Erdogan svoje NATO saveznike uči nekim neugodnim istinama — RT World News

Povodom 75. godišnjice NATO-ovog sastanka samo su se dva čelnika država članica NATO-a usudila otvoreno progovoriti o pitanjima koja bi u razumnoj organizaciji oblikovanoj na međusobnom uvažavanju koja teži najučinkovitijim i najodgovornijim politikama bila predmet intenzivne rasprave među svim članicama. Predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdogan, i premijer Mađarske, Viktor Orban, jasno su iznijeli svoje neslaganje uoči sastanka. Treći vođa, Robert Fico, premijer Slovačke, izdao je hitno upozorenje nakon toga, tvrdeći da bi članstvo Ukrajine u NATO-u – što nije isto što i pogrešna, ali srećom neobvezujuća priča o ‘nepovratnosti’ koju je sastanak ponosno proizveo – biti a “jamstvo trećeg svjetskog rata.”

I Erdogan i Orban raskinuli su s konformizmom koji je nepisani zakon NATO-a sada više nego ikada. Umjesto da jednostavno slijede često pogrešno i sebično vodstvo SAD-a, signalizirali su tri stvari: Racionalno neslaganje s politikom koja odražava razum i nacionalne interese; da je takvo neslaganje normalno, korisno i treba biti dobrodošlo; i da se neće pridružiti ideološkom i štetnom grupnom mišljenju koje potiskuje neslaganje unutar NATO-a, i šire, Kolektivnog Zapada.

Orban je isporučio svoju dozu zdrave neovisnosti kroz diplomaciju, putujući u Kijev, Moskvu i Peking uoči summita (sastanak s bivšim i vjerojatno budućim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom bio je samo završni detalj). Erdogan je svoje stavove eksplicitno izrazio ponajviše u važnom nizu izjava u američkom časopisu Newsweek.

Turska, vrijedno je podsjetiti u ovom kontekstu, ima drugu najveću vojsku u NATO-u. Njegovi časnici i vojnici imaju veliko iskustvo u stvarnim vojnim operacijama, njegova industrija oružja raste i stalno se modernizira, i posljednje, ali ne najmanje važno, njegov položaj, koji obuhvaća Europu i zapadnu Aziju i kontrolira pristup Crnom moru, strateški je važan koliko god može biti. Zbog svih ovih razloga, može se reći da je Erdoganova intervencija bila posebno važna.

Podsjetivši uglavnom američke čitatelje Newsweeka da je Turska važna za NATO, kao i da je solidarna sa svojim drugim članicama, turski predsjednik je brzo signalizirao da predanost Ankare nije slijepa, već počiva na pretpostavci – ili uvjetu – da bi NATO trebao težiti rješenjima koja su i “održivo” a u skladu sa zdravim razumom. To implicira odbacivanje – diplomatsko, ali jasno – ideje o vođenju vječnog rata u Ukrajini, jer je ova strategija savršen primjer onoga što nije održivo. A s obzirom na stalnu ljudsku patnju, ekonomske gubitke i ozbiljan rizik od regionalne, a možda čak i globalne eskalacije koju strategija također uključuje, ona nije pomirljiva sa zdravim razumom, kao što je Erdogan kasnije eksplicitno rekao.

Zatim je turski predsjednik iznio tri područja u kojima se Ankara ne slaže sa svojim zapadnim partnerima. Prvo, što se tiče borbe protiv terorizma, Erdogan je primijetio duboki neuspjeh Zapada – s Washingtonom na čelu – da djeluje u znak solidarnosti s ključnim nacionalnim interesima Turske. Sa stajališta Ankare, ovo je nepodnošljiva situacija koja nije “u skladu s duhom savezništva.” U području diplomacije, ovaj jezik ne može biti jasniji.

Drugo, što se tiče ukrajinskog sukoba, Erdogan je potvrdio da će Turska nastaviti svoju politiku nesudjelovanja u njemu, dok će se umjesto toga usredotočiti na potragu za mirom diplomacijom i održavanje dijaloga s Ukrajinom i Rusijom.

I treće, s obzirom na stalne masovne smrti civila u Gazi koje su počinili Izrael i njegovi zapadni pomagači protiv Palestinaca, turski predsjednik možda nije upotrijebio izraz ‘genocid’, ali je njegovo značenje svejedno bilo jasno.

