Nije bio dugo bez posla. Samo nekoliko dana nakon odlaska iz Dinama, Sandro Perković (41) prihvatio je ponudu armenskog prvaka Noaha i krenuo je u novi samostalni trenerski izazov. Noah je klub osnovan prije osam godina, prošle je sezone prvi put osvojio naslov prvaka (i Armenski kup) i igrat će u 1. kvalifikacijskom kolu za ulazak u Ligu prvaka protiv crnogorskoga prvaka, podgoričke Budućnosti.
A lani je Noah, anonimni armenski klub, bio među najvećim iznenađenjima u europskim natjecanjima. U kvalifikacijama za Konferencijsku ligu, naime, eliminirao je Škendiju, Sliemu i AEK iz Atene i plasirao se u grupni dio natjecanja, u kojem je svladao Mlada Boleslav, remizirao je s Vikingurom i pretrpio je poraze protiv bečkog Rapida, Chelseaja, APOEL-a i Bačke Topole.
Perković je svoje nogometaše prije tjedan dana odveo na pripreme u Austriju, u Bad Tatzmannsdorf, nekadašnju bazu završnih priprema hrvatske reprezentacije uoči odlaska na velika natjecanja. Javio nam se nakon subotnjeg prijepodnevnog treninga i prenio nam prve dojmove…
– Sve se odigralo vrlo brzo, u Erevanu sam proveo samo jedan dan i odmah smo otišli na pripreme u Austriju. Uvjeti za rad su odlični i ostajemo ovdje još tjedan dana. Odlično sam primljen, ljudi su srdačni i čine sve kako bi mi pomogli u prilagodbi na novu sredinu. Inače, klub u Erevanu gradi moderni kamp, bit će gotov za dva mjeseca, pa ćemo imati doista izvanredne uvjete za treniranje i pripremu utakmica – rekao nam je Perković.
Kakvu momčad imate?
– Prvi su dojmovi vrlo dobri, iako još nismo kompletni, jer nam u nedjelju dolazi nekoliko igrača, među kojima i trojica reprezentativaca, imali su produženi odmor. Ima tu kvalitetnih i brzih igrača, zanimljiva je to i dobra momčad i nadam se da ćemo se još i pojačati do europskog starta. Pregovaramo s nekoliko igrača i vjerujem da će se sve realizirati za nekoliko dana, te da ćemo punom snagom krenuti u novu sezonu, u kojoj su ambicije visoko postavljene – obrana domaće dvostruke krune, te što bolji rezultat u Europi.
Prvi vam je suparnik crnogorska Budućnost, je li Noah favorit u tim utakmicama?
– Gledao sam neke dvoboje Budućnosti, čvrsta je to momčad i neće nam biti lako. Ne bih nikome dao ulogu favorita, šanse za prolaz su podjednake, dakle 50:50. Ni oni ni mi nećemo na početku sezone biti u pravom natjecateljskom ritmu i u prednosti će biti momčad koja će se bolje snaći i pripremiti za taj sezonski start. Nama je ta utakmica iznimno važna, prođemo li tu prvu prepreku u kvalifikacijama za Ligu prvaka, otvaraju nam se mnoga vrata, stoga moramo spremni dočekati 8. srpnja i domaćinstvo crnogorskom prvaku – kaže Perković.
A onda smo, dakako, usmjerili pogled unatrag, u “retrovizoru” je bio odlazak iz Dinama. Nakon razgovora sa Zvonimirom Bobanom, Perković nije prihvatio ponudu da bude pomoćnik Mariju Kovačeviću i odlučio je okrenuti novu stranicu i samostalno nastaviti karijeru…
– Taj je razgovor bio vrlo korektan, mogao sam ostati u novom stručnom stožeru, ali nekako sam osjetio kako je došlo vrijeme da krenem dalje, da moram stvarati karijeru prvoga trenera. I Boban mi je dao potporu u toj odluci. Znate, kad čovjek smatra da je za nešto kapacitiran, onda mora donijeti velike odluke, mora riskirati i izaći iz “komforne zone”, kako bi zapravo došao do pravoga odgovora na taj upit o svojoj kapacitiranosti za određeni posao.
