Postoji više metrika koje smo dobili na kraju sada već lanjske sezone, a u kojima je Dinamo stršao na čelu raznih kolona: stvaratelj najvećih prilika, najviše pogođenih vratnica i greda, promašenih šansi, što je tema o kojoj se može debatirati u kontekstu “nesreće”, no i ove pripreme daju do znanja da o jednoj činjenici razgovora nema. A ta činjenica zove se – kriminalna obrana.
Nakon što su lani inkasirali 41 pogodak samo u SHNL-u, što je negativni rekord Dinama u modernoj povijesti, i začetak novih priprema neke nove momčadi daje do znanja da su neki problemi duboko usađeni u momčad i da se starih loših navika teško riješiti. Gledajući pogreške koje se nižu u Sloveniji, postaje jasno zašto na konstataciju da u momčadi ima nominalno šest stopera (Dominguez, Galešić, KTC, Torrente, Živković, Jakirović, pa i Perić, koji je još ovdje) – pa bi jedini prioritet trebao biti napadač – Boban rezolutno odgovara: Ma kakvi, još je jedan stoper nužnost!
Ako se netko i pitao čemu takav rezon, onda su Radomlje, Bravo i Široki Brijeg sa šest postignutih pogodaka poslužili kao argument. Da, na obrani sve počiva i i na obrani se gradi kuća, odnosno igra od temelja. Posve je jasno da u cijeloj priči ekskluzivnu krivnju ne snose samo stoperi nego je odgovornost disperzirana na cijelu momčad, ali je i neosporno da za igru koju polako slaže Mario Kovačević kronično nedostaje još jedan stoper koji će biti jak defenzivno, ali i progresivan u izgradnji napada. Mali Jakir ima ta svojstva, ali odmah mu staviti takav teret na leđa može biti i kontraproduktivno. Cijelom analogijom, postaje, zapravo i jasno zašto šef Uprave toliko pikira Stjepana Radeljića, riječkog obrambenog aduta, no opet, sa svakim danom odmaka, postaje upitno koliko će na kraju taj transfer biti izvediv.
Boban, kao što je i pokazao, Kovačeviću želi što prije omogućiti momčad da bi je ovaj što lakše uigrao, a kako je nastao svojevrsni vakuum, to bi moglo značiti i da nema napretka u pregovorima s Damirom Miškovićem. Te da bi “modri” svoje pretposljednje pojačanje mogli tražiti negdje drugdje. Koje bi to bilo, ako neće biti Radeljić, teško je reći, možda i netko u rangu Villara ili Domingueza, igrača koji su dovedeni a da u medije nije procurila informacija o interesu za njima. Ono što je sigurno, i što smo napisali još prije tjedan dana, stoji čvrsto i danas:
– Tražimo još dva pojačanja, stopera i napadača, a ako se otvori mogućnost, možda dovedemo i još jednog veznjaka – glasila je informacija Jutarnjem, i dalje, dakle, aktualna.
Oko napadača (čitaj Belje) u ponedjeljak ili najkasnije utorak trebali bismo doznati hoće li ili neće pojačati “plave” jer Boban ni tu ne kani ulaziti u beskonačnu licitaciju s Augsburgom pa će se okrenuti drugim targetima – Mierez, ali postoji šansa za neotkrivenu senzaciju! – a sve što gledamo u Sloveniji upućuje da više nema pregršt vremena i za finiširanje još jednog stopera. Radeljić ili netko drugi, i ta bi se priča trebala, pa i morala rasplesti vrlo brzo, možda i do kraja ovoga tjedna. Ima, da, do početka novog prvenstva još mjesec dana, no vidi se da Mariju Kovačeviću treba vrijeme za postrojiti novi ansambl. Elementi filharmonije se mogu vidjeti i načuti, no potrebno je dodatno raditi na uštimavanju.
Kako Boban, u biti, cijelu tu priču i potiče kao predvodnik, nema sumnje da će inzistirati na konačnom kompletiranju. Dinamov stav, nema sumnje, temeljit će se na visokom presingu, reakciji po izgubljenoj lopti, podignutim linijama. U takvoj igri potrebni su gard, fluidnost, automatizam, ali i balans te stabilnost. Posljednja dva elementa nalaze se u posljednjoj liniji, stoperima koji igraju bez panike, brane prostor, anticipiraju igru. Potrebni su iznimno komplementarni tipovi bekovima i veznom redu koji, također, naravno mora gdjekad biti ključni dionik obrambenog dijela igre.
Zaključno, da, Dinamo cijele vrijeme vapi za napadačem, a cijelo vrijeme se potiho, ali nedvosmisleno pokazuje itekako potrebna reakcija u dovođenju ključne karike Kovačevićeva lanca – stopera.
