naroda. Najmanje jednu trećinu ministarskih mjesta moraju imati Hrvati. Odluke federalne vlade koje se tiču vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda moraju se donositi konsenzusom. Parlament se sastoji od Zastupničkog doma i Doma naroda u kojem Bošnjaci i Hrvati imaju jednak broj zastupnika. Zakoni se donose izglasavanjem u oba doma. Uspostavljen je Vrhovni, Ustavni i Sud za ljudska prava. Kantoni s većinskim bošnjačkim ili hrvatskim stanovništvom mogu osnovati vijeća kantona, kako bi se lakše koordinirale politike i aktivnosti o pitanjima koja su od zajedničkog interesa.
Potpisan je Prijedlog Ustava FBIH i Okvirni sporazum o uspostavi Konfederacije između RH i Federacije BIH. Prema potonjem sporazumu FBIH je omogućen pristup Jadranskom moru, a Hrvatskoj neograničen promet kroz Neum. Do postizanja konačnog mirovnog sporazuma predviđeno je da i dalje nastave funkcionirati dotadašnje institucije na terenu kako Republike BIH tako i HR HB Herceg-Bosne (koje su jednake tretirane u prijelaznim odredbama), osim u pogledu Mostara gdje se trebala uspostaviti dvogodišnja administracija Europske unije. Zanimljivo je to što su bošnjački političari pristali da platežno sredstvo Konfederacije bude hrvatska kuna. To ukazuje na to kako su oni ustvari željeli izbjeći stvaranje Konfederacije. Dogovoreno je da se federalni koncept proširi naknadno na cijelu BIH.
Tuđmanova poruka hrvatskom narodu
Franjo Tuđman se požurio obratiti naciji kako bi opravdao potpisani sporazum. Već 3. ožujka objavio je poruku hrvatskom narodu. Sporazum je nazvao „sudbonosnim“ i „povijesnim“ i pozvao Hrvate da shvate kako je „takvo rješenje povijesno nužno i svrhovito, radi održanja hrvatstva u Bosni, a i radi zaštite strateških interesa hrvatske države“. Istaknuo je kako Muslimanima savez s Hrvatima osigurava opstojnost „na ovom prostoru, tako i povezivanje sa zapadnom civilizacijom i demokratskim zemljama“. Prema predsjednikovom mišljenju, protiv su mogli biti „jedino pobornici uskogrudno-nacionalističkog i ekstremno fundamentalističkog shvaćanja“. Hrvatski predsjednik prihvatio je američku inicijativu o uspostavi Federacije, naglašavajući konfederalnu vezu Federacije s Hrvatskom u čemu je on vidio Federaciju kao protektorat Hrvatske s Muslimanima koje bi trebalo europeizirati kako bi se spriječilo utjecaj radikalnih islamističkih krugova. Za razliku od prethodnih planova za BIH, sporazum su prihvatili vladajući HDZ i oporba.
Vareš 1993.: Zaboravljena tragedija hrvatskog naroda (2)
Bečki dogovori
Potpisnici sporazuma usuglasili su se kako će osnovati prijelazni odbor koji će poduzeti korake za osnivanje Federacije i Konfederacije, a za početak rada odbora zakazan je 4. ožujka u Beču. Na nacrtu Ustava FBIH intenzivno je rađeno od 4. do 13. ožujka u Beču. Hrvatsko izaslanstvo su vodili Mate Granić i njegov zamjenik Ivo Sanader, a bošnjačko Haris Silajdžić koji je opet otvorio temu „građanske države“. Uz pomoć Amerikanaca ta tema je skinuta s dnevnog reda. U pregovorima su Amerikanci nastojali federalni sustav učiniti efikasnijim i organiziranijim. Namjera Muslimana je bila napraviti paralelni sustav Republika BIH-Federacija BIH kako bi u potpunosti delegitimirali Herceg-Bosnu. Nastankom federalnih tijela htjeli su da Herceg-Bosna odmah prestane postojati. Ipak, te namjere su hrvatski pregovarači Granić, Zubak i Sanader otklonili te je Herceg-Bosna nastavila funkcionirati u prijelaznom razdoblju kao i Predsjedništvo RBIH.
