Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 27. lipnja, u 19 sati, započela je zvonjava svih crkava i kapela diljem Hrvatske koja je trajala pet minuta.
Nakon zvonjave, u splitskoj katedrali sv. Dujma započelo je euharistijsko slavlje, koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić uz koncelebraciju sedam svećenika predvođenih generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjom Frankopanom Velićem i provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Sinišom Balajićem.
Kliknite za pregled
Nadbiskup je u propovijedi istaknuo kako se blagdan Srca Isusova započeo slaviti već od 17. stoljeća, a uveden je kao obvezatan za cijelu Crkvu 1856. godine. Međutim, pobožnost prema Srcu Isusovu datira još od početka 13. stoljeća, a „vrlo stara kršćanska tradicija je vidjela mistično rađanje Crkve baš u trenutku kada je probodeno Isusovo srce“, rekao je nadbiskup, podsjećajući nas na duboko ukorijenjenu pobožnost koja kroz povijest nije prestajala biti prisutna među vjernicima. Također se osvrnuo na teološka protivljenja koja su uslijedila nakon što je ovaj blagdan postao obvezatan za cijelu Crkvu. Naime, neki teolozi smatrali su da je slavlje Srca Isusova idolatrija, jer slavi metaforičko srce, a ne stvarno. No, Crkva je odgovorila da se ovim blagdanom slavi Isusovo čovještvo i njegova ljubav prema nama. „Isus nam je objavio da je Bog ljubav, da Bog ima srce“, rekao je nadbiskup, naglasivši kako je Isus pokazao Boga kakvog ljudi do tada nisu poznavali i u kojeg nisu vjerovali. Mons. Križić se zatim prisjetio kako su ljudi kroz povijest nastojali steći Božju naklonost kroz žrtve, sve do apsurda, kada su čak prinosili vlastitu djecu, no nikada nisu postigli sigurnost da su voljeni od Boga.
„Više su Boga gledali kao onog koji kažnjava ili se osvećuje, a ne kao onoga koji ljubi, prašta, iskazuje milosrđe“, istaknuo je nadbiskup, podsjećajući nas da je Bog odlučio poslati svog Sina, koji je postao jedan od nas i dao život za nas, čime nam je pokazao razmjere svoje ljubavi.
Nadbiskup je progovorio i o pitanju koje se kroz povijest postavljalo: kako je Bog Otac mogao dopustiti svom Sinu da podnese tako groznu muku? „Sigurno je da je Bog imao i drugi način da spasi svijet, ali s kojim drugim načinom bi nas jače uvjerio da nas voli, da smo njegova najveća dragocjenost?“, zapitao je nadbiskup, odgovarajući da se prava ljubav pokazuje kroz žrtvu. „Dokaz prave ljubavi je spremnost da se za osobu, koja se voli, nešto podnese, da se za nju nešto žrtvuje, da se pokaže spremnost za nju dati cijeli život“, rekao je. Iako se ponekad može pojaviti kušnja da posumnjamo u Božju ljubav, osobito kada nas pogode nevolje, nadbiskup je ustvrdio da „kada kao ljudi upadnemo u neke patnje, prvi dojam je da smo od Boga napušteni, zaboravljeni. Kako se nekada teško osloboditi tog dojma, ili bolje rečeno, prijevare. Bog ne može zaboraviti“, naglašavajući da je Božja ljubav stalna i vječna. U propovijedi je također spomenuo teologa Bernanosa koji piše o ženi koja u suzama vapi Bogu pred mrtvim djetetom: „Zašto Bože, zašto si ovo dopustio?“. Odgovor koji je žena dobila od Boga bio je: „Znam da sada to ne možeš razumjeti pa te molim da mi oprostiš, ali ćeš mi zbog ovoga jednom zahvaljivati“. Nadbiskup je istaknuo kako često ne možemo razumjeti Božju logiku, ali da nas patnje oblikuju i oplemenjuju. Na kraju, nadbiskup je progovorio o važnosti srca u našoj duhovnoj formaciji. „Bog nas želi oblikovati u skladu s Isusovim srcem. Želi da imamo srce koje se zna ganuti, koje zna čovjeku u njegovoj patnji pružiti ruku“, zaključio je nadbiskup, pozivajući sve vjernike da se usmjere prema ljubavi, služenju i žrtvi, kao što je to činio Isus.
Na kraju misnoga slavlja, na kojem je liturgijsko pjevanje predvodio prvostolni mješoviti zbor sv. Dujma pod ravnanjem maestra don Šime Marovića, a uz orguljašku pratnju s. Mirte Škopljanac Mačine, uslijedio je Čin posvete Presvetom Srcu Isusovu. Tijekom ovog molitvenog čina vjernici su Presvetom Srcu Isusovu posvetili svoje obitelji, narod i budućnost, nastavljajući tradiciju koju su prakticirali i njihovi preci prije stotinu godina.
Moja reakcija na članak je…