Je li završnica prošle sezone utjecala na vašu odluku da nastavite samostalnu karijeru?
– Svakako. Ipak je uloga glavnoga trenera posve drukčija od uloge pomoćnog trenera, posebno u velikom klubu kao što je Dinamo. I neovisno o tome kako je sve završilo, smatram da smo napravili dobar posao u tih završnih osam utakmica. Šest pobjeda, te po jedan remi i jedan poraz bio je naš učinak. Pobijedili smo u derbijima, što do tada ni jedanput nismo napravili prošle sezone. Primili smo osjetno manje pogodaka nego do trenutka kad sam preuzeo momčad, u 28 utakmica tijekom sezone naša se mreža tresla čak 38 puta, a u posljednjih smo osam dvoboja primili samo tri gola. I sve to govori kako smo napravili opipljivi pozitivni pomak, ali “kiksevi” s Goricom i Lokomotivom stajali su nas naslova – prisjetio se Perković i nastavio:
– Ljudi su pomalo zaboravili kakva je situacija bila prije nego sam postao prvi trener, nakon onog teškog 0:3 poraza u Puli protiv Istre. Imali smo tada čak osam bodova manje od Hajduka, mnogo toga nije “štimalo”, ali uspjeli smo se normalizirati i napraviti dobar posao do kraja prvenstva. Na žalost, to nije bilo dovoljno za osvajanje naslova…
Kad se to pogleda na taj način, onda se može reći da su Gorica i Lokomotiva “oteli” Dinamu naslov. Međutim, čini nam se da je to ipak površni zaključak. Taj je naslov izgubljen u onih 28 ranijih utakmica, kad Dinamo nije bio nimalo nalik sebi u domaćem prvenstvu.
– Slažem se, apsolutno stoji vaša tvrdnja. Gledajte, u tih 28 utakmica, pobijedili smo samo 13 puta, dakle svaku drugu utakmicu nismo osvojili sva tri boda. A onda smo, je li, morali u posljednjih osam utakmica pobijediti svih osam puta!? Bilo je to iluzorno očekivati, statistički je nemoguće ostvariti takav učinak u završnom dijelu natjecanja, nakon toliko pogrešnih koraka tijekom sezone. Pobijedili smo šest puta u tih osam dvoboja, naslov nam je pobjegao, ali odlična je stvar za Dinamo da se izravno plasirao u Europsku ligu. Posebno u ovoj situaciji, kad se stvara nova momčad, novi trener nema stresnih europskih kvalifikacija, može mirno pripremati, uigravati i stvarati momčad. I to je svakako još jedan od razloga zbog kojih smatram da sam napravio dobar posao.
Jeste li možda nakon svega barem malo razočarani što niste bili ozbiljan kandidat za ostanak na klupi kao prvi trener?
– Ne, nisam bio razočaran. Baš nimalo. S Bobanom sam imao izvanrednu komunikaciju od prvoga dana njegova dolaska u Maksimir. Dinamo mi je mnogo dao, a valjda sam i ja nešto malo vratio klubu svojim predanim radom u svim ulogama u kojima sam bio, od omladinske škole, do prve momčadi. U Dinamu sam osjetio neke emocije za koje nisam ni znao da postoje, stoga nikako ne mogu biti ni najmanje razočaran, u meni nema ni trunke gorčine, ni negativnih misli. Imao sam tu čast da budem glavni trener, da vodim utakmice na Maksimiru, da pobijedim na Poljudu! I one ovacije Bad Blue Boysa nakon te pobjede protiv Hajduka u Splitu zauvijek će ostati u meni, pamtit ću to do kraja života.
Možete li sad, s ovim vremenskim odmakom, ponuditi razloge loše Dinamove prvenstvene sezone? U Ligi prvaka osvojeno je 11 bodova, ali toliko posrtaja u domaćem natjecanju ne pamti se 20 godina, od pada u Ligu za ostanak u sezoni 2004./05.
