Jedna od najkontroverznijih tema u javnom diskurzu je pitanje svećeničkog celibata u Rimokatoličkoj crkvi. Malo koja tema izaziva žestoke polemike kao ova. To nije neobično budući da se radi o tabu temi. Jedni su ostrašćeno za, a drugi tvrdokorno protiv celibata. Pitanje neženstva svećenika dodatno je aktualizirano u javnosti zbog brojnih skandala u crkvenim redovima koji se vežu za pedofiliju i seksualno zlostavljanje.
Argumenti protivnika celibata
Prema protivnicima celibata koji su izrazito glasni i svenazočni (iako mnogi od njih nisu katolici) pravilo neženstva treba ukinuti iz višestrukih razloga. Oni navode da prirodna ljudska potreba za obiteljskim životom i upražnjavanje spolnih odnosa smanjuju usamljenost i emocionalne probleme kod ljudi, te da bi ukidanje celibata moglo smanjiti problem nedostatka svećenika. Posljedično bi svećenici bili zadovoljniji i sretniji. Nadalje, ističu kako je celibat crkvena disciplina, a ne Božja zapovijed, pa se kao takva može ukinuti.
Uz to, naglašavaju kako su Isusovi apostoli i rani crkveni oci uključujući Petra, bili su oženjeni i stoga celibat ne bi trebao biti obavezan. Slikovito rečeno, prema oponentima celibata, kada bi se neženstvo ukinulo, uslijedilo bi zlatno doba za Rimokatoličku crkvu. Je li to stvarno tako? Detaljniji pogled na problem ukazuje na sasvim drukčije zaključke.
Unikatni poziv
Prvo i osnovno, biti svećenik nije zanimanje poput nogometaša, prodavača, građevinara, nego poziv. To je način života od 0 do 24 sata iliti od zaređenja do prirodne smrti. Ovu činjenicu mnogi ateisti i agnostici svjesno ili nesvjesno zanemaruju. Logika nalaže kako to čine češće svjesno. Ako spustimo poziv svećenika na razinu klasičnog zanimanja kojeg obični ljudi obavljaju od 8 do 16 sati, naravno da takav stav ima smisla. Međutim, gledište da je svećenički posao, posao kao i svaki drugi je apsolutno pogrešno. Nitko iskrenih namjera ne ide se obrazovati za svećenika jer tako nalaže tržište rada, zbog dobre plaće ili zato što je to dobra odskočna daska za dalje, već osoba ide za svećenika jer osjeća da je to pravi životni put. Drugim riječima, mora osjetiti da je to Božji poziv s nebesa.
Izbor, a ne moranje
Drugo, odabir svećeničkog poziva jest dragovoljan, a ne obavezan. Biti ili ne biti svećenik je odabir svakog katoličkog vjernika. Osobno, ne bih nikada išao za svećenika jer nisam u sebi osjetio poziv više sile. Mnogi jesu i dobro je da je tako. Često se zaboravlja kako mnogi budući svećenici ne upisuju teologiju s 18, 19 godina, nego dosta kasnije: u trenutku kada dobiju poziv s visina. Prije dobivanja poziva, mnogi do budućih svećenika su prošli sito i rešeto od života. Mnogi od njih su bili probisvijeti. U jednom trenutku osjetili su da žive pogrešno, okrenuli se katoličkoj vjeri te u konačnici dobili želju za svećeništvom.
Svatko tko želi biti katolički svećenik vrlo dobra zna kako se svećenici ne žene, ne seksaju i nemaju djecu – barem bi tako trebalo biti. To je logika stvari. Slično kao što budući vojni časnici znaju da riskiraju svoj život i zdravlje odlaskom u vojsku tako i svećenici znaju da se odriču jednog dijela života za nešto drugo – veće dobro. Postaju propovjednici i zaštitnici Kristove vjere. U slučaju da su osobe natjerane da postane svećenici, tada bi ukidanje celibata imalo smisla. S obzirom na to da se radi o svjesnom izboru, navedeni argument ne drži vodu.
Potpuna posvećenost višem smislu
Treće, svećenici bi kao suvremeni Isusovi apostoli trebali raditi na promociji Božje riječi i Božjih pravila i tome bi trebali posvetiti svoj život. To jest, svaki svećenik bi morao na svojoj župi brinuti za sve svoje vjernike. Svećenici koji imaju ženu i djecu to jednostavno ne mogu. Oni moraju prioritet dati svojim obiteljskim potrebama i problemima, pa tek potom svojim vjernicima. To se odlično vidi na primjeru Pravoslavne crkve. Pravoslavni svećenici izgubili su svoj smisao posrednika između Boga i čovjeka. Stoga pravoslavni vjernici duhovnu potporu i utjehu traže u monasima koji su u manastirima zadržali pravi smisao propovijedanja Božje riječi.
