Završen je 12. nogometni kamp, koji Hrvatska udruga Nogometni sindikat organizira ljeti za igrače bez ugovora. Ove je godine održan na zagrebačkom Rudešu. Cilj ovog projekta je pomoći igračima da ostanu u trenažnom procesu, treniraju s ekipom i odigraju dvije prijateljske utakmice s prvoligašima i tako se pripreme za novi angažman.
Dečki su u utorak izgubili 4:1 od Slaven Belupa na stadionu Ivan Kušek-Apaš, a u nedjelju su s Goricom odigrali 2:2.
Naravno, rezultat ovdje nije u prvom planu, cilj je da igrači dobiju puno iskustvo jer je utakmica (bilo natjecateljska ili prijateljska) potpuno drugačija od treninga. U nedjelju su remizirali 2:2 s Goricom i time je završen kamp, a igračima sada slijedi potraga za novim klubom.
Na kampu je sudjelovalo nekoliko igrača koji imaju zanimljive nogometne priče, a mi smo razgovarali s donedavnim igračima Šibenika Josipom Majićem (31) i Brunom Brajkovićem (24) te s Markom Karamarkom (32), koji je u prošloj sezoni nastupao za Zrinski Osječko.
Zadranin je u karijeri promijenio nekoliko klubova, nastupao je za: NK Velebit Benkovac, Šibenik (U-19), Goricu, SV Lippstadt 08, SC Paderborn II, NK Primorac (B), NK Zadar, Hrvatski Dragovoljac, Lokomotivu, Široki Brijeg, Muru i Krku, a zadnji klub mu je bio Šibenik iz kojeg je otišao velik broj igrača zbog financijskih problema u klubu.
– Sve je bilo na vrhunskoj razini od uvjeta do trenera Danijela Pranjića, s kojim sam imao odličnu suradnju i njega želim posebno pohvaliti i istaknuti. Nogomet je timski sport i puno je lakše kada imaš momčad i ne ovisiš sam o sebi. Jedno jako lijepo iskustvo za mene – rekao je Majić u uvodu.
Karijeru ste započeli u NK Velebitu iz Benkovca, a nakon par klubova u Hrvatskoj, otišli ste put Njemačke. Kako pamtite svoje vrijeme tamo?
– Ne sjećam se baš svega iz tog razdoblja, davno je to bilo, ali sjećam se da mi je bilo teško prilagoditi se na novu sredinu, bio sam bez obitelji i ovisio o sebi, dakle kao 20-godišnjak sam morao biti potpuno samostalan. Prilagodba je bila teška, te sam se zbog toga odlučio vratiti u Hrvatsku, ali uvjeti u Njemačkoj, pogotovo u Paderbornu, bili su odlični.
Kako pamtite vrijeme u Šibeniku iz kojeg ste otišli nakon prošle sezone obilježene lošim financijskim stanjem kluba?
– Pamtim samo lijepe dane iz Šibenika i pokušavam zaboraviti ono što je bilo loše. Najbolje je bilo kad smo izborili ulazak u viši rang. Kad je rezultat dobar, atmosfera je pozitivna, onda nema problema i sve je na najvećoj razini. Pad iste sam osjetio nakon ispadanja u niži rang, a to se osjetilo i u kašnjenju isplate plaća. Žao mi je što prošle sezone nismo uspjeli ostati u ligi jer smo se borili do zadnjeg trena.
Karamarko je rođen u njemačkom Wittenu, a karijeru je započeo upravo u Njemačkoj u mlađim kategorijama velikana Schalkea 04, iz kojeg je otišao u partnerski klub VfB Hüls. Nastupao je i za mlađe kategorije Preußen Münstera, momčadi u kojoj je započeo seniorsku karijeru.
Nakon nekoliko epizoda u Njemačkoj, otišao je u srpsku Dubočicu, iz koje se vratio u rodnu zemlju, da bi iz tamošnjeg Wegberg-Beecka 2016. prešao u Osijek. U Hrvatskoj je igrao za Sesvete, Cibaliju, Slaven Belupo, Croatiju iz Zmijavaca i Zrinski Osječko.
Slično kao i Majić, Karamarko je napustio klub koji je imao financijske probleme i zbog toga je izbačen u niži rang, a veznjak koji ima hrvatsko i njemačko državljanstvo je odlučio sreću potražiti na ovogodišnjem kampu.
– Izdvojio bih dobre treninge, odličan stručni stožer i odlične uvjete. Da se sindikat natječe u drugoj ligi, bili bi najbolji po uvjetima. Kao nogometašu mi je i u fizičkom i mentalnom smislu važno imati momčad, lakše je odraditi pripreme s ekipom jer možeš ono što nikada ne bi mogao sam – rekao je Karamarko u uvodu.
O svom vremenu u Njemačkoj, rekao je sljedeće:
– Započeo sam karijeru u Schalkeu, a od tamo sam otišao u partnerski klub VfB Hüls. Schalke je velik klub i ima ogromnu podršku, stadion je uvijek pun. Prošle sezone su bili blizu ispadanja u treću ligu. Čak i da se to dogodilo, znam da bi navijači i dalje bodrili svoj klub, te da bi stadion bio pun.
Spomenuo je da je započeo seniorsku karijeru u njemačkom trećeligašu Preußen Münsteru, pa je usporedio uvjete u Njemačkoj i Hrvatskoj:
– Njemačka ima puno bolje uvjete, naravno, ali Hrvatska ima veće talente, koji se mogu lakše probiti i uspjeti, zbog manje konkurencije, dok je u Njemačkoj, koja ima 80 milijuna stanovnika, puno teže uspjeti. Mi smo sportska nacija i imamo talentirane igrače u košarci, tenisu, rukometu…
Brajković je prošlu polusezonu, kao igrač Šibenika, bio na posudbi u Dugopolju. Zadranin je cijelu karijeru proveo u Hrvatskoj. Igrao je za mlađe uzraste Zadra, Zagreba, Lokomotive i Rudeša.