Dogovoreno je da hrvatski predstavnici sudjeluju samo u radu tijela Federacije, a nikako ne ulaze u tijela RBIH, tj. postojeći aranžmani su ostali na terenu. Do konačnog rješenja i Daytonskog sporazuma će tako i dalje djelovati Republika BIH, HR Herceg-Bosna i Federacija BIH. U Beču je razgovarano i o kantonima. Prijedlog hrvatske delegacije bili su paralelni hrvatski i muslimani kantoni u srednjoj Bosni i Hercegovini. Tako bi hrvatski kanton bio od Travnika do Kiseljaka, a muslimanski od Jajca do Gornjeg Vakufa. No, usvojen je samo središnje načelo oko kantona i nije ništa konačno dogovoreno. Predsjednik FBIH Zubak i potpredsjednik Ejup Ganić su u St. Peterburgu 9. ožujka dogovorili bržu implementaciju ustava Federacije.
Splitski sporazum
Vojni sporazum su u Splitu 12. ožujka 1994. potpisali generali Ante Roso i Rasim Delić kao dio Washingtonskog sporazuma. Dogovoreno je da se zadrži postojeći sastav vojski, a vojske su odvojene na razmak od 2 do 20 km (ovisi o rodu vojske). Sve postrojbe stranih zemalja morale su napustiti teritorij FBIH. Načelno je dogovoreno ustrojavanje federalne vojske. Muslimanima je tada najvažniji bio Maglaj. HVO je 17. ožujka odobrio prolazak nekoliko manjih postrojbi ABIH koje su pomogle deblokadi Maglaja. Došlo je do povlačenja VRS-a i prekida srpskog okruženja Maglaja i Usore gdje se nalazio HVO. U Gornjem Vakufu-Uskoplju 17. ožujka delegacije ABIH i HVO-a dogovorile su razmjenu zarobljenika i drugih osoba po principu „svi za sve“. Razdvajanje dojučer zaraćenih strana započelo je nakon zajedničke zapovijedi Rose i Delića od 26. ožujka. Reduciran je broj vojnika na prvim crtama, stvarane su tampon zone za plave kacige UN-a, dozvoljeno je naoružavanje samo pješačkim oružjem, itd. General Roso je 1. travnja izdao zapovijed da se uspostave kontakti s muslimanskom vojskom kako na razini zapovjednika brigada i bojni kako bi se sporazum proveo. Od 13. travnja HVO je smanjivao svoje snage raspoređene na bojišnicama s ABIH za oko 40% u srednjoj Bosni i 70% u Hercegovini. Na sastanku predstavnika Zbornog područja Tomislavgrad i Vitez 20. travnja u Vitezu je zaključeno kako se sporazum poštuje, ali se u „tampon zoni na strani ABIH stalno nalazi više vojnika i civila nego što je dozvoljeno“.
Konačni Washingtonski sporazum
Dana 18. Ožujka u Washingtonu, uz nazočnost Billa Clintona i drugih visokih američkih dužnosnika, predsjednici Tuđman, Izetbegović i lider HR HB Krešimir Zubak potpisali su konačni Washingtonski sporazum o stvaranju Federacije BIH i njenoj Konfederaciji s RH. Ceremoniji potpisivanja dan je veliki publicitet kako bi se prikrile slabosti sporazuma i kako bi se potaknulo potpisnike da stvarno prihvate mirovno rješenje. Najveće slabosti Washingtonskog sporazuma su to što iako je poštivao teritorijalni suverenitet BIH nije uključivao Srbe čiji se status trebao riješiti naknadno.
