U povijesti moderne, neovisne hrvatske države 19. svibnja 1991. jedan je od najvažnijih datuma. Toga dana Hrvatska je izašla na referendum na kojemu je odlučivala o svojoj budućnosti.
Velika većina građana izjasnila se za samostalnu državu, a samo vrlo mali dio za ostanak u Jugoslaviji.
Odluku o raspisivanju referenduma, u tijeku pregovora o rješenju krize između republika tadašnje SFRJ, donio je predsjednik Republike Franjo Tuđman. Pravo odlučivanja imalo je 3,6 milijuna birača.
Glasačkim listićima trebalo je odgovoriti na dva pitanja.
Pitanje na plavom listiću glasilo je: ”Jeste li za to da Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama.” O tom se pitanju izjasnila 3,051.881 osoba ili 83,6 posto birača, ”za” ih je zaokružilo više od 2,8 milijuna ili 93,24 posto izašlih na referendum, protiv je glasovalo oko 127.000 birača (4,15 posto).
Na crvenom listiću pitanje je bilo: ”Jeste li za to da Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi?” O tome se pitanju izjasnio 3,051.881 birač ili 83,6 posto, ”za” ih je bilo oko 164.000 (5,38 posto), ”protiv” nešto više od 2,8 milijuna (92,2 posto).
Referendum je održan u dramatičnim okolnostima četničke pobune koju su pomagali velikosrpski Miloševićev režim i JNA, kao posljednji zagovornik preživjele komunističke Jugoslavije.
Bila je javna tajna da Milošević pristaje na samostalnost Slovenije riječima – Idite, bre što pre! – kako bi što lakše prigrabio hrvatske krajeve istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica. U tome je tijekom vremena dobio punu potporu jugovojske kojoj je bila draža bilokakva nego nikakva Jugoslavija.
U međuvremenu je vojni vrh ustrojio i svoju stranku – “Savez komunista, pokret za Jugoslaviju” koji je demokraciju u Hrvatskoj i Sloveniji ocjenjivao “privremenom pobjedom kontrarevolucije”. I Milošević i jugovojska Hrvatskoj su namijenili sudbinu državice koja se vidi sa Sljemena i to pod vodstvom njihovih istomišljenika!
Na te prijetnje moglo se odgovoriti samo pripremama za oružanu obranu i plebiscitarnom voljom naroda za samostalnom državom.
Pozivajući se na hrvatski Ustav Sabor je već 21. veljače 1991. prihvatio Rezoluciju o “postupku razdruživanja od SFRJ” i mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Tu namjeru na plebiscitu je potvrdila slobodno izražena volja naroda, koju nije mogla zanemariti ni međunarodna zajednica, inače nesklona hrvatskoj samostalnosti.
Ishod plebiscita hrvatski je Sabor 25. lipnja 1991. oblikovao u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. No do međunarodnog će priznanja doći tek sljedeće godine poslije uspješnog otpora velikosrpskoj agresiji.
