Osjećaji su na kraju bili pomiješani, a jedan čovjek nije mogao suspregnuti suze. Nije se ni trudio, emocije ponekad jednostavno treba pustiti iz sebe i krenuti dalje, u nove izazove i nove pobjede. Riječ je o Mariju Kovačeviću, treneru Slavena Belupa koji je u četvrtak na Rujevici po svemu sudeći vodio posljednju utakmicu na klupi koprivničkog prvoligaša.
U svom prvom finalu Kupa ostao je bez trofeja, ali je potpisao najuspješniju sezonu u posljednjih 13 godina, igrao atraktivan nogomet, ostvario plasman na peto mjesto, afirmirao nekoliko mladih igrača i, što je možda i najvažnije, vratio publiku na stadion.
Prvi trofej u klupskoj povijesti predstavljao bi veličanstvenu nagradu za sve to, ali očito ni ovaj put, kao ni u prijašnja dva finala, nije bilo suđeno. Kao da se društvo iz Koprivnice nekome zamjerilo, pa u završnici sezone nije bilo na razini potrebnoj za osvajanje Kupa i dohvaćanje europskog plasmana.
Ipak, u ozbiljnoj analizi sezone uvijek treba krenuti od situacije kakvu je Kovačević zatekao u svlačionici prilikom dolaska; momčad u formiranju, s velikim brojem tek pristiglih igrača od kojih je neke trebalo ‘vraćati u život‘, a sve do dok si posljednji na ljestvici s jednim osvojenim bodom u prvih pet kola.
I stručnjaci i laici označavali su tih dana Farmaceute glavnim kandidatima za ispadanje, no već je velika pobjeda nad Dinamom u Koprivnici (4:1) u Kovačevićevoj drugoj prvenstvenoj utakmici pokazala kakav se potencijal krije u Slavenovoj ekipi.
Uslijedio je niz odličnih rezultata, mnogo utakmica dobiveno je preokretom što je potvrdilo sjajan karakter momčadi, bodovi su se počeli donositi i s gostovanja. Kovačević je uspio stvoriti pravu klapu od igrača, transformirao je ekipu u ono čemu su navijači godinama težili, ali su se uglavnom morali zadovoljavati ostankom u ligi.
– Vjerujem da smo zaslužili i možda bi bilo najpravednije da je utakmica otišla na jedanaesterce. Unatoč svemu, osjećam veliki ponos prema svojoj ekipi i klubu za sve ono što smo napravili ove godine. Dali smo sve od sebe, ali nažalost i ostali bez Europe i trofeja. Ne može nam nitko ništa prigovoriti, jer dali smo sve od sebe, igrali smo za sebe, vjerovali smo do zadnjega da možemo donijeti trofej – govorio je Kovačević nakon uzvratnog ogleda finala Kupa s Rijekom.
Posebno poglavlje je Kovačevićev odnos s navijačima. Tako je jedan od njih prokomentirao: ‘‘Trener Kovačević svidio mi se svojom neposrednošću i velikim srcem. Noćas kad smo se vraćali sreli smo ga na odmorištu. Iako vjerojatno umoran, pozdravio se sa svakim i popričao‘‘.
Još na svom predstavljanju u rujnu prošle godine Kovačević je najavio kako je jedan od njegovih ciljeva vraćanje publike na tribinu. U tome je doista uspio, a blizu tisuću navijača došlo je u četvrtak i na Rujevicu.
– Hvala navijačima koji su doputovali iz Koprivnice, to je za nas najveća pobjeda i žao mi je zbog njih. Žao mi je i zbog igrača, tužni su u svlačionici, ali nemaju razloga za to, kada se sve malo slegne vidjet će da su napravili dobar rezultat. Najvažnije je to da smo dali sve od sebe, jer znali smo da je Rijeka prvak, da je kvalitetnija od nas, ali da smo i mi osvojili trofej ne bi bilo nezasluženo.
Oprostio se na kraju nizom poraza, ispustila je njegova momčad ono što je većinu vremena držala u rukama. Ipak, za osvajanje trofeja ili europski plasman trebalo je pokazati i nešto više.
– Prvo poluvrijeme bilo je izjednačeno, u drugo su ušli bolje, nakon pogotka stali su iza lopte, a tada su najopasniji i znamo da teško primaju golove. Kasnije smo preuzeli rizik pa je Rijeka imala još neke prilike i u konačnici su presudile nijanse. No moramo biti ponosni na sve, iza nas je nikad ljepša godina nakon svega što mi se događalo. Na jesen smo okrenuli sezonu, imao sam predobre igrače, najbolji stručni stožer na svijetu i uživali smo ovih skoro godinu dana – zaključio je Kovačević.
Skandirali su mu na Rujevici ‘Kova, ostani‘, ali to se neće dogoditi, već se neko vrijeme zna da će u novoj sezoni, ako se nešto dramatično ne promijeni, voditi nogometaše Dinama. Nakon borbe s teškom bolešću koja ga je nedavno snašla i nakon ovakve sezone sa Slavenom, za 50-godišnjaka iz Jablanice to je u ovom trenutku najveća moguća nagrada.
U koprivničkom klubu njegovao je napadački način igre, s visokim presingom i jakim intenzitetom. S momčadi koja je po tržišnoj vrijednosti pri samom dnu lige uspio je parirati i najjačima, pobjeđivati i Dinamo i Rijeku, i svrstati se u gornji dom hrvatskog prvenstva.
Koristio je sustav s četvoricom u obrani, s bekovima koji su se podizali visoko u napadački akcijama, s krilnim napadačima koji su svojom brzinom i prodornošću stvarali velike probleme suparnicima. Najčešće je koristio samo jednog igrača na poziciji šestice, bili su to Ljuban Crepulja ili Ivan Ćubelić, te dvojicu na pozicijama osmice.
Može se očekivati da će sličan sustav koristiti i u Dinamu, s kojim će također igrati napadački nogomet koji bi trebao donositi rezultate, ali ujedno i privlačiti publiku na tribine. Naravno, rad u Dinamu je jedna potpuno drugačija dimenzija u odnosu na vođenje Slavena Belupa, trebat će se prilagoditi na mnoge nove okolnosti.
No, Zvonimir Boban poznat je kao čovjek koji stoji iza svoje riječi i za očekivati je da će Kovačević dobiti dovoljno kredita kako bi na jednoj višoj razini implementirao sve što je tako uspješno učinio i u Koprivnici. Uspije li u toj namjeri, Dinamovi navijači imat će puno više razloga za zadovoljstvo nego u nedavno završenoj sezoni bez trofeja…
