Počevši od 13. lipnja krenula je najnovija spirala sukoba na Bliskom istoku. Slučajno ili ne, petak 13. uistinu je opravdao svoju reputaciju nesretnog dana. Tada je krenulo bombardiranje Irana od strane Izraela dronovima, projektilima i bombama, a potom je Iran uzvratio istom mjerom. Neformalni rat dvije moćne države je pokrenut i odvija se punom parom. Kakve će posljedice osjetiti svijet još je upitno.
Međutim, posljedice iransko-izraelskog rata bi mogle biti katastrofalne. Već danas građani Irana i Izraela užasno ispaštaju. Nevini umiru u stotinama, a ozlijeđenih je na tisuće. Crni oblaci rata su se nadvili nad Bliskim istokom, a mogli bi biti još crnji i to najcrnji. Zašto? Postoji realna prijetnja uporabe najstrašnijeg oružja, onog nuklearnog.
Nuklearno uništenje – opcija 2025. godine
Jedno od opravdavanja koje je koristio izraelski premijer Benjamin Netanyahu za pokretanje sukoba bila je upravo tvrdnja da je Iran nadomak posjedovanja nuklearnog oružja kojeg bi mogao upotrijebiti protiv Izraela čim to bude u stanju. Zato je po Netanyahuu izraelski napad bio preventivni u „glavu iranskog nuklearnog programa“ kako bi preduhitrio neprijatelja. Stoga jedno od najvažnijih pitanja glasi: postoji li mogućnost da Iranci uistinu bace atomsku bombu onog trenutka kada je budu posjedovali? Slično tako, ali još važnije, nameće se pitanje: je li Izrael spreman koristiti svoje nuklearno oružje protiv Irana koje posjeduje već odavno? Nuklearni armagedon, nažalost, u lipnju 2025. nije u sferi teorije, nego realpolitike.
Izraelski nuklearni kapaciteti
Prije razmatranja mogućnosti korištenja nuklearnog oružja, treba vidjeti kakve nuklearne potencijale posjeduje svaka zaraćena država. Izrael već desetljećima posjeduje nuklearna oružja i to je, naravno, javna tajna. Prema podacima Centra za kontrolu naoružanja i neširenje te Inicijative za nuklearnu prijetnju, Izrael posjeduje najmanje 90 nuklearnih bojevih glava, te dovoljno fisijskog materijala za proizvodnju stotina dodatnih glava. Samo devet država na svijetu posjeduje nuklearno oružje. Izrael je druga najmanja država na svijetu (prva je Sjeverna Koreja) koja ga posjeduje. Izraelci mogu ispaljivati svoje nuklearne bojeve glave pomoću kopnenih lansera balističkih projektila, borbenih zrakoplova i podmornica.
Izraelska nuklearna samoobrana
Intrigantno je kako je Država Izrael jedna od pet država u svijetu koja nikada nije potpisala UN-ov Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) iz 1970. koji ograničava korištenje nuklearne energije samo za civilne svrhe. Takav potez nije čudan. Da su Izraelci potpisali sporazum morali bi razmontirati svoj nuklearni program. Prema podacima Udruge za kontrolu naoružanja, negdje oko 1967. Izrael je u tajnosti razvio sposobnost izrade nuklearnih eksploziva. Do 1973., vlasti Sjedinjenih Država bile su „uvjerene da Izrael posjeduje nuklearno oružje“.
Izraelci nisu nikada koristili nuklearna oružja iako su razmišljali da to učine tijekom Šestodnevnog rata 1967. i Jomkipurskog rata 1973. Pomalo je nevjerojatno da Izrael nikada nije postao država pod zaštitom američkog nuklearnog kišobrana kao npr. europski NATO saveznici, Japan, Australija i Južna Koreja. To je još jedan dokaz da Izrael posjeduje nuklearna oružja za samozaštitu, možda i nešto drugo.
