Čini se da američka vojska nije potpuno usvojila “strašne lekcije” s početka 2000-ih, kada su gubici u Iraku i Afganistanu potaknuli napore za stvaranjem oklopljenih HMMWV-a i vozila otpornih na mine, piše Richard D. Hooker, Jr., viši istraživač Atlantic Councila i profesor na Harvard Kennedy School za američki Defense One. Nastavlja:
Današnja američka vojska, još daleko “lakša” od one koja je pretrpjela takvu štetu u takozvanim “borbama niskog intenziteta”, slabo je opremljena za odvraćanje ili suočavanje s vojskom poput kineske ili ruske.
Nikada nije trebalo biti dugoročno rješenje
Ako se pogleda svih 31 aktivnih manevarskih brigada vojske, njih jedanaest su teške brigade opremljene tenkovima i borbenim vozilima pješaštva – dobro zaštićenim platformama prikladnim za moderni rat. Drugih šest brigada su Stryker formacije opremljene istoimenim lako oklopljenim pješačkim nosačima na kotačima. Izvorno nazvan “privremeno oklopno vozilo”, Stryker je trebao služiti samo do dolaska Future Combat Systems, ideje koja se u međuvremenu raspala.
Od samog početka, Stryker jedinice su patile od doktrinarne i konceptualne zbrke. Stryker vozila nose više pješačkih vojnika od Bradleyja, koje su prvenstveno namijenjene borbi. Ali Strykeri su transporteri pješaštva, a ne borbena vozila pješaštva. Zbog slabe terenske mobilnosti, ranjivi su na ručne protuoklopne sustave, a njihove jedinice imaju vučno, a ne samohodno topništvo. Ponovljene vježbe u Nacionalnom centru za obuku pokazuju da ne mogu preživjeti kada se koriste protiv oklopnih sustava.
Preostalih 14 aktivnih manevarskih brigada su lake pješačke formacije, jeftinije za održavanje i lakše za raspoređivanje, ali realno gledano, nesposobne konkurirati današnjoj prijetnji. Prema trenutnim smjernicama, u rat idu u “pješačkim vozilima” – u biti, neoklopljenim buggyjima za pješaštvo bez teškog naoružanja. Problem pogoršava činjenica da zapovjednici ovih lakih brigada imaju dramatično manje vatrene moći nego što su je nekoć imali. Nedavna odluka o eliminaciji zračne “konjice” iz zrakoplovne brigade u divizijama kopnene vojske uklanja polovicu od 48 jurišnih helikoptera AH-64E svake divizije, što predstavlja ogromno smanjenje borbene moći. Ista direktiva oduzela je lakim pješačkim bataljunima njihove protuoklopne/teške satnije naoružanja: konjičke formacije naoružane automatskim bacačima granata, teškim mitraljezima i teškim protuoklopnim sustavima. Ove akcije uklonile su velik dio dostupne vatrene moći brigade.
U međuvremenu, lake topničke bojne još uvijek koriste vučene haubice M119 kalibra 105 mm, koje imaju nižu brzinu paljbe, kraći domet i slabije učinke naoružanja od sustava kalibra 122 mm i 152 mm koje koriste ruske i kineske brigade. Također se sporije mobiliziraju od samohodnih sustava, što ih čini daleko ranjivijima na protutopničku vatru i napade dronovima.
Obećanja da će se sva ta smanjenja nadoknaditi “bespilotnim sustavima i efektima lansiranim sa zemlje/zraka” postavljaju ozbiljna pitanja, s obzirom na nedostatak specifičnih podataka i lošu evidenciju nabave Ministarstva obrane.
Usporedba s kineskim i ruskim formacijama
Brz pogled na strukturu protivničkih snaga osvjetljava izazov. Sve ruske manevarske brigade (tenkovske, motorizirane streljačke, zračno-desantne/zračno-napadne, pomorsko pješaštvo) izrazito su slične. Sve uključuju četiri manevarske bojne; tri topničke bojne (cijevne i raketne); protutenkovske, protuzračne i izviđačke bojne; te satniju za elektroničko ratovanje.
