Pred sezonu 2021./‘22. ondašnji Istrin direktor Mikel Gonzales angažirao je za trenera Gonzala Garciju. Tada 37-godišnji Urugvajac imao je jednu samostalnu (nepunu) sezonu kao trener Twentea. Garcia je tri godine prije zaključio solidnu karijeru, a njegov svojevremeni suigrač Danijel Pranjić hvalio ga je kao vrsnog znalca igre. Uostalom, čim ga je Real na početku karijere kupio, jasni su bili njegovi potencijali. Nije imao sreće jer je tada pokidao koljeno…
Kao igrač bio je prkosan, kako i priliči južnoameričkom temperamentu. Kao trener je govorio kako je kasno shvatio da je trebao biti mudriji i ne zamjerati kao igrač…
Stažirao je kao trener 2017. u danskoj drugoj ligi, asistirajući Johnu Lammersu. Godinu potom asistent je Marinu Pušiću i s Twenteom su izborili Eredivisie. Nakon toga Pušić je odstupio nezadovoljan kadrom, a Garcia je prihvatio ponudu da preuzme momčad dvojbene konkurentnosti u eliti Nizozemske. Dok pandemija nije zaustavila prvenstvo, Twente je nakon 26 kola držao zonu ostanka, što je svakako bio uspješan posao za Urugvajca. No, nakon prekida nije se vraćao jer nije vidio perspektivu u tom klubu, a i zbog svih muka oko pandemije želio je ostati uz obitelj. I onda je Mikel Gonzales prepoznao njegove vrijednosti i nagovorio ga na dolazak u Pulu. Nakon prve sezone, u kojoj je Istra ostala deveta, optimizam je u Puli bujao jer se prepoznalo da Garcia ima “ono nešto” što može rezultirali natjecateljskim napredovanjima.
To se potvrdilo iduće sezone kad je Garcijina Istra bila nadomak Europe, ali je uz dosta sudačkih zakidanja ostala kratka za “jedan rezultat” koji je iscurio u 90+8. minuti…
Mikel Gonzales, koji se zbog bolesti te sezone povukao u Vitoriju, u međuvremenu je svoje dobre procjene stavio na raspolaganje Athleticu Bilbau, gdje je više od dvije godine glavni direktor nogometa. Garcia je dao za pravo njegovim procjenama. Zašto?
Zato jer je vrlo dobar trener, koji ima talent stvarati igru, proaktivnu, težiti ofenzivi gdje god i protiv koga se igra. Iako je Istra bila “mala”, a takav gard je čak izazivao podsmijehe raznih analitičara, mijenjao je kompleks manje vrijednosti Istre. Ona je to pokazala u drugoj sezoni, a na još uvjerljiviji način potvrdila ovog proljeća.
Kad se netko u dvije ere unutar dvije godine potvrdi i poboljša, to je odraz kvalitete trenera. Zato je suvišno dvojiti ima li Garcia vrijednosti voditi najjače klubove HNL-a. Vodeći slabiju, pa bolju, i ovu najbolju Istru, on je te potencijale jasno naznačio. Čemu teži?
Garcia je mlad (41), ali prilično rigidan u taktičkom pristupu. Njegov je sustav 4-3-3 u kojem su četiri temeljne karike – prvo golman koji zna igrati nogom, potom “šestica” kao korektor veznog reda i protoka iz build-upa, “osmica” box to box i “devetka” kao referentna točka ofenzive.
Kad su u pitanju bočni igrači, naravno da su oni (pre)važni za sve, pa tako i Garciju. Što su brži i prodorniji to bolje, ali od njih traži i taktičko uklapanje. U Puli je startao s iznimno brzim Heisterom, ali ga je ubrzo zamijenio sporijim Kadušićem, koji je precizno odrađivao šablone. Što znači da nije sve stvar brzine. U prvom mandatu mu je ona silno nedostajala, ali je to kompenzirao kombinatorikom. Sad je brzine imao napretek, pa je igrao okomitije. Posjed je ostao temeljni faktor igre.
Momčad mu uvijek ima definiciju kako igrati, gdje se igrači moraju nalaziti u otvaranju igre, u napadu ili u obrambenom postavljanju. Pritom nije imao razumijevanja i za važne igrače koji se tome ne povinuju, pogotovo one koji igraju na talent, instinkt. Lekoueiryja je zatekao (prodan za 2 milijuna eura), ali vidjelo se da mu se ne uklapa. Slično kao s Bakrarom, pričuvu dok Erceg nije suspendiran, nakon čega je eksplodirao i postao udarna igle Garcijine igre. Kod njega evolucije idu postupnije pa je, recimo, Caseres bio šest mjeseci na klupi i tribinama, a potom mu je postao jedan od glavnih igrača. Zato mu treba dati vremena, kojeg nije dala Arouca, ali jest Istra. Zato se na Drosini napredovalo, afirmiralo igrače i povećalo vrijednosti.
Naravno, Garcia iskazuje i određene mane. Nesklon je mijenama načina i sustava igre kad ne ide, pa je zato ponavljao problematične pristupe s momčadima koje su u ravnini Istre i kad se išlo na postavljenu obranu. Porazi s Goricom i Šibenikom, izostanak pobjeda s Varaždinom i Belupom, koštali su ih eurovize. Sada mu slijedi sasvim drugačija klupska dinamika funkcioniranja, ambicija i mentaliteta. Bit će jako važno kako će se tome prilagoditi.
Garcia ne trpi miješanja u vođenju momčadi. Naglašava važnost timskog duha i zato je nesklon onima koji ga nemaju. Nije tiranin, ali će takve igrače, kao i one koji ne slijede njegove taktičke postavke, samo gurnuti u stranu i ignorirati ako se u međuvremenu ne promijene. Kod njega nema “suhih” trčanja, sve se radi s loptom jer je dominacija u posjedu baza igre.
Gonzalo Garcia će, uvjereni smo, podignuti kvalitetu i organizaciju igre Hajduka na višu razinu. Za koji domet presudno će ovisiti o kadru kojeg će imati, ali i o načinu na koji će ga tretirati. Svlačionica velikog kluba je sasvim drugačija u odnosu na manje. Naposljetku, a možda i na početku, puno toga će ovisiti o strpljenju okruženja Poljuda dok njegov nogomet ne saživi u svojoj punoći, a selekcijski klub odradi svoj dio posla. Značajni se iskoraci nikad ne dogode preko noći…