Iranski nuklearni program
Prema svim relevantnim izvorima informacija, Iran još uvijek nije razvio vlastita nuklearna oružja, ali je na dobrom putu da se uvrsti u elitni nuklearni klub. Premda Iran desetljećima razvija nuklearnu energiju (od 1957.), iranski čelnici uvijek su tvrdili kako je njen smisao uporaba u civilne svrhe. Iran je još u vrijeme šaha Reze Pahlavija 1960-ih i 1970-ih razvijao infrastrukturu kada je još bio prijatelj sa SAD-om. Program je nastavljen i nakon Iranske revolucije. Mnoga od postrojenja su locirana ispod zemlje.
Službeni Teheran je u mnoštvu navrata izdao priopćenja prema kojima je svrha nuklearnog programa: a) zadovoljavanje rastućih energetskih potreba zemlje, b) smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima (nafti i plinu), iako ih Iran posjeduje u velikim količinama, c) istraživanje i razvoj u medicini (npr. proizvodnja radioizotopa za dijagnozu i liječenje), d) industrijska uporaba (npr. sterilizacija hrane i materijala).
Iran negira vojne svrhe nuklearnog programa
Iran je potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) iako to zapadne sile često „zaboravljaju“, a zapravo prešućuju. Iranci su taj ugovor potpisali davne 1968. Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei još je sredinom 1990-ih izdao fetvu kojom zabranjuje proizvodnju i uporabu nuklearnog oružja. Fetva je još jednom ponovljena glasno i jasno 2003. nakon što je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) izrazila sumnje u iranske namjere. Zanimljivo je da je Barack Obama povjerovao u Hameneijevu fetvu jer ju je više puta citirao i koristio kao argument za potpisivanje Sporazuma o zamrzavanju iranskog nuklearnog programa 2015.
Sumnjičavost Zapada
Čelnici zapadnih zemalja, najviše SAD-a, Velike Britanije i Izraela, konstantno sumnjaju da bi iranski nuklearni program mogao sadržavati i skrivenu vojnu komponentu, odnosno potencijal za razvoj nuklearnih oružja, osobito zbog obogaćivanja uranija iznad razina potrebnih za civilnu upotrebu. Nije jasno koliko je blizu Iran proizvodnje atomske bombe. Godine 2023. (IAEA) izvijestila je da su u iranskom nuklearnom postrojenju pronađene čestice uranija obogaćenog do 83,7% čistoće – što je blizu razina potrebnih za atomsku bombu. Prošle godine, SAD je skratio tzv. „vrijeme izlaska“ Irana – odnosno vrijeme potrebno za proizvodnju dovoljne količine fisijskog materijala za nuklearno oružje – na „jedan ili dva tjedna“.
Religijski kontekst daje šansu nuklearnom oružju
Još nikada niti jedna nuklearno sposobna država nije koristila nuklearno oružje protiv druge nuklearno sposobne države. Od uporabe najstrašnijeg oružja suzdržali su Pakistan i Indija prilikom svojih graničnih okršaja posljednjih par desetljeća u Kašmiru. Nitko nije koristio nuklearno oružje jer zna da bi se protivnik revanširao. Ako bi Izraelci bacili atomsku bombu na Iran moguće je da bi im Pakistan ili neki iranski partner poput Rusije uzvratio istom mjerom. Slično bi bilo i da to učini Iran. Izrael ili SAD bi se osvetili. Stoga se korištenje nuklearnog oružja u sukobu Izraela i Irana može jedino realno dogoditi u kontekstu judaističke (židovske) i islamske eshatologije iliti Posljednjih vremena.
