Kako je to nositi titulu prve nogometne trenerice u muškom klubu koji igra najmanje Prvu NL (drugi rang natjecanja), definitivno zna Petra Mandić. Mandić je bila trenerica NK Dubrave Tim Kabel, koja je sezonu završila na sedmom mjestu. Uz nju su stajali i pomoćni treneri, ali kako Mandić napominje to su njezini mentori i iznimno odlični suradnici koji čine odličan stožer – pomoćni treneri Franjo Lukačević i Igor Ivec, Ante Šantak koji je trener vratara te analitičar Fran Marković.
Nije lako biti žena u nogometu, pogotovo trenerica muškom nogometnom klubu. Kakav je to osjećaj i koliko je komplicirano za ženu u ovom svijetu, zna definitivno trenerica Mandić.
– Prije sam igrala u Kustošiji, Hrvatskom Dragovoljcu i za Futsal Dinamo, što se tiče muških nogometnih klubova, pa su imali poneka saznanja o meni. Ovo je sad bila nova uloga, bila sam glavna trenerica. Ne mogu reći ništa drugo osim da sam imala podršku ekipe, a to mi je bilo najbitnije. Zahvalna jesam predsjedniku na dobivenoj prilici, a sad mogu napokon reći ponešto više o svom radu. Ne volim pričati bez nekakvog pokrića. Kada se ostvario rezultat da smo ostali u ligi, onda mogu reći da sam nešto napravila, da imam svrhu. Ne tražim alibi, ali lakše je kada si kao muškarac ostvario nogometnu karijeru pa nastavio kao trener. Ne mogu reći da sam ostvarila karijeru u ženskom nogometu kao neki muškarac, nijedna nogometašica ne može reći da je uspjela tako. Zato je kompliciranije uspjeti i probiti se kao žena. Toliko volim nogomet da novci nisu ti koji su presudni da bi došao u neki klub, ne, to ti je ljubav koja te vodi.
Biti žena na vodećoj poziciji u okruženju gdje dominiraju muškarci može biti izazovno i trnovito iskustvo. 38- godišnjakinja smatra da je zajedništvo ključno za svaku ekipu te uživa povjerenje iste.
– Trnovito je bilo sigurno, potvrdit će vam to i druge ženske osobe u različitim poslovima, gdje ti kao žena moraš biti glavna na čelu s muškarcima. Nije jednostavno, mogu reći da je trnovit put jer nekom bi na mojem mjestu možda i odustao. Prije NK Dubrave su me drugi klubovi odbijali, a tamo sam htjela i volontirat. Jasno je i meni da imaš tu nekakvu predrasudu, ali ja samo tražila priliku da mi netko dopusti da pokažem što znam. I nekako sam navikla s tim živjeti. Uvijek ima prostora za naučiti, ali vjerujem da neke stvari ipak znam. Drago mi je što sam dobila priliku u Dubravi i što sam ispunila očekivanja. Bilo je ljudi koji nisu imali povjerenja u mene, jasno mi je donekle, ali nekad mislim da je najbolje mišljenje zadržati za sebe. Nije ni njima sada jednostavno jer sam napravila rezultat, a rezultat je i bio cilj. Imam stožer koji u mene vjeruje, koji me ispoštovao i u mojim idejama, stožer koji me pratio. I kada smo gubili utakmice koje smo očekivali da ćemo pobijediti, nismo odstupili od ideje da se držimo zajedno. Uvijek kažem da je “kemija” ono što svaku ekipu čini jakom.
Otvorila je put ženama, pokazala se u nogometu i muškom i ženskom.
– Iskreno, meni bi bilo drago da bude što više trenerica u nogometu. Da je jednostavno, nije, ali bilo bi mi drago da nas je što više jer bi onda bilo lakše i novima što dolaze. Najteže je kad vas nekoliko krči put, a kada bi nas bilo više, uživali više i povjerenje kod muškaraca, jer povjerenje trebaš zaraditi. No, da bi zaradio povjerenje, netko ti treba dati priliku. Ako me se negdje pozove zbog licence, onda bolje da me se i ne zove, jer imam znanje, a ne samo licencu. Želim napraviti posao i sad mogu reći da mogu. Naravno uz pomoć prekrasnog stožera je sve lakše.
Osim podrške stožera kojeg neizmjerno hvali, a onda i igrača bez kojih ništa ne možeš, nije falilo ni podrške ili motivacije roditelja, ističe Mandić.
– Uvijek sam imala podršku roditelja, ali nikad nisam htjela da me oni financiraju. Istovremeno sam primala stipendiju, radila kod roditelja u kafiću i vikendima sudila kako bi si mogla platiti licence sama. Smatram da ako nešto želim, da se za to moram malo pomučiti. Nisam htjela da mi se išta poklanja. Tako su me i roditelji od prvog dana odgajali, da idem pravim putem, pa koliko ide i koliko možeš.
Koje su najveće razlike u muškom i ženskom nogometu?
– Što se tiče uloge pomoćne trenerice i kondicijske trenerice, to je bilo u muškom nogometu. A ako govorimo o glavnoj trenerici, nema lakšeg ili težeg, posao vrlo shvaćam profesionalno i dajem se na isti način i u jednom i u drugom nogometu. Uvijek imam tu ambiciju da ne volim gubiti i teško prihvaćam poraz. Napravit ću sve da ne izgubim. Dajem se 100 posto i u muškom i u ženskom nogometu. U ženskom nogometu doduše moraš raditi još jedan posao da bi mogla živjeti, pa baš i nije jednostavno. Dobiješ i igračicu koja ti je radila osam sati i dolazi nakon toga na trening ili utakmicu. U muškom nogometu je toga manje. Ako želiš nešto ostvariti, pristup mora biti isti, moraš zagrist te moraš dobiti povjerenje igrača.
Koja je poruka budućim trenericama?
– Ne trebate nekome ništa posebno poručiti onome tko zna što radi i istinski želi uspjeti. Jedina poruka od mene je da se treba naoružati strpljenjem i da nema odustajanja. Moraš znati da je to trnovit put i moraš puno ulagati u sebe. I nema puno odmora. Također ne smiješ dopustiti da te išta zaustavi i ne smiješ dopustiti da te diraju komentari, kojih sam se i ja naslušala – zaključit će Petra Mandić.
U Dubravi je napravila jako dobar posao. U 10 utakmica upisala je tri pobjede, uz tri remija. Za momčad koja je bila pri dnu tablice – jako dobro ostvarenje. Petra Mandić bolju preporuku za novi posao u muškom nogometu teško može imati…