Kineske brigade imaju četiri manevarske bojne koje podržavaju snažne topničke, protuzračne i jedinice za elektroničko ratovanje. Američke brigade imaju tri manevarske bojne, jednu topničku bojnu i nijednu namjensku protuoklopnu, protuzračnu ili onu za elektronički rat.
Na višim ešalonima, protivničko topništvo, protuzračna obrana i sposobnosti elektroničkog ratovanja nadmašuju američke sposobnosti, a i ruska i kineska vojska pokazale su snažnu predanost unapređenju svojih dronova i bespilotnih sustava. Općenito, njihove su snage očito jače, a dilema je samo pogoršana ponovljenim potezima smanjenja ili slabljenja američkih kopnenih snaga.
Što bi američka vojska trebala učiniti?
Nekoliko stvari: ponovno opremiti lake brigade zaštićenim, kotačnim transportnim vozilima s teškim naoružanjem kao što je prije bilo; obnoviti svoje protuoklopne satnije; povećati gustoću protuoklopnih sustava Javelin i Stinger u lakim formacijama; zamijeniti vučeno lako topništvo kotačnim sustavima kalibra 155 mm poput francuskog Caesar ili njemačkog RCH-155; poništiti deaktivaciju divizijskih zračnih konjičkih eskadrila; i naoružati divizijske jurišne helikoptere UH-60 protuoklopnim raketnim sustavom Hellfire.
Brigade Stryker trebale bi se pretvoriti u prave teške brigade, možda s obnovljenim tenkovima M1 Abrams i borbenim vozilima M2 Bradley koja su sada u skladištu. Stotine ranijih varijanti samohodnih haubica M1, M2 i M109 uskladištene su u skladištu vojske Sierra u Nevadi. Ako se brigade Stryker zadrže, trebale bi uključivati oklopnu bojnu, sličnu ruskim motoriziranim streljačkim brigadama.
Teške brigade trebale bi se što prije nadograditi glavnim borbenim tenkom M1A3 i borbenim vozilom pješaštva M2A4. Divizije kopnene vojske trebale bi imati i topničku bojnu kalibra 155 mm za opću potporu, uz topničke bojne koje pružaju izravnu potporu manevarskim brigadama. Sve brigade i divizije trebale bi uključivati jedinice protuzračne obrane i elektroničkog ratovanja, kao i namjenske formacije bespilotnih letjelica s obučenim operaterima u svakom ešalonu: od satnije do divizije.
Pripreme samo za jednu vrstu sukoba
Amerika nije vodila rat visokog intenziteta protiv teških snaga od Zaljevskog rata, kada je uživala u razornoj nadmoći u svim područjima. Danas ta nadmoć više ne postoji. Hvaljena je kao odmak od vojske usmjerene na GWOT (američki Globalni rat protiv terorizma) prema onoj više usmjerenoj na “smrtonosnost” i prikladnijoj za indo-pacifičku regiju. Ipak, trenutne promjene zapravo duboko zarezuju u sposobnost vojske da udari snažno i masovno.
Amerika se optimizirana za borbu samo na jednom ratištu je Amerika zadovoljna time što je regionalna, ali ne i globalna sila što je, misli autor, recept za propadanje. U stvarnom svijetu, izazovi izbijaju iznenada i neočekivano (sjetimo se prosinca 1941., lipnja 1950., listopada 1963., kolovoza 1990. i rujna 2001.). Prava nacionalna sigurnost zahtijeva fleksibilnu i prilagodljivu vojsku obučenu i opremljenu za održivu, intenzivnu borbu visokog intenziteta. To znači mobilnost, zaštitu i vatrenu moć u svim formacijama vojske. Ukratko: lakoća vojske znači da ista nije smrtonosna. Vrijeme je za preispitivanje, zaključuje znanstvenik i američki vojni analitičar.
Napravili su tenk koji im ne treba i kojeg ne mogu koristiti