Vjerski cionizam
U kontekstu judaističke eshatologije, koja poznaje koncepte kraja vremena, dolaska Mesije i konačne borbe između dobra i zla (Gog i Magog), rijetko se govori o konkretnom oružju kao sredstvu božanske pravde. Međutim, pojedini vjerski krugovi u Izraelu, osobito nacionalističko-religijski mesijanski pokreti, mogu suvremene političke događaje tumačiti kroz proročki i apokaliptični okvir. Konkretnije, riječ je o skupinama vjerskih cionista koji vjeruju da je suvremena Država Izrael božanski instrument za ispunjenje biblijskih proročanstava i dolazak Mesije. Među njima su značajni sljedbenici rabina Abrahama Izaka Kooka (1865.-1935.) i njegova sina rabina Zvi Jehude Kooka (1891.-1982.), čije je učenje temelj vjerskog cionističkog pokreta Guš Emunim (Blok vjernika), koji je nastao nakon Šestodnevnog rata 1967.
Religijski cionisti tumače izraelske vojne pobjede u ratu s Arapima i povratak Židova u biblijske krajeve (posebno Judeju i Samariju, tj. Zapadnu obalu) kao znakove ispunjenja božanskog plana. Iako je Guš Emunim formalno prestao postojati 2010., njegov utjecaj je opstao kroz nacionalno-religijske škole kao što su Mercaz HaRav i njihove političke ekspoziture – stranka Otzma Yehudit (Židovska snaga) i stranke Religijski cionizam, čiji pojedini članovi zagovaraju izraelski suverenitet nad cijelim biblijskim Izraelom i Mesijin dolazak kao političku stvarnost. Religijski cionisti imaju određeni utjecaj i u vladajućoj stranci Likud. Židovski radikali političke prijetnje poput Irana tumače biblijskim sukobom s neprijateljima Izraela uoči konačne obnove Trećeg židovskog hrama i dolaska Mesije. Takva eshatološka očekivanja, iako nisu službena državna politika, mogu postati dominantna u krizama kao što je sadašnja.
Nuklearno oružje u kontekstu židovske eshatologije
Iako je izraelska vlada pragmatična, u trenutku egzistencijalne ugroze, moguće je da bi koristila nuklearno oružje. Nuklearni napad na Iran mogao bi biti shvaćen kao „obrambeni rat” protiv sila zla. Židovski radikali Iran prikazuju glavnim neprijateljem židovskog naroda i Božjeg plana, posebno zbog iranskih prijetnji uništenjem Izraela i podrške skupinama poput Hezbolaha i Hamasa. Judaizam ne glorificira apokalipsu, ali vjeruje u konačnu obnovu Izraela, dolazak Mesije i uspostavu pravednog kraljevstva na zemlji. Kada se ta budućnost percipira ugroženom, ekstremni rabini mogu opravdati i najdrastičnije mjere, uključujući upotrebu nuklearnog oružja, kao nužno zlo za ostvarenje višeg božanskog cilja.
Neki su analitičari iznijeli mišljenje da bi Izrael, u ekstremnim situacijama kada mu je ugroženo postojanje, mogao koristiti nuklearno oružje protiv Irana. Neki od njih su Avner Cohen, Michael O’Hanlon, Mark Fitzpatrick i Efraim Inbar.
Kontekst islamske eshatologije
I islamska (šijitska) eshatologija može stvoriti okvir za uporabu nuklearnog oružja. Prema šijitskom vjerovanju, 12. i posljednji imam Mehdi (koji je nestao u 9. stoljeću, ali se smatra živim) će se vratiti u vremenima kaosa, rata, nepravde i moralnog sloma kako bi uspostavio božansku pravdu. Njegov dolazak bit će znak početka božanske obnove, jer će Mehdi poraziti tlačitelje, uvesti pravdu i uspostaviti idealno islamsko društvo. Povratak Mehdija često se povezuje s velikim globalnim sukobom, zbog čega neki vjeruju da se katastrofalni događaji mogu shvatiti kao priprema ili znak njegova skorog dolaska. Neki radikalni elementi unutar iranskog režima vjeruju da izazivanje globalnog sukoba može ubrzati Mehdijev povratak. U tom kontekstu, nuklearno oružje ne bi bilo samo vojno sredstvo, već i duhovno oruđe eshatološkog preobražaja svijeta.
