Na Bliskom istoku posljednjih su se desetak dana uistinu, prema onoj narodnoj, „tresla brda“ (i iranska i izraelska), a hoće li se iz svega ovoga na kraju „roditi miš“ tj. sve ostati po starom ili će čitava regija po prvi put u dugoj povijesti krenuti novim putom mira i suradnje tek ostaje za vidjeti.
Naime, nakon što smo sinoć na našem portalu izvijestili o slabašnim iranskim vojnim odgovorima po pojedinim američkim bazama u njegovom susjedstvu (Katar, Irak) – koje su prije toga bile ispražnjene i o kojim je napadima Teheran prethodno izvijestio Washington, bilo je jasno da se završetak rijetko kad jače i opasnije eskalacije u regiji bliži svome kraju. Tim više, što je ubrzo nakon toga i izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio kako je Izrael vrlo blizu postizanja svih svojih vojnih ciljeva u spomenutom sukobu sa svojim najvećim regionalnim konkurentom i antagonistom.
Opisani scenarij pažljivo doziranog iranskog odgovora Americi nakon što je ova u ranim satima prošle nedjelje razornim zračnim napadima uništila iranska nuklearna postrojenja u Natanzu, Isfahanu i Fordowu (iz ovog potonjeg su iranske ekipe prethodno kamionima prebacile sav obogaćeni uran na nepoznatu lokaciju – kako su izvijestili brojni svjetski mediji), zanimljivo – uslijedio je nedugo nakon jučerašnjeg posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija ruskom vođi Vladimiru Putinu u Kremlj. U njemu je potonji oštro osudio američke i izraelske napade i izrazio punu rusku potporu Iranu i njegovom narodu, i istodobno pozvao na završetak eskalacije i nužnost rješavanja svih otvorenih pitanja povezanih s Iranom pregovorima odnosno diplomacijom. Iran ima pravo na zadržavanje svog civilnog nuklearnog programa i nitko nema pravo na silu (s)rušiti njegovu vladu – stav je Putin i Rusije, koji je potpuno identičan onom kineskom.
Nakon toga bilo je jasno da Iran neće ići u daljnje, prije svega po samoga sebe visokorizične eskalirajuće poteze, usprkos teškim i ponižavajućim udarcima koje je primio tijekom ovog kratkotrajnog rata. Sam protiv Amerike i Izraela ne bi imao ama baš nikakve šanse.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, o kojemu se u Teheranu ovih dana često govorilo, nanijelo bi, osim regiji i čitavom svijetu velike štete i samom Iranu i Kini s obzirom kako Iran izvozi čak oko 90 posto svoje nafte u tu zemlju, a Iran je Kini jedan od najvećih dobavljača nafte nakon Rusije koja je na prvom mjestu. Osim toga Peking ju dobiva po privilegiranoj tj. nižoj cijeni u odnosu na naftu iz drugih zemalja na temelju 2021. g. potpisanog strateškog sporazuma između Kine i Irana na rok od 25 godina, vrijednog 400 milijardi dolara kineskih investicija u tu zemlju. To Kina ni u kom slučaju ne želi izgubiti, gotovo sigurno ni Iran. Također i Rusija koja je strateški sporazum s Iranom potpisala 17. siječnja ove godine nakon dugih godina mukotrpnih pregovora.
Trump: Nakon što je Iran ‘ispustio paru’ slabašnim odgovorom po bazama SAD-a mir je moguć
Teheran nije želio rusku pomoć oko izgradnje integrirane PZO
Kad smo već kod Rusije, zanimljivo je ukazati kako je Putin prošlog tjedna, dan prije američkog napada na Iran, izjavio na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu (SPIEF) kako je Rusija Iranu već ranije ponudila pomoć u izgradnji integriranog protuzračnog sustava s obzirom da je ovaj iranski, postojeći, slaba karika njegovih oružanih snaga skupa sa zastarjelim zrakoplovstvom. Međutim, Iran tada na to nije želio pristati.
Ovdje se glasno pitam, žali li sada zbog toga iranski državni vrh, i je li, uopće, u svemu ovome Teheran na kraju ispao naivan u svojim procjenama u opasnim “igrama” s Izraelom i SAD-om? Na oba bih pitanja dao pozitivan odgovor.
