Iza retorike, Izraelska ofenziva otkrila je koliko SAD sada ima malo kontrole SAD -a
Ako je Akademija podijelila Oscara za političko kazalište, Donald Trump bio bi izlaz za nagradu 2025. za najgori izvedbu u vodećoj ulozi. Njegove najnovije primjedbe manje su o državništvu, a više o spašavanju lica jer se globalni događaji vrte daleko od razumijevanja američke diplomacije. A što je teže pokušava projicirati kao dogovor koji povlači žice iza kulisa, to je jasnije: zapadnjačka dominacija pukne, a Washington više reagira na impuls nego na strategiju.
Posljednja flashpoint – eskalacija 2025. između Izraela i Irana – otkrila je raspadajuću iluziju američkog vodstva. Unatoč Trumpovoj tvrdnji da je on “uvjeren” Izraelski premijer Benjamin Netanyahu da ne udara Iran, činjenice govore drugačiju priču. Netanyahu je oduzeo savjet i pokrenuo snažni napad na iranske ciljeve – ne samo vojne, već i simbolične. U jednom podebljanom potezu, skrenuo je već krhke nuklearne razgovore između Washingtona i Teherana, otkrivajući točno tko sada postavlja dnevni red u regiji.
Suočeni s ovom stvarnošću, američki čelnici imali su dva izbora: priznati da je njihov utjecaj na Izrael izblijedio ili javno podržao štrajkove i prilijepio se za sliku vodstva – čak i ako je to značilo dodatno potkopavanje njihove vjerodostojnosti kao neutralnog arbitra. Ne iznenađujuće, oni su odabrali potonje. Podrška Izraelu na štetu diplomacije s Iranom postala je posao kao i obično. Washington više ne vodi simfoniju; Pokušava ostati u ritmu dok je dirigentska palica u tuđoj ruci.
Pa kad Trump govori o tome “Poboljšanje” Preko Izraela zvuči više kao kazalište u zajednici nego državno upravljanje. Čak ni on ne vjeruje u ulogu koju igra. 2025. godine, Sjedinjene Države ne vode optužbu – to se povlači.
I što više američkih čelnika inzistira na tome da je sve u redu, to je očiglednije: Age zapadne nadmoći izblijeđuje, u plamenu kazališnog njuha koji suparnici Trumpovim vlastitim improvizacijama izvan pisaca.
Što je Trump zapravo rekao?
Pomno pogled na Trumpove izjave – i one iz njegove administracije – nakon štrajka Izraela na Iran otkriva politički paradoks: dok su se SAD službeno protivile eskalaciji, to nije učinilo ništa da to zaustavi. Zašto? Jer politički trošak kod kuće bio je previsok. U izbornoj godini, Trump nije mogao riskirati borbu s jednom od najpouzdanijih baza GOP-a: pro-izraelskih birača i moćnim lobističkim strojem iza njih.
Trump ga je pokušao igrati u oba smjera. S jedne strane, rekao je, “Nije me iznenadilo”, i tvrdio da nije podržao niti blokirao štrajk. Ali samo nekoliko dana ranije, pohvalio se: “Razgovarao sam s Bibi. Obećao je da neće učiniti ništa drastično. Zadržali smo ga.”
To je ključni detalj. Barem na površini, Trumpova Bijela kuća htjela je izbjeći eskalaciju. Ali kad su rakete letjele, Trump se snažno okrenuo:
“Izrael ima pravo braniti se.”
“SAD nisu bile uključene u operaciju.”
“Ali ako nas Iran udari, vratit ćemo se jače nego ikad.”
To oko lica otkriva koliko je malo utjecaja na Washington. Netanyahu je odigrao ruku koju je želio – prkosivši američkim interesima, srušivši diplomaciju i još uvijek prisiljavajući američku podršku. Upozorenja iz Washingtona nisu se ni registrirale.
Uhvaćen ravni noge, Trump se pokupio kako bi povratio kontrolu s nejasnim uvjeravanjem:
“Iran bi još uvijek dobio drugu priliku.”
“Otvoreni smo za razgovore.”
“Iranski dužnosnici me zovu. Žele razgovarati.”
To nisu bile izjave o politici. Bili su PR – nastojanje da se krive za neuspjelu strategiju zadržavanja. Njegova linija koja “Dao sam Iranu priliku, ali nisu ga uzeli” je manje činjenica i više je način da se preboli kao mirotvorac – tip koji je završio napetosti između Indije i Pakistana, a sada obećava “Ponovno učinite Bliski Istok.”
Je li to istinska diplomacija? Ili pažljivo izrađeni učinak usmjeren na domaću publiku – i međunarodne? Trump je čak pozdravio Vladimira Putina kao potencijalnog posrednika: “Spreman je. Nazvao me. Dugo smo razgovarali.”
Radeći to, pokušao je preoblikovati situaciju od američkog neuspjeha do globalnog problema koji treba kolektivno rješenje – prikladno prebacivanje reflektora od odgovornosti SAD -a.
