ROVINJ – Posljednja jadranska epizoda sporsko-edukativne avunture Domagoja Jakopovića zvanog Ribafish okrznula je u petak 27. lipnja i obalu Rovinja. Plivajući etapu od Barbarige do Rovinja uplivao ja na plažu ispred Come back-a oko 10 sati gdje ga je srdačno dočekala njegova najdraža publika, djevojčice I dječaci iz Rovinja, pretežno iz plivačkog kluba Delfin sa svojim trenerima, roditeljima.
Usprkos pravoj ljetnoj žegi djeca su strpljivo odslušala predavanje o ekologiji, sudjelovala u razgovoru, odradila radionicu čiščenja plaže i okoliša, pronašla skriveno blago, primila lijepe poklone od udruge RokOtok i sudjelovala u postavljanju i potrazi za geocachevima. Svoj tajanstveni geocach su postavili oko vidikovca u parku Specijalne bolnice za ortopediju i rehabilitaciju “Martin Horvat” Rovinj-Rovigno i koji će strpljivo čekati nekog budućeg tragača. Predsjednik PK Delfin, Gordan Ukić je Domagoju Jakopoviću uručio prekrasnu monografiju Plivačkog kluba Delfin k kao i majicu sa prošlogodišnjeg maratona Sv. Eufemija i pozvao ga da ove godine bude gost na 26. plivačkom maratonu Sv. Eufemija 2025 što će se plivati 13. rujnau uvali Valdaliso u Rovinju. Domagojeva avantura ide dalje obalama Istre i završava se 16. 07. u Umagu uz veliki doček i službeni završetak dvogodišnjeg plivanja oko Istre.
“Staneš na sekundu i već si metrima iza – ti sa svojih stotinjak kila ne možeš pomaknuti more…”
A Ribafish je opisao s kolikom mukom se borio protiv struje do Rovinja:
– Kurenat, ili morska struja je nešto što ne osjetite kad ste na trajektu ili gliseru, dok pecate na tunju vam pak zamrsi udicu, a kad plivate u njega – počnete se ozbiljno preispitivati. Plivao sam jučer od Barbarige do Rovinja drugi dio od 15.000 metara (u dva dana) i u jednom trenutku osjetio tu noćnu moru svakog daljinskog plivača. Ne, ušao sam u struju…
Kao da glavom guraš zid pred sobom, staneš na sekundu i već si metrima iza… Džaba ti i treninga, i tehnike, i snage, stari moj, ti sa svojih stotinjak kila ne možeš pomaknuti more.
Odmah mi na pamet pada Dina Levačić i njena borba na ulasku u splitsku luku, gdje vidiš cilj, čuješ praktički ljude koji te čekaju, ali priroda kaže – ne.Izgubio sam pola sata stojeći u mjestu, plivao sporije pa brže, istopio svo salo koje sam imao u rezervi, ali ni makac. I onda sam odlučio zatvoriti oči i pokušati sprintati par minuta, pa što bude.
Mrak ispod mene, dvadesetak metara dubine, progutam tu i tamo sol od većeg vala, lupam nožicama kao da klofam tepih, dajem i zadnji atom snage i konačno probijam… izlazim… Kako kad Nemo odlazi od slavonskih kornjača… Otplivam još malo, i potpuno ostajem bez sape, volje, snage i nekako me izvlače na brod. Potrgan i nikakav, ali još jedna dionica je isplivana, i još smo zaveslaj bliže da isplivamo i Istru.
Znam da je smisao RokOtoka reći klincima da pričaju sa starcima, da vole i štuju prirodu i više vremena provode s prijateljima, ali i ovaj fizički dio ima smisla da vidiš koliko možeš napraviti sa svojim tijelom i umom. I zato vam hvala što razumijete zašto radimo ovo što radimo, i pogotovo hvala ljudima koji volontiraju za projekt i onima koji nas trpe dok prolazimo njihovim dijelom svijeta.
Puno vas volim, u nedjelju i ponedjeljak idemo dalje na osam i pol kilometara do predivnog Vrsara, vidimo se u ponedjeljak u 10 na gradskoj plaži, vole vas RokOtočani – poručuje Domagoj Jakopović Ribafish.
D.G.