Rat završio
Kako u utorak, 24. lipnja, navodi NBC News, američki predsjednik Donald Trump nazvao je premijera židovske države Benjamina Netanyahua zahtijevajući da se zaustave sve vojne akcije, budući da je Teheran već “značajno oslabljen”.
Prema izvoru američke televizije, Trump je rekao: “Nema više rata, nema više borbi. Iranci su znatno oslabljeni.” Prije toga, prema istom mediju,Trump je nazvao katarskog emira, šeika Tamima bin Hamada Al Thanija , tražeći od njega da pregovara s Teheranom kako bi se postiglo primirje. I navodno je američki predsjednik uspio uvjeriti obje strane u potrebu za brzim prekidom vatre.
Istovremeno, tim iz nacionalne sigurnosti Bijele kuće poslao je poruke preko posrednika Iranu zahtijevajući da se i on suzdrži od napada na Izrael i pristane na prekid vatre.
Brze reakcije burzi
U samo nekoliko sati nakon objave vijesti o završetku rata cijene nafte pale su za više od 13% jer je uzbuđenje na tržištu zbog mogućeg zatvaranja Hormuškog tjesnaca naglo splasnulo. Ako su prethodno prelazile 77 dolara po barelu, sada se drže nešto iznad 67 dolara.
Podsjećam da Hrmuškim tjesnacem prolazi više od 20% svjetske nafte, ali i 20% svjetskog ukapljenog plina (LNG)! Što bi, poglavito po europsko tržište koje se u sklopu proturuskih sankcija u potpunosti odreklo ruske nafte, a od 2027.g. vjerojatno i ruskog plina značilo zatvaranje Hormusa i ekstremni rast cijena navedenih energenata – nije potrebno ni govoriti.
Trump bi mogao postati glavna američka zvijezda
Iako je do jučer Trump bio izložen nikad oštrijim kritikama unutar američkog političkog miljea (o onima iz svijeta suvišno je i govoriti) zbog činjenice da je ogromna većina građana SAD-a bila protiv ulaska SAD-a u rat s Iranom, da su ga mediji razapinjali a Republikanskoj stranci prijetio pravi potop na izborima za Kongres ujesen iduće godine – sve bi se to sada moglo potpuno promijeniti.
Trump se vrlo lako može, a vjerojatno i hoće, prometnuti u američkog nacionalnog heroja – svojevrsnu zvijezdu u kruni američkih predsjednika uopće – ukoliko se na Bliskom istoku uistinu postigne trajni mir.
Trump će biti taj, koji je (barem za dogledno, vjerujem srednjoročno razdoblje), definitivno skinuo s dnevnog reda za američku vanjsku i sigurnosnu politiku krajnje opterećujuće iransko pitanje, i to na tako briljantan način – učinkovitim snažnim „Blitzkriegom“ – bez ijedne američke žrtve, s nedirnutim ključnim američkim bliskoistočnim vojnim efektivama! I isto tako usprkos činjenici.
„Izrael i Iran su mi došli gotovo istovremeno i rekli: ‘MIR!’ Znao sam da je vrijeme SADA. Mir i Bliski istok su pravi POBJEDNICI! Obje nacije će u svojoj budućnosti vidjeti veliku LJUBAV, MIR i PROSPERITET.“ — stoji slavodobitno u poruci američkog predsjednika na društvenoj mreži Truth Social.
Kako prenosi britanski Sky News, iranska državna televizija objavila je da je prekid vatre s Izraelom sada stupio na snagu.
Dakle – slavlje može početi!
Zoran Meter: Stišću se kliješta: Nakon oštrih Putinovih riječi, SAD-u prekipjelo i zbog ovog
Prosudba
Kad se u konačnici zbroje stvarni vojni rezultati izraelsko-iranskog rata svatko će (možda s pravom) reći da je Izrael postigao znatno više željenih ciljeva. Uništena su iranska nuklearna postrojenja i za njihovu obnovu Teheranu će trebati puno vremena i puno novca. Međutim, Izrael nije uspio srušiti polustoljetni teokratski režim i instalirati prozapadnu vlast (ovih su se dana na zapadu javljali pojedini iranski disidenti poput potomaka u Islamskoj revoluciji 1979. g svrgnutog šaha Reze Pahlavija kao mogući demokratski vladari Irana nakon svrgavanja sadašnje vlasti).
