Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem – odzvanjali su melankolični stihovi Arsenova “Odlaska” u nedjeljnoj večeri sa zvučnika na maksimirskom stadionu, pola sata poslije završnog sučeva zvižduka, dok su se tribine već rasule po okolnim ulicama i kafićima, a pripremljena (slavljenička) pirotehnika pospremala u kombi podno Istoka za neka druga, bolja vremena. Ti su taktovi, pritom, bili savršeno turobna podloga za posljednju, ali atipičnu sličicu Dinamove sezone, koja je u protekla dva desetljeća 18 puta završavala dijametralno suprotnim izborom pjesama. Iako je pehar prvaka ponovo kucao po vratima “plavog” salona, na kraju je i on ostao “u slutnji i čežnji, daljine, daljine”, trofej je svoj “Odlazak” režirao 170 kilometara niže, do Rujevice.
Dinamo je u Ligi prvaka završio bodovno izjednačen s 22., 23. i 24. klubom nakon prve faze, a u prvenstvu je bio bodovno izjednačen sa svježe okrunjenim prvakom, Rijekom, zbog čega je dvaput ostao – korak do sna. Maksimirska sezona tako je poprimila konture slikovnice s pet upečatljivih sličica, a one su se pretvorile u prvoklasne po(r)uke za sljedeću sezonu.
Dok je Dinamo nokautirao Qarabag u lovu na Ligu prvaka, dotadašnji je tijek sezone bio natopljen idiličnim notama. Omjer u prvenstvu signalizirao je glatkih četiri od četiri s 12 bodova u džepu, a petarda protiv azerbajdžanskog prvaka bila je poput odskočne daske prema suverenoj sezoni. Tih šest uzastopnih trijumfa u prvih 27 dana sezone u ružičastom kolovozu, pak, transformiralo se u crni rujan, koji su Zagrepčani otvorili remijem na Rujevici, nakon čega su uslijedile pljuska od Hajduka i šamarčina od Bayerna, a zatim je kroše u bradu grogiranog prvaka lansirao i Slaven Belupo. Ratovanje na dva fronta, međunarodnom i domaćem, rezultiralo je, neobično, nataloženim glavoboljama u hrvatskim nogometnim dvorištima. Dok su u elitnom natjecanju grabili puni plijen u Salzburgu i Bratislavi, zapinjali su u Kranjčevićevoj, na Opus Areni ili na Poljudu, čime je bodovni učinak u SHNL-u bio obrnuto proporcionalan onom u Ligi prvaka. Dinamo je na božićne praznike odjahao s minus četiri za Rijekom i Hajdukom, a zimu je dočekao blizu iskoraka u Europi gdje je, baš kao i na kraju prvenstva, ostao milimetar kratak za ostvarenje sna. Ipak, ta epizoda s 11 bodova i prihodom od 40 milijuna eura ostala je najbolja sekvenca sezone.
Pavić, Rog, Stojković, Kačavenda i Baturina činili su vezno-napadačku Dinamovu kombinaciju od prve minute protiv Borussije Dortmund krajem studenog. “Crno-žuti” su nakon 40 minuta mučenja slomili zagrebački otpor, a ta je bitka iz maksimirskog kuta označila vrhunac popunjenosti u rubrici “ozlijeđeni”. Osim što su bili bez Mišića i Sučića, domaći od prve minute nisu mogli računati ni na Kulenovića dok su se i Petkoviću gomilale zdravstvene tegobe. U ambulantu su barem nakratko zakoračili i ostali – Nevistić, Franjić, Stojković, Théophile, Torrente itd. – zbog čega su se ozljede pretvorile u jednog od glavnih neprijatelja netom završene sezone. Primjerice, Sučić se na kraju prometnuo u najboljeg Dinamova igrača, a “modri” su bez njega na terenu bili 106 dana. Možda bi Perina prisutnost značila i pokoji bod više, a samo još jedan dodatni bio bi dostatan naslova.
Sergej Jakirović (2,11), Nenad Bjelica (1,50), Fabio Cannavaro (1,64) i Sandro Perković (2,20) gužvali su se ove sezone na trenerskoj stanici u Maksimirskoj 128, a sa sobom su u kovčegu ponijeli i zalihu prosječno osvojenih bodova po utakmici, koji su napisani u zagradama. Pogledom kroz te, statističke leće, u Dinamu su možda požurili sa smjenom Jakirovića i zakasnili s promocijom Perkovića, dok su s angažmanom Bjelice i Cannavara – tvrde ove brojke – pogriješili. Talijan, doduše, ostaje možda i najveća mrlja u krivim odlukama ove sezone – a tu je konkurencija žestoka – i otpusno je pismo morao dobiti i prije debakla na Aldu Drosini. U prijevodu, Dinamo bi s Perkovićem – koji je osvajao najviše bodova u deset utakmica (dvije u prvom i osam u drugom mandatu), ili drugim strategom – imao veće šanse za naslov.
Nakon trijumfa u fotofinišu na Opus Areni u kolovozu, Dinamo je u sljedećih devet derbija – u utakmicama protiv Rijeke, Hajduka i Osijeka – ostajao bez pobjeda. Hibernacija je prekinuta sredinom travnja protiv Osijeka, a na buđenje su se nadovezale pobjede protiv Rijeke i Hajduka. Ipak, produžetak zimskog zna završen je (pre)kasnim buđenjem, u pet do 12, čime na vrijeme nisu ispravljeni raniji porazi te je, u konačnici, maksimirsku družinu titule koštao slabiji omjer s Riječanima, unatoč bodovnoj izjednačenosti.
Martin Baturina se prvi slomio. Suze su se spuštale niz lice desetke prilikom selidbe na klupu. Nakon posljednjeg udarca lopte u Dinamovu dresu i posljednjeg pogotka, Petar Sučić nije zaključio maksimirsku epizodu na željeni način, a umjesto suza radosnica, budući član “nerazzurra” utjehu je pronašao u dugačkom zagrljaju sa Velimirom Zajecom, dok mu je zapad klicao: “Pero, Pero!” Dio navijača skandirao je i “Rile, Rile”, Stefanu Ristovskom, koji također nije krio emocije, kao ni Petković, a pljesak i bučna pjesma s tribina nakon neuspješne kampanje bez osvojenog trofeja zalog su za buduću sezonu, ali pitanje je kako će Dinamova momčad u njoj biti skrojena.