Biblijsko-povijesno utemeljenje
Važno je znati kako Crkva postojanje celibata ne temelji na jednome biblijskom retku, nego na čitavom nizu tekstova iz Svetog pisma koji se, zajedno s crkvenom tradicijom smatraju temeljem neženstva. U Evanđelju po Mateju (Matej 19,12), Isus Krist govori o dragovoljnom uzdržavanju od braka: „Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati.“ Vidljivo je kako Isus ne zapovijeda celibat, već ga preporučuje kao viši oblik predanja Bogu onima koji to mogu i žele prihvatiti. Iako se u Novom zavjetu izrijekom ne navodi da je Isus bio neoženjen, iz cjelokupnog evanđeoskog izvještaja jasno je da je živio u celibatu cjelokupni život na Zemlji.
U prvoj poslanici Korinćanima (7,32–34) sveti Pavao govori o prednosti neženstva radi posvećenosti Gospodinu: „Htio bih da svi ljudi budu kao i ja, ali svatko ima svoj dar od Boga: jedan ovako, drugi onako. Neoženjenima i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja.“ Nadalje, sv. Pavao dodaje: „A ja bih htio da budete bezbrižni. Neoženjen brine se za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu; a oženjen brine se za svjetsko, kako da ugodi ženi pa je razdijeljen. I žena, neudata i djevica, brine se za Gospodnje, da bude sveta tijelom i duhom; a udana brine se za svjetsko, kako da ugodi mužu.“ Sveti Pavao je bio neoženjen i u celibatu te je svoj život u potpunosti posvetio Bogu. Nikome celibat nije nametnuo, ali ga je toplo preporučio.
Postupan povijesni nastanak celibata
Celibat nije postao obvezan za rane kršćanske župnike u 1. i 2. stoljeću, već je to postao tek u 11. stoljeću. Svijest o važnosti uvođenja pravila razvijala se postupno, ali temeljito. Do 4. stoljeća župnici su većinom bili oženjeni, ali se od njih zahtijevalo odricanje od seksa nakon ređenja. Na Prvom saboru u Niceji 325. celibat je odbijen, ali je zadržana zabrana konzumiranja braka. Kroz 4. i 5. stoljeće lokalni sinodi tražili su potpuni celibat, ali on nije donesen. Konačno, tek 1074. godine Papa Grgur VII. zahtijeva da svećenici budu neoženjeni i započinje provedbu obveznog celibata. Celibat je definitivno zapečaćen 1139. na Drugom lateranskom saboru kada postaje službeno pravilo. Posljednji papa za kojeg se pouzdano zna da je bio oženjen prije izbora za papu bio je papa Hadrijan II. (867.–872.). On je oženio rimsku plemkinju Stefaniju s kojom je imao kćer. Ipak, nakon što se zaredio za svećenika poštovao je celibatsku praksu.
Negativnosti u Crkvi bez celibata
Iako oponenti celibata tvrde da bi Crkva procvjetala kada bi se on ukinuo, povijest do 11./12. stoljeća pokazuje drukčije stanje. Mnogi svećenici su živjeli nemoralno (ljubavnice, izvanbračna djeca), što je izazivalo sablazan vjernika i slabilo položaj Crkve. Uzdržavanje svećeničkih obitelji padalo na teret Crkve i bili su to veliki financijski izdaci. Mnogi su svećenici pritom bili korumpirani i tražili više novca, nego što je trebalo. Svećenici s obiteljima morali su skrbiti za ženu i djecu, što je otežavalo posvećenje službi i poniznom životu. Funkcije u Rimokatoličkoj crkvi su se prodavale ili ostavljale djeci i rodbini (nepotizam), čime je slabila duhovna uloga klera. Negativnosti u Crkvi koje su nastale kao posljedica nepostojanja celibata potaknule su nezadovoljstvo iz kojeg je nastala Reformacija i Protestantska crkva.
Ukidanje celibata – antikatolička ideja
Kada bi se celibat u 21. stoljeću ukinuo, nema sumnje kako bi svi stari problemi poput nemorala svih vrsta i boja, nepotizma, prodaje crkvenih funkcija, borbe za crkvenu imovinu i gubitka smisla svećeništva, drastično povećali. Može se zaključiti kako pedofilski skandali ne bi nestali, nego bi se umnožili. Mnogi bi išli u svećenike samo zato kako bi imali dobru i sigurnu plaću i lagodan život. Naravno da bi takvi svećenici dodatno narušili i upropastili Kristovu vjeru. Ujedno bi izbijali skandali oko korupcije vezane za crkvenu imovinu. Zaboravlja se da svećenici i jesu zapravo oženjeni, i to za Crkvu, jer se u katoličkom shvaćanju svećeništvo doživljava kao duhovni brak s Crkvom kojoj se svećenik potpuno posvećuje kao Krist svojoj Zaručnici. Svećenik se mora brinuti za sve svoje vjernike kao članove globalne Kristove obitelji. I to mnogi nevjernici ne znaju.
Kada se sve uzme u obzir, evidentno je kako neprijatelji Crkve propagiraju ukidanje celibata jer bi to vrlo vjerojatno unakazilo Crkvu. To je antikatolička ideja koja se želi provesti pod katoličkim barjakom. Na sreću, zasad nema naznaka da će novi papa Lav XIV. ukinuti celibat. Bio bi to korak u krivom smjeru.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
Iza kulisa: Kako Vatikan tajno posreduje u ratovima