Takvo uvjerenje najčešće se pripisuje radikalnim pripadnicima Iranske revolucionarne garde (IRGC) i nekim teokratskim frakcijama bliskim ideologiji Mahmuda Ahmadinedžada, bivšeg predsjednika Irana. Ahmadinedžad je poznat po svojoj apokaliptičnoj retorici i uvjerenju da je njegova politička karijera povezana s pripremom svijeta za povratak imama Mehdija. Godine 2021., uzimajući u obzir Hameneijevu fetvu protiv upotrebe nuklearnog oružja, iranski ministar obavještajnih poslova Mahmud Alavi izjavio je da bi zemlja ipak mogla promijeniti svoj stav ako bude „gurnuta u tom smjeru“, poput „mačke stjerane u kut“. U veljači ove godine, tijekom sastanka ajatolaha Hameinija i zapovjednika IRGC-a, potonji su vršili pritisak da ukine zabranu upotrebe atomske bombe. U ožujku je Hameinijev savjetnik Ali Larijani izjavio je da Iran neće imati drugog izbora nego razviti nuklearno oružje ako bude napadnut od SAD-a ili njegovih saveznika.
Nuklearno oružje u islamskoj eshatologiji
U okviru radikalne šijitske eshatologije, nuklearno oružje se ne promatra samo kao sredstvo za fizičko uništenje neprijatelja, već i kao instrument božanskog čišćenja i pripreme za dolazak Mehdija. Kada se Mehdi vrati, prema islamskoj eshatologiji, svijet će biti u stanju duboke dekadencije, a njegov dolazak označit će početak kraja vremena i obnovu poretka Boga. Prema šijitskom predanju, Mehdi će se udružiti s Isusom (Isom), koji će se također vratiti, kako bi zajedno porazili lažnog Mesiju (Dedždžala), tj. Antikrista – utjelovljenje zla i obmane.
Prema radikalnim uvjerenjima, veliki rat i globalni kaos ubrzavaju konačnu bitku između dobra i zla. I tu bi Iran mogao koristiti oružje protiv Antikrista – Izraela. Nakon pobjede Mehdija i Isusa, uspostavit će se era istinske pravde, mira i univerzalnog islama, u kojoj će vladati božanski zakon (šerijat), a svi tirani i tlačitelji bit će uništeni. Mehdi će, prema vjerovanju, vladati sedam do devet godina, i pod njegovim vodstvom čovječanstvo će doživjeti duhovno i moralno pročišćenje prije konačne presude i kraja svijeta.
Neki ugledni stručnjaci za Bliski istok upozoravaju na mogućnost da bi Iran, ukoliko razvije ili nabavi nuklearno oružje, mogao razmotriti njegovu upotrebu protiv Izraela u ekstremnim okolnostima. Najznačajniji od njih su David Albright, Michael Eisenstadt i Matthew Kroenig.
Mogućnost armagedona
Iako izraelski nuklearni arsenal već desetljećima služi kao snažno sredstvo odvraćanja, eskalacija sukoba s Iranom otvara opasnost stvarnog korištenja nuklearne bombe. S druge strane, iranski nuklearni program sve je bliže vojnoj funkcionalnosti, a kombinacija strateške ugroze i dijela eshatoloških uvjerenja mogla bi Iran potaknuti da ozbiljno razmotri uporabu takvog oružja ako bude ozbiljno ugrožen od Izraela. Uzimajući u obzir princip obostrano zajamčenog uništenja, obje države znaju da bi nuklearni udar imao katastrofalne posljedice za sve. Ipak, ukoliko stvari izmaknu kontroli i uvjerenja o apokaliptičnom sukobu postanu dominantna kod političara, svijet bi se mogao naći na rubu nuklearne noćne more.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
Iran: Krećemo s napadima na izraelske nuklearne objekte
