Iza svjetala pozornice, daleko od reflektora i televizijskih kamera, postoji jedan tiši svijet. U njemu mladić iz Solina, Petar Brkljačić, diše punim plućima. Još kao tinejdžer, Petar je pokazivao duboku povezanost s glazbom. Danas je profesor u učionici, autor među notama, putnik kroz emocije koje pretvara u glazbu.
Petrove pjesme nisu samo melodije. U njima se skriva ono što često ostaje neizrečeno. To su trenuci između šutnje i riječi, između srca i glasa.
Prvi veći iskorak na glazbenu scenu Petar je ostvario 2010. godine, nastupivši u showu ‘Hrvatska traži zvijezdu’. Iako nije odnio pobjedu, bio je jedan od favorita te osvojio srca brojnih gledatelja, osobito mladih obožavateljica, koje su prepoznale njegovu iskrenost i posebnu emociju u glasu.
U razgovoru za Dalmaciju Danas, Petar nas vodi kroz svoj svijet — nježan, iskren i stvaran, baš poput glazbe koju stvara.
Tko je Petar Brkljačić kad se ugase reflektori i mikrofon ostane po strani?
– Kad se ugase reflektori, ostajem vrlo običan dečko koji voli tišinu, more i male stvari. Profesor sam informatike u osnovnoj školi i to mi je važan dio identiteta. U radu s djecom pronalazim iskrenost i jednostavnost koje me često inspiriraju. U slobodno vrijeme volim šetnje, glazbu koja puni dušu i trenutke samoće, daleko od buke. Glazba je velik dio mene, ali ne i sve što jesam. Izvan scene trudim se biti prisutan, autentičan prema sebi i drugima – rekao nam je na početku razgovora.
Vaš glazbeni put prošao je od televizijskih natjecanja do autorskih pjesama i nastupa na Dori. Je li postojala neka točka kad ste shvatili da glazba nije samo strast, već nešto čime želite ozbiljno baviti?
– Ta spoznaja nije došla odjednom, ali prvi veliki korak bio je kad sam napisao svoju prvu autorsku pjesmu. Tada sam osjetio koliko je snažno stvarati nešto vlastito. Televizijska natjecanja su bila odlična prilika za učenje, ali pravi pomak dogodio se kad sam počeo stvarati glazbu iznutra, iskreno. Dora je bila potvrda da moj rad ima smisla i publiku.
Njegov glazbeni put bio je vrlo raznolik, a spoznaja da glazba nije samo hobi, već i poziv, nije došla iznenada, nego postupno. Prvi važan korak napravio je kada je napisao svoju prvu autorsku pjesmu, što mu je pokazalo koliko je snažno stvarati nešto svoje.
– Televizijska natjecanja su bila odlična prilika za učenje, ali pravi pomak dogodio se kad sam počeo stvarati glazbu iznutra, iskreno. Dora je bila potvrda da moj rad ima smisla i publiku – iskreno će.
Nastup na Dori je za mnoge glazbenike ostvarenje sna. Kako ste vi doživjeli taj trenutak, osobito kao autor i izvođač vlastite pjesme?
– Nastup na Dori bio je jedan od onih trenutaka koje ne zaboraviš, ne samo zbog reflektora i televizije, nego zbog osjećaja da stojiš na pozornici s pjesmom koju si sam napisao, i koju prvi put sluša cijela Hrvatska. Bilo je uzbudljivo, emotivno i pomalo nadrealno. Kao autor, osjećao sam veliku odgovornost, jer to više nije samo “moja pjesma” postaje dio nečeg većeg, ulazi u tuđe domove, emocije i sjećanja. Kao izvođač, bilo mi je važno ostati iskren, pjevati iz srca, bez pretvaranja. Dora mi je donijela puno, ne samo medijsku vidljivost, nego i potvrdu da glazba koju stvaram može pronaći put do ljudi.
Solinjanin Petar u ‘kavezu’ izveo pjesmu ‘Kraj’. Hoće li u finale?
