Onog trenutka kada su objelodanjene ideje Dinama i Hajduka da bi željeli s drugim momčadima igrati drugu razinu domaćeg nogometa, moglo se zaključiti da će HNS, ovako ili onako, još jednom improvizacijski promijeniti svoje “strategije”. Nakon što je obnova uključenja drugih momčadi najavljena kroz njihov start u 3. HNL (četvrti razred) i limit napredovanja do 2. HNL (treće razine), predlagatelji iz Maksimira i Poljuda su procijenili da im jedino ima smisla 1. liga (druga razina).
Zbog proceduralnih faktora to nije bilo moguće bez određenih pravnih akrobacija, ali i suglasnosti klubova druge lige. Čak su najavljene kotizacije od 400-tinjak tisuća eura, koje su dva najveća kluba bila spremna uplatiti klubovima drugog razreda da se suglase s njihovim uključivanjem. Zanimljivo je u ovoj novoj-staroj tematici domaćeg nogometa, kako se u kontinuitetu upravljanja na temelju improvizacijskih pristupa, dogodio niz obrata. Da se podsjetimo…
Druge momčadi su postale zbilja prije 11 godina, kada su Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeka i Istra 1961 krenuli iz trećeg (regionalnog) razreda natjecanja. Tada je tu novost pratila neracionalna odluka HNS-a da se ukine juniorska nacionalna liga! To je, uz uvođenje pionirske nacionalne lige, trebalo donijeti rješenje problematičnog protoka mladih igrača iz mladih u seniorsku kategoriju. Ubrzo je savez reternirao, jer se spoznalo da za nastup u Ligi prvaka mladih treba imati juniorskog prvaka. Taj nonsens pristup, u kojem su neki odbili igrati juniorsku ligu (Hajduk se oslonio na drugu momčad, a Zagreb se ograničio na županijske-regionalne okvire), dao je jasno naslutiti kako upravljači našeg nogometa olako shvaćaju vrlo ozbiljne tematike koje direktno utječu na proizvodnju, odnosno razvoj igrača.
Nakon prve sezone od B momčadi odustala je Istra, nakon dvije Rijeke, da bi 2021. Hajduk ukinuo B momčad. Tadašnji čelnici kluba tvrdili su da im je taj projekt neisplativ, te da pogon od čak 41 (!) igrača, uz proračun od 12 milijuna kuna nema više smisla.
Ubrzo su se u tom razmišljanju našli i u Dinamu, odnosno Osijeku. Efekti nisu bili takvi da bi opravdavali velike troškove. Što se to promijenilo da bi s istih adresa sada dolazili potpuno oprečni stavovi, u manje od 3-4 godine?
Dok god odluke, koje su dio festivala stalnih mijena sustava i pravila natjecanja, nisu posljedica stručnih rasprava i analiza, uopće nije bitno zašto klubovi, Savez ili netko treći u tom nogometnom lancu stalno mijenjaju mišljenje i stavove na istu temu. Ključno je pitanje kako se svi oni uopće nadaju da bi se očita kriza proizvodnje kvalitetnih igrača, a koja traje još od vremena kada su postojale B momčadi, mogla razriješiti ad hoc pretumbacijama. Bizarno je uopće navoditi što se dogodilo u proteklom razdoblju po tom dugoročno egzistencijalno važnom problemu HR nogometa.
Druga razina se mijenja po pitanju broja sudionika, prilagođavaju se broj igrača zaštićenog godišta kako nekome padne napamet, treća razina je najprije razvodnjena s tri na pet regionalnih slabih liga, da bi se odmah potom otišlo u drugu krajnost i formirala nacionalna jedinstvena treća liga!
U kojoj se nametnulo da gotovo pola igrača (4) mora biti zaštićeno godište, a mijenjati ih mogu samo igrači istog godišta. Zato se drugoj razini, u cilju povećanja konkurentnosti i približavanja kvaliteti prve razine, smanjilo s 3 na 2 mlada igrača, i to ne cijelu utakmicu. Koji su efekti?
U drugoj razini ima sve više starijih i stranih igrača, a prvaci se ne uspijevaju održati u elitnom razredu. Razlika je sve veća. U trećoj razini, umjesto približavanja vrijednostima druge razine, kvaliteta opada jer je većina klubova iz manjih gradova i nemaju dovoljno mladih igrača zaštićenog godišta. Ta se jedinstvena treća razina više približava razinama juniorske lige, jer na 22 igrača ima najmanje osam mladih, nerijetko među njima onih koji moraju “pravila radi” biti na terenu…
HNS je, također, kao jednu “osmišljenu strategiju jačanja klupskog nogometa za prvu razinu”, planirao drugi rang (1. ligu – koji kaos u tretiranju imena natjecanja) smanjiti na broj od 10 klubova. Uvjeravalo se da je to optimalno rješenje, četverokružna liga, koja će po uzoru na SHNL “koncentrirati kvalitetu” i time smanjiti jaz između prvog i drugog ranga. Trebalo je samo malo “pritiska” iz većih klubova pa da u HNS-u sve zaborave i odustanu od lige 10, da bi najavili za iduću sezonu ligu 16! Kakve li krajnosti, gotovo kao da je satirička predstava u điru.
Jedan klub drugog ranga prvi je pokazao ono što bi svi klubovi koji drže do sebe i nekih normalnih regula funkcioniranja u nogometu trebali. Nisu se složili ad hoc nametom B momčadi i istaknuli su razloge toga stava. Argumenti NK Rudeš mogu nekom biti po volji ili ne, više ili manje opravdani, ali su načelno ispravne motivacije. Dokle više tog javašluka improvizacije i egzistencijalno dugoročno prevažnih odluka za naš nogomet na temelju promjena raspoloženja i partikularnih interesa. I pogotovo povodom površnih teza o (ne)uspješnosti nekog projekta, a čije kontinuirane mijene samo potvrđuju da su takve teze upravo to, površne. Kada dublje zahvatite u nogometno tkivo, a to znači u razine ispod SHNL-a, pogotovo ispod druge lige, spoznat ćete ne samo da je sve manje kvalitetnih mladih igrača, nego da ih je sve manje i brojčano. Što je više nego dovoljan znak za uzbunu…
