U dramatičnom svjedočanstvu jedne majke pred očajem i neizbježnom smrću svoga djeteta, otkriva se snaga žive prisutnosti Isusa u Euharistiji – Onoga koji liječi i danas.
Sabina nije više znala kome se obratiti. Njezin četverogodišnji sin Federico bio je teško bolestan – šest zloćudnih tumora na mozgu, od kojih su se samo tri mogla eventualno operirati, i to uz rizik ozbiljnih oštećenja moždanog tkiva.
Kemoterapije nisu davale nikakav rezultat. Tijelo dječaka kopnjelo je iz dana u dan. Iako je sve djelovalo beznadno, dječak bi često ponavljao svojoj majci: „Ne brini mama, sve će biti u redu.“ Sabina je, međutim, trpjela u tišini. Suze su imale svoje mjesto u jedinoj prostoriji u kojoj je mogla biti sama – kupaonici. Tu bi plakala, ljuta na Boga, nesposobna vjerovati u čudo. No, Bog nije ostao nijem. I kada vjera zamre, nada se zna pojaviti u neočekivanom obliku – kao očaj, koji je sam po sebi tiha molitva.
Put u crkvu bez vjere, ali s nadom
U tim je danima u Milanu boravio otac Antonello Cadeddu, talijanski svećenik i misionar iz Brazila. U jednoj crkvi organizirao je misu ozdravljenja. Sabinina prijateljica Laura nagovorila ju je da dođe sa svojim sinom, iako Sabina nije imala volje ulaziti u crkvu. Ipak, pristala je. U tom trenutku nije je vodila vjera – nego pitanje: „Što mogu izgubiti?“
Crkva svetog Ante bila je prepuna. Dva svećenika zračila su radošću. Federico je u majčinom krilu drijemao, a jedno oko držao otvorenim, prateći svećenika koji ga je usred propovijedi nasmijavao.
Na kraju mise, kao i u Međugorju, uslijedilo je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Otac Antonello uzeo je pokaznicu s hostijom i krenuo u procesiji kroz mnoštvo. Kad je došao do Sabine, zastao je i blagoslovio dječaka stavljajući pokaznicu izravno na njegovo čelo.
U tom trenutku, nešto se dogodilo.
Obdukcije hostija koje primaju milijuni pokazale šokantne podatke: ‘Ljudsko meso i krv’
Mama, gori mi u glavi
Federico je pao kao pokošen. Sabina se uplašila, ali je ubrzo shvatila da mirno spava. Ostavila ga je tako sve do kraja klanjanja.
Kad je procesija završila i crkva počela pjevati pjesmu „Divnoj dakle“, Federico se probudio i rekao: „Mama, osjećam vatru u glavi!“ Tijekom noći i idućeg dana nastavio je ponavljati istu rečenicu. Majka je postala zabrinuta i odmah dogovorila novi pregled u milanskom Institutu za onkologiju.
Radiolog je promatrao nove snimke. Bio je vidljivo uzrujan. Skinuo je naočale, namjestio ih ponovno i okrenuo se Sabini: „Sabina, što ste učinili? Tko je operirao vašeg sina?“
„Nitko, doktore, kunem vam se“, odgovorila je zbunjena.
„Pogledajte sami.“
Čudesna crkva u Poljskoj, ljudi ulaze bolesni, a izlaze zdravi: Evo što se zapravo događa
Tragovi kirurga koji nije s ovoga svijeta
Na snimkama nije bilo više ni jednog tumora. No još nevjerojatnije: na mjestu svakog od šest tumora vidjeli su se tragovi šavova. U mozgu djeteta nalazili su se ožiljci kao da je operacija zaista izvršena – precizna, stručno izvedena, čak i na dijelovima koji se u klasičnoj neurokirurgiji smatraju neoperabilnima.
Za liječnike je to bilo neobjašnjivo.
Za Sabinu, sve je bilo jasno: „Kirurg je bio Isus.“
Žena ozdravila od raka na misi u Međugorju: Čula je moćne riječi Gospe
Stvarna prisutnost – istina naše vjere
Ono što je Sabina spoznala kroz osobno iskustvo, Crkva već dvije tisuće godina naučava s punom sigurnošću. Isus Krist je stvarno i istinski prisutan u Euharistiji – cijelim svojim božanstvom i čovještvom, dušom i tijelom, pod prilikama kruha i vina.
Katekizam Katoličke Crkve jasno uči:
„U Presvetom sakramentu Euharistije ‘sadržan je istinski, stvarno i bitno Tijelo i Krv zajedno s dušom i božanstvom našega Gospodina Isusa Krista i stoga – čitav Krist’“ (KKC 1374).
Ova prisutnost, kako navodi Crkva, „naziva se stvarnom ne zato da bi se isključile druge prisutnosti Kristove, nego da bi se istaknula ona prisutnost po kojoj je Krist, uistinu, onim najvećim načinom, prisutan u Euharistiji“ (KKC 1374).
Nije simbol, nego Živi Bog
Euharistija nije tek sveta uspomena. Ona nije ni simbolički čin. Ona je stvarni susret s živim Isusom. Kada svećenik blagoslivlja s Presvetim, ne prolazi pokraj nas tek podsjećanje na Krista – nego On sam prolazi. Isus, koji je rekao:
„Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje… Ovo je čaša krvi moje…“ (Lk 22, 19-20)
U svakom komadiću posvećene hostije nalazi se cijeli Krist, koji se daruje radi ljubavi. On i danas dodiruje, ozdravlja, tješi, liječi.
Poziv na svetost mise
Federico danas ima šest godina. Igra se, trči, skače. Više nije dječak iscrpljen kemoterapijom. On je dijete čudesno iscijeljeno – ne rukom čovjeka, nego Srcem Boga. A Sabina? „Osjetila sam živog Isusa.“
Ovo svjedočanstvo neka bude poziv svima nama. U crkvama diljem svijeta svakodnevno se događa najveće čudo: Isus Krist silazi na oltar i postaje prisutan. I čeka nas. Jer On je tu. Uistinu. Zauvijek. I poziva te da Ga primiš.
Nakon svete pričesti žena ustala iz kolica u Međugorju: Silno ozdravljenje nakon 14 godina
Izvor svjedočanstva: Skriveno dijete Međugorja, sestra Emanula Millard