S pjesmom “Kraj” Petar Brkljačić predstavio se na ovogodišnjoj Dori.
– To je pjesma o završecima, ali i o novim počecima. Dok je pjevam, uvijek proživljavam tu priču iznova – kazao je uoči Dore.
Pjesma ‘Kraj’ nosi snažnu emociju. Pitali smo Petra je li mu bilo teško izraziti te emocije pred milijunima gledatelja ili ga je upravo ta publika dodatno nosila?
– Iskreno, teško, ali u isto vrijeme predivno. “Kraj” je vrlo osobna pjesma, i svaki put kad je izvodim, prolazim kroz stvarne emocije. Publika me te večeri nosila. Osjetio sam neku tihu povezanost, čak i kroz kamere. To nisu bile brojke, to su bila srca – otkriva.
Kada pjesma poput ‘Kraj’ nosi toliko emotivnog naboja, koliko osobnog iskustva stavljate u svoju glazbu, a koliko ste sposobni distancirati se od vlastitih osjećaja dok stvarate?
– Većinu svojih pjesama, pa tako i ‘Kraj’, pišem iz vrlo osobnog mjesta. Ne mogu pisati o nečemu što ne osjećam. Glazba mi je često način da preradim vlastita iskustva, emocije koje ne znam drugačije izreći. U tom smislu, ne postoji baš neka distanca barem ne u trenutku kad stvaram. Tek kasnije, kad pjesma “izađe” i krene živjeti svoj život, mogu se malo odmaknuti i pogledati je sa strane. Ali dok nastaje, ona je sirova, iskrena i potpuno moja. Mislim da publika to osjeti autentičnost ne možeš fejkati.
Glazba za njega nosi prvu iskrenu emociju
Kod njega proces stvaranja pjesme obično započinje melodijom. Vjeruje da melodija ima posebnu moć dodirnuti ljude na nekoj duboko intuitivnoj razini prije nego što uopće shvate o čemu pjesma govori, osvojeni su tonom, bojom i osjećajem koji nosi. Glazba za njega nosi prvu iskrenu emociju, dok tekst dolazi kao njen izraz u riječima. Iako tekst mora biti kvalitetan i autentičan da bi sve sjelo na svoje mjesto, bez snažne melodije teško je postići onaj poseban “klik” koji pokreće slušatelja. Kada se glazba i riječi ujedine, upravo tada nastaje razlog zbog kojeg stvara.
U vremenu kad se sve mjeri lajkovima i algoritmima, koliko vam je važno ostati vjeran sebi, čak i kad to znači ići težim putem?
– U današnje vrijeme lako je upasti u zamku brojki, algoritama i pokušaja da se svidiš svima. Ali meni je od početka bilo važno ostati vjeran sebi i kao osobi i kao glazbeniku. Naravno da želim da moja glazba dopre do što više ljudi, ali ne pod svaku cijenu. Ne želim raditi pjesme koje nisu “moje” samo zato što bi se možda bolje uklopile u trend. Radije biram teži put, ali put na kojem mogu mirno stajati iza svake riječi i svakog tona. Vjerujem da publika to dugoročno prepozna iskrenost uvijek pronađe put, makar sporije.
Petar u razgovoru za portal Dalmacija Danas iskreno kazuje da borba nastaje kada treba balansirati između autentičnosti u glazbenom izrazu i želje za većim komercijalnim uspjehom, koji često zahtijeva određene prilagodbe. Ipak njegov cilj nije ignorirati publiku.
– S jedne strane želiš da tvoja glazba dopre do šire publike, da se sluša i dijeli, a s druge ne želiš izgubiti ono što te čini autentičnim. Moj cilj nije ignorirati publiku, već pronaći način da moja iskrenost i glazbeni identitet žive unutar formata koji može biti prihvaćen i šire. Nekad to znači male prilagodbe u produkciji, strukturi ili zvuku, ali nikad na račun poruke ili emocije. Uvijek si postavim pitanje: “Bi li ovo i dalje bio ja, i bez algoritma?” Ako je odgovor da, onda idem dalje – priča.