Svrgavanje se teoretski još može dogoditi i bez strane vojne čizme na samom iranskom terenu. Sjetimo se NATO-ovog bombardiranja SR Jugoslavije (nije bila nužna američka čizma na tlu) kada su nakon kapitulacije Beograda uslijed razornih posljedica američkih bombi građani Srbije u revolucionarnom zamahu detronizirali Slobodana Miloševića i uspostavili prozapadnog Borisa Tadića iz Demokratske stranke na vlast.
Ali usporedbe Irana i tadašnje Srbije potpuno bi bile pogrešne! Milošević je svrgnut s vlasti na valu nacionalnog nezadovoljstva ne zato što su Srbi iznenada postali demokrati zapadnoga tipa, već zato što je narod, gotovo desetljeće prije, nakon smrti J.B. Tita hranjen velikosrpskom ideologijom – bio rezigniran zbog srpskih poraza u ratovima na prostoru bivše države, uključujući i bolan gubitak Kosova, tj. potpunog kraha u ostvarenju obećavanog projekta Velike Srbije.
S druge strane Iran nije bio agresor u spomenutom ratu, već žrtva izraelske protuzakonite agresije s točke međunarodnog prava (isto tako i one američke u nedjeljnom napadu). Iran nije prvi napao Izrael pa doživio težak poraz da bi građani morali u ljutnji svrgavati vlast novom revolucijom tipa one iz 1979. na čelu s ajatolahom Homeinijem.
Naprotiv, Iran će i prema unutra i prema van sada graditi imidž žrtve imperijalističkih država, a svoj nacionalni ponos gradit će dalje na odlučnom otporu kojeg je pružio snažnim raketnim napadima na Izrael koji je također pretrpio velika i gotovo sigurno neočekivana razaranja s obzirom na svoju razvikanu protuzračnu obranu pojačanu najsuvremenijim američkim proturaketnim sustavima s američkim posadama. Zapravo, jasno je kako Izraelu iscrpljujući dugotrajni rat s Iranom nikako nije bio u interesu.
Iran će se hrabriti i dičiti činjenicom da je jedina država u regiji i svijetu koja se usuđuje napasti moćni Izrael, koji ima nuklearno oružje, a k tome je pod punim sigurnosnim plaštem SAD-a.
Ono što Iranu vjerojatno slijedi je još čvršće institucionalno povezivanje s državama članicama BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO (pod sadašnjom vlašću u Teheranu nemoguće je i nezamislivo iransko približavanje zapadu tj. SAD-u). Pritom prije svega mislim na Kinu i Rusiju koje su mu zapravo i jedini jamci državne opstojnosti. Jer nisam uvjeren da Izrael (i SAD) u konačnici ne bi željeli jednom zauvijek riješiti iranski problem disolucijom te zemlje po libijskom, iračkom i sirijskom modelu. S pobunjenim velikim nacionalnim manjinama – Azerbajdžanaca na sjeveru Irana (15 milijuna), Kurda na sjeverozapadu Irana (oko 8 milijuna) koji bi digli oružani ustanak sa separatističkim tendencijama. To bi u konačnici bio smrt Irana kakvog poznamo – kao nasljednika moćnog i slavnog Perzijskog carstva.
Osim toga uopće ne isključujem kako će Teheran, kada se sve ovo ubrzo smiri, kao i kroz činjenicu da spomenute integracije u sebi ne sadržavaju vojno-savezničku komponentu, sada i stvarno početi raditi na izradi nuklearnog oružja – kao zapravo jedinoj sigurnoj zaštiti da te nitko nikada neće vojno napasti – što se upravo najbolje i pokazuje (Sjeverna Koreja, Pakistan – i u konačnici Rusija koja ratuje de facto s čitavim zapadom a da se ovaj neposredno u njega ne smije uključiti već Ukrajinu trpa svojim oružjem a na terenu ginu Ukrajinci).
Uostalom, Iran je na nepoznatu lokaciju sklonio sav svoj obogaćeni uran – pa je zapravo pravo pitanje što je na kraju Izrael dobio ovim ratom osim što je razaranjem brojnih objekata u Teheranu i diljem zemlje financijski unazadio Iran za mnoge godine.