Drugi je problem proizlazio iz Konfederacije RH i FBIH budući da se takvo rješenje impliciralo i za Republiku Srpsku i SR Jugoslaviju. Tako bi se stvorili preduvjeti za oživljavanje neke nove Jugoslavije (bez Slovenije i Makedonije) jer bi se preko BIH Hrvatska i Srbija ponovo povezale. Nakon potpisa sporazuma Clinton u svom govoru nije pretjerano isticao značenje dogovora, što je bilo mudro, opisavši ga „prvim korakom u pravome smjeru“. Amerikanci su bili oprezni jer su morali zadržati jedinstvo s ostalih 12 europskih država kako sporazumi ne bi propali kao što se to događalo ranije.
Washingtonski sporazum: diplomatske i vojne bitke oko BIH (1)
(Ne)prihvaćanje sporazuma
Potpisivanje sporazuma prokomentirao je Silajdžić koji je izjavio da je to „nevjerojatna pobjeda Washingtona“, a ponašanje Hrvatske ocijenio je kao vrhunac apsurda jer su se „isti političari koji su se zalagali za podjelu Bosne“ odjednom „počeli izjašnjavati u korist zajedničke države s Muslimanima.“ Prema Nobilu, Tuđman i Šušak su „pristajući uz Washingtonske sporazume, gajili nadu da će Srbi ionako razbiti BIH i vratiti stvari na početak“.
Prema nekim navodima, najozbiljniji otpori uspostavi Federacije dolazili su od desnog krila HDZ-a, posebice ministra Šuška koji unatoč deklarativnoj potpori obnovi hrvatsko-bošnjačkog saveza „nije htio zajedničku država Hrvata i Bošnjaka“. Nakon početnog oklijevanja Šušak je i prije potpisa konačnog Washingtonskog sporazuma dao mu snažnu potporu i aktivno se uključio u njegovu provedbu. Ujedno je marginalizirao snažne protivnike sporazumu iz HDZ-a BIH. Šuškovo prijateljstvo s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem pridonijelo je jačanju američko-hrvatskih odnosa. Washingtonski sporazum je napao Mladen Naletilić Tuta koji je Tuđmana i Šuška nazvao „izdajnicima Herceg-Bosne“ budući da sporazum predviđa njenu transformaciju u FBIH. Čak se u ljeto 1994. pripremao atentat na Granića za kojeg se govorilo da ga priprema Tuta i neki pripadnici Kažnjeničke bojne.
Ustavotvorna skupština i Bečki dogovori 2.0
Ustavotvorna skupština Federacije BIH donijela je Ustav 30. ožujka 1994. Područja s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom proglašena su Federacijom BIH „koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima“. U početku je planiramo da Federacija zauzme 58% teritorija BIH. Ustavni status preostalog teritorija BIH trebao se riješiti u daljnjim pregovorima o miru na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Za predsjednika Federacije izabran je Krešimir Zubak, a za potpredsjednika Ejup Ganić. Premijer vlade Federacije postao je Haris Silajdžić, a ministar obrane i zamjenik premijera Jadranko Prlić. U veleposlanstvu SAD-a u Beču su od 8. do 11. svibnja održani pregovori o kantonalnom (županijskom) uređenju, tj. razgraničenju unutar FBIH. Glavni izazovi su bili Mostar, Stolac, dolina Neretva i srednja Bosna. Hrvatska delegacija na čelu s Granićem i Zubakom bila je za ideju dva hrvatska i dva bošnjačka kantona u Hercegovini i srednjoj Bosni, a bošnjačka na čelu sa Silajdžićem za dva mješovita paritetna kantona. Hrvatski predstavnici su to odbili jer bi Hrvati imali samo jedan kanton u Posavini.