“Nije isključeno da će se pojaviti neka nova strana mene”
Njegov tipičan dan počinje vrlo ‘obično’, u učionici, okružen osnovnoškolcima, gdje predaje informatiku. Taj svijet ga prizemljuje, drži fokusiranim i podsjeća da glazba nije jedini način da nekoga dotakneš. Nakon nastave, prelazi u potpuno drugačiji svijet. Upravo ovaj koji je povod našeg razgovora, a to je svijet glazbe, stvaranja, studija, tišine i emocija. Iako zvuči kao veliki kontrast, za njega je to savršen balans. Jedno ga uči disciplini i jasnoći, dok mu drugo daje prostor za emociju i izražavanje. Ključno je dobro organizirati dan i znati kad stati. Najvažnije od svega, ističe, jest to što voli oba svijeta, pa ih zato uspijeva uskladiti.
Kako su vaši učenici reagirali na vaš nastup na Dori? Je li vas njihova reakcija iznenadila?
– Moji učenici su bili oduševljeni i jako ponosni što njihov profesor nije samo “onaj s kredom”, nego netko tko se bavi glazbom na ozbiljnoj razini. Reakcije su bile iskrene i tople — dobivao sam crteže, poruke i puno pitanja o tome kako je bilo na Dori. Nisam očekivao da će im to značiti toliko koliko im je značilo. Njihova podrška me stvarno iznenadila i ispunila mi srce. Ponekad se i sami motiviraju gledajući da možeš uspjeti ako vjeruješ u sebe i svoje snove.
Kad ne biste radili glazbu ni predavali – čime biste se bavili? Postoji li neka druga verzija vas koju publika još nije imala priliku upoznati?
– Kad ne bih radio glazbu ni predavao, vjerojatno bih se bavio nečim kreativnim, ali i praktičnim — možda dizajnom ili fotografijom. Obožavam hvatanje trenutaka i pričanje priča kroz slike. Volim istraživati nove načine izražavanja, pa tko zna, možda bi se to jednog dana i dogodilo. Mislim da publika još nije vidjela tu “vizualnu” verziju mene, ali to je nešto što me stvarno zanima i možda će izaći na vidjelo u nekom drugom trenutku. Volim se izazivati i istraživati, pa nije isključeno da će se pojaviti neka nova strana mene.
Posebno je ponosan na novu pjesmu ‘Prašina’.
– Autor je Ante Pecotić, a produkciju je radio moj dobar prijatelj Hrvoje Domazet. Suradnja je bila sjajna i baš smo se uskladili u stvaranju atmosfere koju sam želio prenijeti. Prašina je novi korak za mene, a istovremeno i nastavak glazbenog putovanja koje sam započeo na Dori.
Naš sugovornik otkriva da za njega Dora predstavlja i kraj jednog poglavlja, ali i početak nečeg novog. Svaki nastup i svaki projekt donose nova iskustva i saznanja, a Dora mu je otvorila put prema fazi u kojoj će se još više posvetiti svom autorskom radu i istraživanju različitih glazbenih pravaca. Uzbuđen je zbog svega što ga čeka i jedva čeka to podijeliti sa svojom publikom.
I za kraj. Da imate potpunu slobodu i resurse, kakav bi bio vaš idealan glazbeni projekt ili suradnja?
– Kad bih imao potpunu slobodu i sve resurse na raspolaganju, moj idealan glazbeni projekt bio bi spoj različitih umjetničkih izraza glazbe, vizuala, možda čak i neke forme interaktivnosti. Volio bih raditi album ili koncertni projekt koji ne bi bio samo niz pjesama, nego prava priča, putovanje kroz emocije i zvukove, s pažnjom na svaki detalj. Suradnja s glazbenicima i producentima koje jako cijenim, ali i s ljudima iz drugih umjetnosti poput filma, plesa ili dizajna, bila bi nešto što bih volio iskusiti. U konačnici, želim da to bude nešto što će trajati i imati dubok utjecaj na ljude – rekao je za kraj.
Moja reakcija na članak je…