I u konačnici – ono najvažnije! Glavni čimbenik desetljećima nestabilnog Bliskog istoka nije Iran, niti je to u stvarnosti ikada bio ma koliko se to politički i medijski nametalo posljednjih desetljeća od 1979. – već neriješeno palestinsko pitanje!
Kako ono i dalje neće biti riješeno sve se opet vrti u krugu mržnje, nepravde, sukoba! Ovdje bih ipak napomenuo kako se nakon ovog desetodnevnog rata otvaraju određene mogućnosti da se sada konačno krene i u tom smjeru, jer se baš sada za to otvara najbolja prilika. Međutim, to će ipak ovisiti o Izraelu i vjerojatno bi u tu svrhu trebala doći neka nova izraelska vlast sada kada je Netanyahu učinio ono što je obećavao – skršio iransku opasnost po izraelsku državnu opstojnost. Njega, kao pregovarača s palestinskim vođama nakon svega što je učinio u Pojasu Gaze jednostavno je nemoguće zamisliti.
I za sam kraj. Danas počinje dvodnevni summit NATO saveza u Haagu. Trump bi, nakon što su pojedini japanski mediji javljali kako zbog rata s Iranom on na isti vjerojatno neće doći, sada možda ipak to mogao učiniti i stići barem na jedan dan u Haag, kako je to učinio i na nedavnom summitu G7 u Kanadi.
Trump je već odaslao poruke europskim kolegama kako Ukrajina de facto neće biti tema summita ili će ju se spomenuti samo ukratko. Također nije dozvolio da smmitu nazoči ukrajinski čelnik Volodimir Zelenski (on će biti u Haagu, ali nevezano neposredno uz rad summita.
I još nešto, Trump je zatražio da se na summitu ne pritišće Rusiju s obzirom da bi to moglo naljutiti Moskvu i poremetiti njegove mirovne planove.
Osim toga pozvao je da se prihvati da pregovore o miru nastave voditi isključivo samostalno Moskva i Kijev, bez, da tako kažem – „aditiva“ ili dociranja sa strane! Moskva ovih dana već najavljuje da se sprema za idući krug pregovora s Kijevom – i to već ovoga tjedna!
U nedavnoj sam analizi rekao kako itekako postoji mogućnost o Trumpovom i Putinovom dogovoru ne samo po pitanju Irana (poglavito nakon čudnog iznenadnog dolaska Trumpovog posrednika za ukrajinski rat Keitha Kellogga bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku u Minsk gdje su razgovarali čak 6 i pol sati (o čemu bi to, molim lijepo, njih dvojica toliko dugo razgovarali u vrijeme dok je svijet vrio, kao da je Lukašenko onaj koji o nečem važnom u tom smislu odlučuje!). A kako je potonji najbliži Putinov saveznik nije bilo teško zbrojiti dva i dva.
Poglavito s obzirom da Trump postojano govori kako je ukrajinski rat Bidenov rat i da je Joe Biden njime svijet doveo na rub Trećeg svjetskog rata kojeg se mora spriječiti i što on namjerava učiniti. U tom kontekstu sigurno ne bi i napao Iran da je mislio da bi to moglo dovesti do WW3. Paralelno, nikao ne želi da se ukrajinski rat sada pretvori u Trumpov rat što je do ovoga trenutka gotovo pa postala činjenica. Jer rat ne samo što nije uspio završiti na brzinu, kako je obećavao,, već je prijetila opasnost da se zbog njega i potpuno zavadi s Putinom.
Bez pretjeranog zamaranja moždanih vijuga, iz sveg ovog „cirkusa“ s Iranom i Ukrajinom na kraju bi se relativno lako mogao izvesti slijedeći zaključak: Trumpa spašava Putin, a Putina Trump!
Zoran Meter: Ništa nije kako izgleda! Trumpov napad na Iran je dogovoren s Putinom i ne samo s njim
Ni kineski vođa Xi Jinping sigurno nije daleko – pa svijet nedvojbeno ubrzano klizi prema svojevrsnom triumviratu!
U ovako kaotičnim vremenima to je možda i najbolje rješenje.