Objasnio je da se događa u “zatvor na otvorenom” Gaze nije rat, već izraelski napadi na civile “koji zanemaruju ljudska prava i međunarodno pravo” i iznose “masakri” u kojoj je, naglasio je Erdogan, američka vlada “suučesnik.” Sve to, štoviše, nije iznimka već dio dugogodišnjeg obrasca uzurpacije i “sustavnog državnog terorizma”. Također je inzistirao na tome “Izraelske prijetnje zemljama regije, posebice Libanonu,” i izraelski “pokušaji širenja sukoba… moraju prestati.”

Uz ove tri velike brige, Erdogan je komentirao i uspon krajnje desnice u EU, koju je – ispravno – povezao s normalizacijom “rasistička, antiislamska, antistranačka retorika krajnje desnice” i licemjerje europskih političara čije kršenje vlastitih propagiranih vrijednosti potkopava njihov kredibilitet.

Vraćajući se korak unatrag, postoje dvije stvari koje treba primijetiti u vezi s Erdoganovom inicijativom. Ona je reprezentativna, kako u užem tako iu širem značenju tog pojma, i na nju NATO (i općenito Zapad kao i njegovi čelnici u Washingtonu) nemaju adekvatan odgovor.

Što se tiče reprezentativnosti shvaćene u domaćim okvirima, turski predsjednik odražava velike struje mišljenja u Turskoj. Iz anketa znamo da, u cjelini, stanovništvo realno percipira svijet u kojem su potencijali prijetnji, ali i suradnje raspoređeni na načine koji ne odgovaraju jednostavnim ideološkim obrascima. Ključne institucije Zapada tretiraju se sa zdravim i zasluženim skepticizmom. Prema anketi iz ožujka 2022. – odnosno neposredno nakon eskalacije rata u Ukrajini – 75% ispitanika smatra da EU ima predrasude prema Turskoj “iz vjerskih i kulturnih razloga.”

Dok EU ima gadnu povijest prvo obećavanja, a zatim uskraćivanja članstva Turskoj, Ankara je članica NATO-a od 1952. godine – gotovo od početka saveza. Iako je NATO imao velike koristi od prisutnosti Turske, nudio je i beneficije zauzvrat, barem tijekom Hladnog rata prošlog stoljeća. U ožujku 2022. 60% turskih ispitanika smatralo je da bi Turska trebala ostati u NATO-u, dok je velika manjina od 28% smatrala da bi njihova zemlja trebala izaći.

Ako je slika NATO-a dvosmislena, slika njegova vođe uglavnom je negativna; 52% anketiranih identificiralo je SAD kao najveću prijetnju Turskoj. Usporedite ovo s općom procjenom turske javnosti o Rusiji, nekoć opasnoj suparničkoj sili stoljećima. Prije eskalacije sukoba u Ukrajini samo je 5% turskih ispitanika vidjelo Moskvu kao najveću prijetnju; čak i nakon veljače 2022. ta je brojka, iako je porasla na 19%, ostala znatno iza one za Washington.

Ipak, izvan pitanja koliko je Erdoganova intervencija reprezentativna u smislu turskog mišljenja, postoji i činjenica da ona predstavlja širi globalni trend. Turski predsjednik nije skrivao činjenicu da Turska ne vidi kontradikciju između članstva u NATO-u i traženja dobrih odnosa s nacijama poput Kine i Rusije ili međunarodnim organizacijama poput Šangajske organizacije za suradnju i BRICS+. To znači da, u svijetu koji “neizmjerno se promijenio,” Ankara polaže pravo na vođenje politike u nacionalnom interesu unutar onoga što je, zapravo, već multipolarni svjetski poredak.

A to je, za tvrdolinijaše Zapada koji žele voditi novi Hladni rat (ili dva, jedan u Europi i jedan u Aziji) – i još neke vruće ratove – ono što je najnepodnošljivije u turskoj poziciji. Ne suočava NATO, Zapad ili SAD s apsolutnim odbijanjem. To bi bila metoda koju bi neo-hladni ratnici mogli barem obraditi jer bi odražavala njihov vlastiti primitivni pristup međunarodnoj politici. Umjesto toga, srž Erdoganove alternative je odbacivanje načela ideološki vođene isključivosti na kojem se temelji trenutna tvrdoglavost Zapada.

Umjesto toga, tursko stajalište implicira da će i Zapad morati naučiti živjeti s time da bude jedan centar moći među nekoliko, te da će države s vodstvima koja još uvijek ozbiljno shvaćaju nacionalne interese svoje zemlje inzistirati na ovoj promjeni, čak i unutar udruge koje još uvijek kontrolira Zapad. U konačnici, na elitama Zapada, a posebno SAD-a, bit će da odluče žele li se prilagoditi globalnoj promjeni koju Erdogan spominje. Odbiju li to učiniti, samo će sebe kriviti za ubrzavanje vlastitog pada.