Obje strane su htjele kreirati što veće nacionalne kantone i krenula je bitka nad kartama tako da je izbio spor za svako selo i svaku kuću. Usprkos teškim pregovorima naposljetku je prihvaćena kompromisna američka ideja o mješovitom kantonu za srednju Bosnu i dva kantona u Hercegovini: mješoviti u dolini Neretve i posebni hrvatski kanton u zapadnoj Hercegovini. Kasnije će na pregovorima u Daytonu nastati od njega dva hrvatska kantona: Livanjski i Zapadnohercegovački. Nakon potpisivanja dogovora u svibnju u Vitezu su izbili prosvjedi. Bilo je više od tisuću prosvjednika, a bile su nazočne i udovice koje su izgubile sinove i muževe u ratu. Netko je podmetnuo bombu u ured koordinatora vlade HR Herceg-Bosne Ante Valente. Lokalni Hrvati su htjeli odvojeni hrvatski kanton u srednjoj Bosni makar to bio i otok jer se nisu vidjeli u zajedništvu s Bošnjacima. To je sasvim razumljivo nakon krvavog rata. U manjim mjestima se zna točno tko je koga ustrijelio i tko je napravio ratne zločine. Situaciju je dodatno naelektrizirao muslimanski radio koji je nakon Bečkih dogovora pozvao muslimanske žene na povratak. Oko 300 Muslimanki je krenulo s lopatama i metlama na teritorij HVO-a, na što su im odgovorile hrvatske žene koje su se vraćale s mise. Nastao je dvoboj kamenjem što je morala zaustaviti hercegbosanska policija.
Spora provedba Splitskog sporazuma
Provedba Splitskog sporazuma trajala je do kraja 1994. Najosjetljiviji je bio problem demilitarizacije Mostara. Zapovjednik Zbornog područja Mostar 21. lipnja je podsjetio Zapovjedništvo 4. korpusa ABIH kako je dogovoreno: 1) da se put Mostar-Konjic oslobodi za kretanje u duhu sporazuma, 2) da ABIH pusti vodu iz Bijelog polja u Bočinje, 3) da se omogući slobodan protok robe, ljudi i vozila u komercijalne potrebe, 4) da se omogući sloboda kretanja civila po dogovoru od 17. lipnja i prijelaz po 200 osoba s boravkom do tri dana, 5) da obje strane učine „daljnji napor u iznalaženju poginulih i nestalih“, 6) da svaka strana može posjetiti i napraviti očevid u mjestima gdje se pretpostavlja da su zatvori i pokopana tijela, 7) da se obustavi svaki oblik promidžbe protiv druge strane, 8) da se nastave jednom tjedno održavati sastanci ABIH i HVO-a, 9) da obje strane neće obilježavati nadnevke sukoba ABIH i HVO-a.
Sporazum generala Petkovića i Delića od 4. srpnja predviđao je završetak razdvajanje snaga, odnosno uklanjanje s nasuprotnih položaja do 15. kolovoza i okretanje vojski prema VRS-u. I jedna i druga strana optuživala su onu drugu za opstrukciju dogovorenog. Najviše je problema bilo u hrvatskoj enklavi Daštansko nedaleko Vareša. Prilikom muslimanske ofenzive na VRS na Nišićkoj visoravni, 1. kolovoza 1994. muslimanske trupe su na prevaru razoružale skupinu HVO-a na koti Zvijezda 1349. U prosvjednoj noti HVO-a Združenom stožeru Federacije BIH navodilo se kako je oružani sukob spriječen „isključivo zaslugom i prisebnošću zapovjedne strukture HVO-a“. Razdvajanje snaga HVO-a i ABIH djelomično je obavljeno u kolovozu i nastavilo se provoditi ujesen 1994. uz veće ili manje probleme.
Washingtonski sporazum: masovni muslimanski zločini nad Hrvatima srednje Bosne (2)
Za razdvajanje snaga i omogućavanje slobode kretanja uključujući humanitarne i vojne konvoje bio je zadužen Združeni stožer FBIH na čijem čelu su bili Fikret Muslimović i Ante Roso. Rad stožera započeo je 15. svibnja, a do kraja rata je igrao važnu ulogu.
