Kruzeri su danas ružne ploveće zgrade s desetcima, ako ne i stotinama mamaca koji putnike zovu da potroše što više novca. Brzo plove od luke do luke, noću i putnike iskrcavaju da potroše još više. Teško je danas naći brod za krstarenje koji ima dušu i priču iza sebe.
Imao sam sreću prije 40 godina da se ukrcam na jedan koji je imao oboje. I više od toga. Sovjetski kruzer Baltika isplovljavao je iz tadašnjeg Lenjingrada, danas Sankt Peterburga, i plovio do Dovera preko Talina, Osla i Kopenhagena. Sedmodnevno kružno putovanje za strance je koštalo između 350 i 500 dolara, ovisno o klasi kabine. Moglo se i proći puno jeftinije, ako ste poznavali državljane Sovjetskog Saveza s dozvolom za putovanje izvan granica.
Jugoslavenski građani, predstavnici tvrtki u Moskvi su ih poznavali i uz pomoć malo mita i mijenjanja dolara na crnom tržištu na brod se moglo ukrcati za 250 do 300 rubalja. Službeni tečaj dolar – rublja bio je 1:0,7, na crnom tržištu 1:7, i putovati se zapravo moglo budzašto. Koliko je Jugoslavenima tada bilo jeftino najbolje pokazuje moje iskustvo. Za 7 (sedam) dolara nas šestero je unajmilo putnički autobus koji nas je cijeli dan vozio po Lenjingradu. Od Aurore do Zimskog dvorca i kamo god smo htjeli. Nafta je državna, vozač ionako nije imao drugog posla. Plaćanje u dolarima je imalo toliku moć da, kada je moja mama ušla u frizerski salon, Ruskinju su napola ošišanu i ofarbanu lansirali iz stolca i posjeli Kraljicu Majku.
Zastranio sam, ovo je ipak priča o brodu. Baltika je građena 1939./1940. godine u Nizozemskoj i jedna je od dva broda klase Josif Staljin. Prvi je naravno nosio Staljinovo ime, a Baltika je isplovila pod imenom Vječeslav Molotov, po sovjetskom ministru vanjskih poslova. Jednima je poznat po zapaljivom koktelu, drugima po paktu s nacistima.
Brodovi su trebali nositi sovjetsku zastavu diljem svijeta, Staljin po Atlantiku, Molotov po Dalekom istoku. Izgradili su ih da bi pokazali da i Svjetski Savez ima što ponuditi od Sjevernog do Žutog mora.
Baltika je II. Svjetski rat dočekala u Talinu pokušavajući izvući vojnike i civile pred munjevitim njemačkim napadom. Štuke su je bombardirale, naišla je i na minu i jedva se, napola potopljena, uspjela dovući do Lenjingrada. Tamo je za vrijeme opsade služila kao bolnica i tvornica municije. I preživjela njemačke dalekometne topove koji su je svakodnevno gađali.
Zakrpana i obnovljena vratila se svojoj prvobitnoj namjeni – luksuznoj plovidbi za povlaštene. Nikitu Hruščova je prevezla do New Yorka na znamenitu sjednicu Ujedinjenih naroda kada je izuo cipelu i njome prijetio delegatima. Iz Londona je izvukla izgnane sovjetske diplomate, ukrcala je sovjetske olimpijce za Igre u Münchenu. Na vrhuncu Hladnog rata se 1973. godine sirota nasukala na Bermudima. Sovjeti su isprva odbili američku pomoć i pokušali je izvući vlastitim remorkerima. Ipak su morali prihvatiti jenkijevsku asistenciju jer nisu imali gdje prekrcati gorivo da bi odsukali brod.
Na takav brod sam se ukrcao u ljeto 1985. godine. Bila je to jedna od posljednjih Baltikinih plovidbi. Godinu ranije je obnovljena u Danskoj, a već 1986. godine je prodano premalo karata pa nije ni isplovila. Pokušali su je pretvoriti u teretni brod, ali shvatili su da to nema smisla i godinu kasnije završila je u rezalištu.
Na mojoj plovidbi od Lenjingrada preko Talina, Osla i Kopenhagena do Dovera, Baltika je imala danas nezamislivi odnos putnika i posade. Za maksimalnih 437 putnika se brinuo čak 161 član posade. Danas bi svaka kompanija s takvim odnosom bankrotirala baš kao što je bankrotirao i SSSR.
Moja sjećanja na taj starinski kruzer su tipična dječja. Prvi put sam pri maglovitom isplovljavanju iz Lenjingrada vidio patke kako plivaju u moru. Prvi put sam u fjordu Osla hranio kruhom galebove iz ruke. I prvi put sam kockao. Na brodu su bila tri prastare kockarske mašine – Jednoruki Džekovi. Na njima sam gubio očev novac sve dok u Kopenhagenu nisam shvatio da su žetoni identični danskim probušenim kovanicama od 25 ora. Kovanice su vrijedile četiri ili pet puta manje od žetona i sve je bilo dobro dok strojevi nisu počeli bljuvati ore. Tada su oca upozorili da bi ipak trebao spriječiti maloljetnog sina u kocki i prevari.
Nisu samo Džekovi bljuvali. Iz Dovera smo prema Kopenhagenu isplovili u noći s 3. na 4. srpnja 1985. godine. Do jutra smo već bili u Sjevernom moru koje je pokazalo svu svoju zloćudnost. Praznim tankerima koji su plovili prema sjevernim norveškim naftnim platformama su valovi dizali propelere visoko iznad površine. Prova Baltike je zaranjala u more, a putnici nisu izlazili iz svojih kabina. Dan i pol, dok nismo prošli tjesnace Skagerrak i Kattegat, u salonu se pojavilo ukupno petoro ljudi. Pape, ja, Miloš, Petar zvani Pjotr i neki Talijan koji nije ustao iz fotelje ni pišati. Samo se molio. Da vjerujem, i ja bih se molio da se bar još jednom ukrcam na takav brod.
Vojislav Mazzocco
PROČITAJTE JOŠ:
Potopljena ribarica hrvatskog kapetana prisilila Američku ratnu mornaricu na predaju
Obiteljske priče su, barem je tako u mojoj obitelji, zloglasno nepouzdane. Brkanje imena, datuma, mjesta, okolnosti često čine bilo kakvu verifikaciju potpuno uzaludnim poslom. Jednu sam ipak uspio potvrditi i daleko je zanimljivija od prepričanih: “Poginuo je u sudaru koče s ratnim brodom”. Obren Kokić, nećak moje prabake Tereze, upisao
Izraelci zarobili Gretu jer je učila od njih: “EXODUS” – Tužna sudbina broda koji je ‘porinuo’ naciju Izrael
Od prvog trupca koji je plutao morem, brodovi su stvarali nacije. Amerike kakvu danas poznajemo, zapravo kakvu smo donedavno poznavali, ne bi bilo bez prvo Mayflowera, a poslije stotina drugih koji su dovozili imigrante spremne u nemogućim uvjetima stvoriti novi svijet. Konvoj Libertas je sa svojih 29 brodova donio ne