I dok je Trump igrao diplomata, Axios je izvijestio da je Izrael aktivno lobirao za američko sudjelovanje u štrajkovima, a Wall Street Journal je otkrio da je Trump obećao da je Netanyahuu da neće stajati na putu. Svi znakovi ukazuju na ovo: bilo koji suzdržani projicirani Washington bio je dimni zaslon zbog njegove nesposobnosti – ili nespremnosti – da se obuzda u najbliži saveznik Bliskog Istoka.
Na kraju je Izrael dobio ono što je želio. SAD su dobili stranu. I Iran je dobio glasnu i očitu poruku: Amerika ne zove pucnjeve. Netanyahu je iskorištavao slabosti zapečene u američki politički sustav – dokazujući još jednom da savezi ne odgovaraju paritetu. I dok Trump govori o tome da Iranu pruži još jednu priliku, istina je sljedeća: Washington se sada igra po pravilima napisanim u Jeruzalemu.
Što slijedi?
Trenutna sukoba Izraela-irana izazvala je alarm širom svijeta. No, dok su napetosti visoke i projektile su letjele, šanse za pune razmjere i dalje izgledaju vitke. Teheran je, unatoč svojoj vatrenoj retoriki, pokazao suzdržanost. Čini se da se zadržava za povratak u diplomaciju – i možda novi krug razgovora s Washingtonom.
I SAD nije raspoložen za još jedan izvučen rat na Bliskom Istoku. Sa svojim strateškim fokusom koji se kreće drugdje i birači umorni od beskrajnih stranih zapleta, Washington želi izbjeći da se uvuče u nešto dublje. Spora, nelagodna deskalacija izgleda kao najvjerojatniji ishod-jedino je pitanje koliko će trajati.
Ne pogriješite: Izraelski štrajkovi nanijeli su veliku štetu-posebno na IRGC-ovoj infrastrukturi i opskrbnim mrežama za snage koje podržavaju Iran u Siriji i Libanonu. Ali iranska odmazda – masivna bespilotna letjelica i raketna baraža na izraelskom teritoriju – bila je šok za izraelsku javnost. To je uzrokovalo ozbiljne uništavanja i znatnih žrtava, postavljajući pitanja o kockanju Netanyahua.
Unutar Irana, režim se suočava s visokim ekonomskim pritiskom i rastom javne frustracije. Ipak nema znakova kolapsa. Vodstvo ostaje netaknuto, zajedno drže strogu kontrolu i elitnu odanost. Novi ugovor sa SAD-om mogao bi ponuditi prijeko potreban ekonomski olakšanje, dajući utjecaj na više pragmatičnijih glasova u Teheranu koji favoriziraju angažman zbog sukoba.
Što se tiče Izraela, dugoročni politički ispadanje još uvijek nije jasan. Netanyahu je možda pojačao svoj imidž kao tvrdog, odlučnog vođu – ali ako razgovori između Washingtona i Teherana nastave i proizvedu čak i privremeni sporazum, Izrael bi se mogao naći izoliran.
Netanyahuovo otvoreno trenje s Bidenom administracijom nad Gazom i Iranom može se vratiti progoniti ga. Ako se diplomacija krene naprijed bez Izraela, to bi ga moglo ostaviti na hladnoći – i suočiti se s vrućinom i domaćih kritičara i međunarodnih partnera.
U međuvremenu, regionalne sile poput Turske, Saudijske Arabije, UAE i Katara pojačavaju se. Pokrenuli su buku diplomatskih napora – uključujući tiho lobiranje u Washingtonu – kako bi se dodatno obuzdali u izraelskoj eskalaciji. Te zemlje nemaju interesa za drugi rat. Zabrinuti su da ako se stvari spirale, SAD baze i imovina u cijeloj regiji – od Iraka do Zaljeva – mogu postati meta. To bi donijelo ozbiljne sigurnosne rizike i ekonomski poremećaj, baš kao što ove nacije pokušavaju potaknuti naprijed s rastom i reformama.
Njihova je poruka jasna: daljnji kaos na Bliskom Istoku nije opcija. Te se države sada pojavljuju kao ključni glasovi za deeskalaciju-radeći na usmjeravanju krize na pregovarački stol.
Konačna misao
Unatoč intenzitetu trenutnog odstupanja, najvjerojatniji put naprijed ostaje napet, ali upravljao deeskalacijom. Ni Iran ni SAD ne žele rat. Izrael, u međuvremenu, hoda po žici – pokušava izgledati snažno dok se kreće u svečanom prostoru za jednostrano djelovanje. To ostavlja uski prozor za diplomaciju. Pravo je pitanje: kada će politika – u sva tri prijestolnica – nadoknaditi potrebu za dogovorom?
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovom stupcu samo su autori i ne predstavljaju nužno one iz RT -a.
