Davno smo uplovili u valu Lučica na Kornatu Dražen, Zvonko i ja. Sjeli smo za stol kod druga Tita ( tako se zvao posljednji kornatski lovac na jastoge u drvenim vršama). Večerali smo jastoga i pijuckali crnjak iz limenog pota. Noć prije Ive s Murtera , moja tadašnja sunožnica i ja pod zvijezdama ribarili smo na sviću. Bili bi se izgubili da ona nije poznavala nebo i zvijezde na nebu tu noć. Ive je uporno pravio bistrinu bacajući kamenčiće koje bi prethodno umočio u ulje, na površinu mora. Tako bi kamenčić i uje zategli krug kroz koji bi se bolje vidjelo dno.
Govorili smo o raznim temama koje su naš tadašnji život zaokupljale. Naše želje su još uvijek nadilazile volju.
Zvonko je rekao jednu mirnu ljetnu noć: „Važni su Mjera i Cilj“ Potrebno je uspostaviti mjeru i cilj.
Život se odmotavao kao neko zaigrano klupko smotane vune i nakon dugo godina sreli smo se Zvonko i ja u Amsterdamu . Tako šetajući gradom govorio je o svom poslovnom carstvu, o idejama , o bankama i državama. Malo o sebi.
Slušao sam ga i gledao misleći na mjeru i cilj.
Prošlo je još desetak i više godina i on je i dalje razrađivao svoje planove i širio poslove. Prošlo je skoro pola stoljeća.
Moj današnji brod dug je 7.65 metara. Jedrilica je iz 1980. Te 1980. godine Jadran je bio bezbrižno miran i velik. Jastozi su u lancu putovali s Mljeta na Lastovo, hobotnice su se hvatale kamena uz otoke velebitskog kanala, zubaci su se skupljali oko Pločice, pagri i murine oko Glavata.
Zubatac može doživjeti i 30 godina.
Jadran je danas prepun plastičnih škafa, trosobnih stanova na moru, krcat je plastike, buke, nereda, jadne ribe su se skrile u dubine ili nestale zauvijek.
Hobotnica više da gotovo i nema. Požderali smo ih.
Uvale smo pretvorili u party zone, mala primorska mjesta smo oskrnavili , upropastili čitave generacije alkoholom, drogom i strašnim zanemarivanjem.
Škafe vežemo za drveće i kad treba i kada ne, oremo dno, beremo sve živo s kamena, žderemo svoju utrobu svako ljeto sve više i sve strasnije.
Pojedini stručnjaci na društvenim mrežama sve znaju i brane nered, brane lopove i smradove koji su zapasali svu obalu svojim idejama i betonom, ekipu koja je upropastila naše hrvatsko more. Naš Jadran. Izruguju se nama koji ga branimo, deru se, urlaju, uništavaju, dok mi šutimo. Rugaju se Juri koji živi naše more, koji ga želi sačuvati svome sinu i dalje… „Morski“ je divan i plemenit zadatak na ovom svijetu jada i otmačine!
Moja Mini i ja smucamo se južnim morem oko punte Sućurja pa do Trpnja , pa natrag na Korčulu sve do Mljeta i tako u krug. Lako , tiho, sigurno i mirno.
Pitaju me loviš li ribu? Ne lovim više , odgovaram. Žao mi je ribe. Volim ih. Volim ovo more. I kao Kits (engleski pjesnik) nekada, ujutro kazujem uvijek iste riječi. Pozdravljam te Oceane ! Pozdravljam te moje milo more. Moje rodni kraju, moj zavičaju !
Tomislav Pavleka
