Nakon više od trideset godina borbe, žrnovačka djeca napokon su dobila organizirani školski prijevoz – rezultat je to višegodišnjeg neumornog rada mjesnog odbora i kotarskih vijećnika, predvođenih Tanjom Soldić.
“Evo nas, nakon više od dvadeset godina nisam mogla ni sanjati da ću ovo doživjeti! Suze teku čitav dan, duša napaćena, ali srce nikad nije prestalo kucat u nadi da će prestati diskriminacija žrnovačke djece”, napisala je Soldić na svom Facebooku. Dodala je da je Žrnovnica bila jedini kotar gdje djeca pješače i po tri kilometra do škole, uz iznimno opasne prometnice bez nogostupa, ograda i rasvjete.
“I dok se u drugim kotarevima prijevoz omogućavao i na 800 m udaljenosti od OŠ, našoj nije ni na 3 km pješačenja u jednom smjeru unatoč tome što imamo najopasnije ceste bez nogostupa, ograda i rasvjete, unatoč oborenoj djeci od strane vozila”, kaže Soldić.
Inicijativa za prijevoz datira još iz 1990. godine, no dugo je nailazila na zid birokracije i odbijanja.
“I dok su im zabrinute majke plakale u uredima napaćene od konstantnog odvoženja djece i po nekoliko puta u danu, dobivale bi odgovor da žrnovačka djeca NIKAD neće dobit prijevoz!!! NIKAD!”, ističe Soldić.
Projekt je bio iznimno zahtjevan – od izgradnje okretišta, rješavanja imovinsko-pravnih pitanja, izrade elaborata prometne sigurnosti i zaštite okoliša, do nabave specijaliziranih minibuseva. Sve to trebalo je koordinirati s gradskim i državnim institucijama, često uz vlastitu inicijativu i volonterski angažman mjesnog odbora.
“Jedini način koji je još bio preostao jest bilo uključit se u politiku i sukobit se svim silama s kim god je trebalo, ma koliko god trnovito bilo. A bilo je i mnogo gore nego sam mogla zamisliti…,” priznaje Soldić.
Posebnu zahvalu u svojoj objavi izrazila je suradnicima i obitelji.
“S obzirom da se u ovoj koaliciji s Mariom Lolićem (stranka Centar) izrealiziralo sve što sam željela dobro svom kotaru te da predstavnik mjesta također ulaže jake napore u iste svrhe i da mi je ukazao potpuno povjerenje u vođenju kotarskih sredstava , odlučila sam mu posljednju četvrtu godinu prepustiti svoje predsjedništvo. Jer nebitno je tko je predsjednik ako smo zajedničkim snagama postigli mnogo. Sretno Mariu, a ja ostajem dopredsjednica i Vijećnica do kraja mandata te nastavljam radit kao i do sada”, navela je.
“Teško je riječima opisati borbu sa sustavom koja se vodila iza zatvorenih vrata da bi nam se omogućila financijska sredstva za uređenje ulica, izgradnju okretišta te nabavu dva mini-busa zbog iznimno uske konfiguracije ulica, a da bi uopće mogli dobili suglasnost od MUP-a vezano za sigurnost prometnica. Pojedini prijašnji i sadašnji gradski vijećnici te nekolicina ljudi koji više ne čak i ne pripadaju političkim opcijama su se iskazali kao prijatelji djece i izborili za financijsku injekciju. Proces pokretanja i realizacije projekta je bio iznimno zahtjevan i iscrpljujuć te se jednom riječju borba mogla okarakterizirati kao nadnaravna, ali ne i nemoguća. I to samo iz razloga jer je ista pretežno spala na pleća kotarskih vijećnika , volontera koji su morali umjesto institucija sami rješavati procese da projekt ne bi bio odbačen. I koji su zahvalni pojedincima koji su bili uz njih jer ovo sam čovjek ne može riješiti.
Nakon prikupljenih suglasnosti roditelja su zatražene ponude izrade prometnih elaborata vertikalne i horizontalne signalizacije za sve ceste kojima bi se prijevoz odvijao. Predmet prometnih elaborata je bio prometno uređenje ulica i okretišta, a što je bilo neophodno da bi vozila uopće mogla sigurnosno prometovati. Zaprimljeno je preko 150 zahtjeva roditelja koji traže organiziranje prijevoza učenika, ali s obzirom na to da smo dobili informaciju o mogućnosti nabave samo dva vozila, uzeta su u obzir isključivo djeca koja žive u najudaljenijim krajevima kotara i gdje nema mogućnosti javnog prijevoza”, napisala je, među ostalim u svom priopćenju.
Na kraju je napisala:
“Ovo je sustav i prava slika države kojoj je ovakvim pristupom i upornošću MO pokazao da se uz trud i rad mogu riješiti slučajevi koji se drže po ladicama dugi niz godina, a što bi se vjerojatno puno lakše riješilo da su institucije same reagirale, a ne volonteri. Neplaćeni pojedinci koji su nažalost izgubili živce i dušu da bi nešto promijenili, a što je bila dužnost vlasti i države. Nadamo se da će projekt uskoro zaživjeti na zadovoljstvo svih nas Žrnovčana, ponajviše djece.”
Moja reakcija na članak je…