– To je pitanje svih pitanja i sve što se događalo treba jako dobro analizirati. Uglavnom, ne postoji odgovor koji se može sročiti u jednoj rečenici, sve je znatno kompleksnije i bilo je dosta čimbenika koji su utjecali na sve što se događalo. Primjerice, velik nam je dio sezone bio obilježen ozljedama ključnih igrača, na Petkovića praktički nismo mogli računati od listopada. Pa su pola jeseni izgubili Mišić i Sučić, ozljede su mučile Ademija i Theophilea… A imali smo mnogo utakmica i jednostavno nismo mogli držati taj visoki natjecateljski ritam, koji je ključan i neophodan kako bi se ostvario kontinuitet pobjeđivanja. Ni jedna momčad na svijetu nije ista ostane li bez dvojice-trojice glavnih igrača, a nama se to dogodilo – kaže Perković i ističe:
– Jasno je i da (pre)česte promjene trenera nisu pridonijele stabilizaciji momčadi, svaki trener donosi nove metode rada i nove navike, pa igračima treba vremena da se priviknu na te novine. A treba iskreno reći i da neki igrači koji su dovedeni u Maksimir nisu prošle sezone pokazali da su na kvalitativnoj razini potrebnoj za igranje u Dinamu! I kad se sve to zbroji, u konačnici smo dobili sezonu kakva je bila, sezonu u kojoj smo ostali bez trofeja.
Promjene su, jasno je to, bile neophodne. Bobanov je dolazak mnogo toga promijenio, stvara se nova momčad. Kako gledate na dosadašnje Bobanove poteze i “grube radove” u izgradnji novoga Dinama?
– Vrlo hrabro je Zvonimir Boban ušao u klub. Vuče odlučne poteze, a gledajući sve ovako izvana, čini mi se da će Plavima trebati malo vremena kako bi se sve posložilo. Javnost i navijači to trebaju znati i moraju im dati potrebno vrijeme, jer ništa ne ide preko noći. Uglavnom, siguran sam da će Boban stvoriti opet moćni Dinamo, koji će dominirati našom ligom, kao što je dominirao godinama ranije, te da će Plavi nastaviti ozbiljno igrati i u Europi.
Istina je da je potrebno vrijeme, ali u klubovima poput Dinama nikad nema vremena…
– Točno je to, ali sad se dogodilo da Dinamo nakon tko zna koliko godina ne igra nikakve europske kvalifikacije i tek će krajem rujna startati u grupnoj fazi Europske lige. A to je luksuz koji Dinamovi treneri nikad nisu imali i nadam se da će novi stručni stožer s Mariom Kovačevićem uspjeti to iskoristiti na najbolji način.
U plavoj svlačionici nema više većine “senatora”, ispraznila se “pušačka soba”, koja je “potpisivala” osvajanje mnogih trofeja u posljednjih sedam godina. Nema više Ademija, Petkovića, Ristovskog, kao ni Pjace, ostali su tek Mišić i Theophile…
– Možda sam malo subjektivan kad govorim o njima, jer sam s tim dečkima prošao mnogo toga lijepoga. No, klub je krenuo u drugom smjeru i to treba poštivati. Drago mi je što je Mišić ostao, iznimno je važna karika u momčadi, što se vidjelo i prošle sezone. Kad ga nije bilo zbog ozljede, bili smo neka posve druga, slabija momčad, nego kad je bio u sastavu. Ni u jednom trenutku, ni s kim, na bilo koji način nismo uspjeli nadoknaditi njegovo neigranje. A svim ovim dečkima koje ste nabrojali, kao i Rogu i Moharramiju, koji je također mnogo dao Dinamu, želim svu sreću u nastavku karijera i vjerujem da još mogu igrati na visokoj razini.
Čovjek nikad ne zna što nosi budućnost, posebno ne u nogometu. Iako ste tek otišli iz Dinama, prođe li vam gdjekad kroz misli da ćete se jednoga dana vratiti u Maksimir? Na velika vrata…
– Eh… Dinamo je moj klub u kojem imam prijatelje i uvijek ću ga pratiti. I sad ste rekli da nitko ne može znati što donosi vrijeme pred njim, tko zna što se sve može dogoditi i što će se dogoditi. Sad sam isključivo fokusiran na prvu utakmicu svoga kluba u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ni o čemu drugome ne razmišljam. A vidjet ćemo što će biti za nekoliko godina…
