Splićani i furešti u subotu su uživali u ugodnom i sunčanom danu. Ispunili su sve štekate na gradskim trgovima i na Rivi. Domaći penzioneri su, po običaju, sjedili na osunčanim klupama uz more. Turisti su preplavili staru gradsku jezgru, na Peristilu su pratili ili čekali svoje turističke vodiče, koji imaju posla preko glave.
U đir po gradu krenuli smo s Pazara, a na putu prema tamo nismo se previše sudarali s onima koji su kese napunili domaćim voćem i povrćem. Gospođa Nada, prodavačica na štandu s povrćem, otkrila nam je zašto je to tako.
– Meni se čini da ima više turista nego što ih je bilo prošle godine. Ali to su neki koji nemaju bš novca – nasmijala nas je gospođa Nada i objasnila:
– Sve im je skupo. Pogledaj tamo, uzmu jednu voćkicu pa je njih dvoje dili. Nisam vidila da je netko od njih kupio vrećicu voća. Ma kakvi. Na svoje oči sam vidila da uzmu jedan sladoled pa, ako ih je dvoje-troje, dodavaju se. Dile ga. Ne mogu zamislit da se dili sladoled, kao mi kad smo bili dica.
Naša sugovornica prodaje povrće koje je uzgojila u Sitnom, gdje se udala, i u dvorištu kuće u Splitu, te ističe da stranci ništa ne kupuju, a da među gostima ima puno Kineza i Japanaca.
O domaćem svitu kaže:
– Oni bi rado kupili, a krivo mi je starijih ljudi koji uzmu malo jer više ne mogu platiti. Duša me zaboli pa im uvijek dodam 20-30 deka više – kaže nam gospođa Nada, koja svoje fažolete prodaje za 10 eura po kilogramu.
– To su prvi fažoleti. Prije uvođenja eura prodavala sam ih za 25 – 30 kuna i tada su ljudi kupovali. Kako ću smanjiti cijenu kad je sve što mi kupujemo uvozno, od sjemena do gnojiva.
Dok razgovaramo, domaći i stranci pitaju za cijene pa odu dalje.
– Za prvi krastavac pitam tri eura za kilogram ili pet eura za dva kilograma. I ne mogu ga prodat – dodaje.
Dvije vrećice očišćenog boba, svaka od kvarta kilograma, daje za pet eura, neočišćeni bob kilo za tri eura.
– Prsti me bole od 15 dana čišćenja boba – pokazuje nam radničke ruke.
Njezin kolega trgovac s Pazara otkriva drugi problem.
– Kako u zadnje vrijeme u Splitu ima zaista puno ugostiteljskih objekata, oni koji ih drže dođu na Pazar po blitvu i za taj mali iznos traže R1 račun. U takvim slučajevima mi mali poljoprivrednici s ekološkom spizom ne možemo im prodati, pa onda oni moraju otići u “Lidla” i “Kauflanda”. S druge stane, imate slučaj da seljak koji dolazi iz Primorskog Doca za put i trošak splitske tržnice plati 15 eura. On se tako mora pripremiti s puno robe da bi mu se isplatilo doći – kaže nam trgovac koji na tržnicu s maslinovim uljem i domaćom blitvom dolazi tek u 10 sati jer, kako nam kaže, interesiraju ga samo strani kupci.
– Stranaca ima, ali rijetko kupuju. Zato kada dođu lipanj i srpanj, bit će bolje. Sad je lošije, pa za prodat robu moraš biti baš dobar trgovac, a to znači da moraš hvalit robu i lagat da bi prodao. A ja ne volim lagat i zato loše prodajem. Danas je lijepo vidit Pazar koji je pun ljudi, jer je subota. Kamo sreće da je ovako ponedjeljkom i utorkom – kaže trgovac koji prodaje blitvu za četiri eura.
– Nije ni s čim prskana, mogu je jesti bebe, brao sam je jutros u 7 sati. Puna kesa blitve dođe dva eura. Tu su i jaja od prijatelja iz Sinja koji ima crne koke…
Metar dalje, gospođa Ljubica, trgovkinja, umalo se posvađala sa strancem, koji je potom ljutito otišao od njezina štanda.
– Otirala sam ga jer neću vagati 10 deka poma koje za kilogram koštaju jedan euro, nego ću mu darovat. A on se naljutio. A ima i pravo. Turisti su bolji od naših, oni bar nešto kupe. Niti jedan turist nema da je probao naranču, a da je nije kupio. Gleda cijenu, pa miriše naranču, pa uzdiše kraj mene. Neka uzdiše i neka miriše – smije se gospođa Ljubica, te dodaje:
– Domaći kupe malo i nezahvalni su. Ako im skalam cijenu, onda kažu da roba ne vrijedi. Par osoba mi je reklo da zašto sam spustila cijenu, da to znači da mi ne valja – prepričava nam.
Splitske umirovljenike nije razvedrio sunčani dan. Nisu htjeli puno govoriti, barem naglas zagunđati, a oni koji su izustili neku riječ, kazali su:
– Ja sam stariji čovik pa samo prošetam. Nemam apartman za bavljenje turizmom. Čovik se navikne živjeti kao penzioner, a skupo nam je svima.
Njegov prijatelj dodaje da 90 posto penzionera gleda na akcije iz dana u dan.
– Nije velika razlika u cijenama u trgovini i na Pazaru. Sve je skupo – kazao nam je umirovljenik.
Ispred Peškarije sreli smo Splićanku koja nam je rekla:
– Sve je skupo. Danas zbog bure nema dobre ribe. Inače svaku subotu idem i na Pazar – cijene su bože sačuvaj, jako bezobrazne. Uvijek kupim jer smo prisiljeni nešto kupit za jest, ali kupimo manje nego što bismo htjeli. Tako sam uzela fažolete koji su 10 eura po kilogramu, ali trešnje nisam htjela kupiti jer su isto skupe.
– Boli me glava, cijelo jutro sam neurozna – bila je jedina izjava koju smo dobili od trgovkinja i trgovaca ribom.
Da turisti zaista nisu spremni potrošiti onoliko koliko splitski trgovci i ugostitelji očekuju, otkrila je i izjava jedne turistkinje iz Walesa, koja je sa suprugom u Split stigla kruzerom.
– Evo razgledavamo grad. Kasnije ćemo sjesti na ručak, spremni smo potrošiti 20-30 eura. Zatim ćemo otići u katedralu – kazala nam je sugovornica i upitala trebaju li platiti kartu za ulazak u Dioklecijanovu palaču.