Seniorsku karijeru je započeo u klubu sa zapada Zagreba iz kojeg je otišao u Šibenik. U SHNL-u je imao pet nastupa, dok je u drugoj ligi u 121 nastupu postigao četiri pogotka i asistirao 19 puta.
– Ugodno sam iznenađen svim uvjetima koje smo imali u kampu i želim pohvaliti organizatora. Sindikat nam je omogućio da ostanemo u trenažnom procesu, te da treniramo s ekipom, što je jako važno za nogometaše – rekao je Brajković u uvodu.
Barem na kratko ste se vratili na stadion gdje ste napravili prve seniorske korake, kakav je to osjećaj?
– Uvijek se lijepo vratiti na stadion na kojem sam započeo svoj seniorski put i koji pamtim po dobrome. Imam jako lijepe uspomene ovdje i tu sam bio jako dugo, pa se na ovom stadionu osjećam kao kod kuće i drago mi je što sam imao priliku ponovno doći.
I Brajkovića smo pitali o odlasku iz Šibenika, te o uspomenama koje nosi iz tog grada i kluba
– Iz Šibenika nosim samo lijepe uspomene, cijeli grad živi za ovaj klub i osjeti se ljubav navijača prema njemu. Žao mi je što je sve završilo na ovaj način, Šibenik to nije zaslužio. Najdraža uspomena mi je pobjeda (2:0) za ulazak u SHNL protiv Zrinskog Osječko na punom stadionu. Navijači su nas tada dočekali na Poljani i to nikada neću zaboraviti.
Treninge je vodio bivši Vareni Danijel Pranjić, a stručni stožer čine: Dinko Turkalj, Filip Lončarić, Domagoj Penava, Leonard Mesarić i Sandro Šoronda.
Među dečkima je vladala odlična atmosfera, trener i cijeli stožer (ali i svi uključeni u ovaj hvale vrijedan projekt) trude se da igrači osjećaju odlično, te da fizičko i mentalno stanje bude na najvećoj razini.
Uvjeti su na najvišoj razini od terena do svlačionica i svih prostorija. Iz udruge su nam rekli da su jako zadovoljni, te da žele uputiti zahvalu NK Rudešu koji ih je ugostio i dao im na korištenje sve potrebno za organizaciju ovog kampa.
O samom projektu, koji traje već 12 godina, govorio je tim menadžer HUNS-a Sandro Šoronda.
– Ovo je 12. kamp za profesionalne igrače bez ugovora. Pravo sudjelovanja imaju svi igrači koji su tijekom karijere bili pod profesionalnim ugovorom i oni koji su prošle sezonu imali ugovor – rekao je Šoronda u uvodu, pa dodao:
– Ovaj projekt radimo u suradnji s FIFPRO, svjetskim udruženjem profesionalnih nogometaša.
Šoronda je naglasio da mu je užitak raditi s Danijelom Pranjićem i cijelim stožerom, te da je atmosfera oko cijelog projekta odlična.
Što sve igrači mogu dobiti u ovom kampu?
– Malo kampova je na ovoj razini. Ovdje imamo organiziran smještaj za igrače koji dolaze iz drugih gradova, sportsku prehranu, opremu i ultrazvuk srca, koji je bitna komponenta jer mnogi igrači to nisu imali u svojim klubovima. Tu su i edukacije koje obuhvaćaju financije, motivaciju, društvene mreže i poroke u nogometu.
Dotaknuli smo se fokusa na mentalno zdravlje, što je jednako bitno kao i fizički dio.
– I te stvari su bitne, da igrači znaju razliku neto i bruto, da se znaju nositi s pritiscima koje ovaj posao nosi sa sobom. Učimo ih i o štednji, jer iako je nogometna karijera lijepa, ona nažalost traje kratko i pokušavamo ih pripremiti za život nakon karijere.
HUNS organizira i video edukacije za igrače.
– Igračima nudimo edukacije, a sada imamo i nove: za video analitičara i nogometnog skauta, pri čemu nam pomaže ljubljanski Adria Football Institute, te edukaciju u kojoj surađujemo s FIFPRO i fakultetima s Malte i iz Nizozemske, a surađujemo i s veleučilištem Aspira.
– U ovih 12 godina kampa, imamo prosjek od otprilike 95% igrača koji pronađu klub nakon sudjelovanja, a u zadnje dvije godine su svi sudionici pronašli klub, odnosno dobili profesionalni ugovor – rekao je Šoronda i dodao da na kampovima u prosjeku sudjeluje 18 ili 20 igrača.
Igrači su nakon treninga slušali edukaciju o društvenim mrežama i važnosti tog digitalnog medija, a tu temu smo prokomentirali i s tim menadžerom.
– Društvene mreže su jako važne u ovom digitalnom dobu u kojem živimo. Igrači moraju biti jako oprezni, jer postoje ljudi u klubovima koji isključivo prate što igrači koji su dio momčad ili koje klub želi dovesti objavljuju i komentiraju na društvenim mrežama. Bilo je primjera da su igrači suspendirani ili nisu dobili ugovor zbog nečega što su pisali na društvenim mrežama.
Igračima je prezentaciju održao Tom Medek, koji je govorio o važnosti društvenih mreža i javnog nastupa, što je dio života jednog nogometaša i svake javne osobe.
Igrači su na edukaciji slušali o važnosti društvenih mreža, voditelj edukacije im je objasnio kako se nogometaši dijele prema vrsti sadržaja koji objavljuju, a to je sažeo u tri kategorije. Prva kategorija su koji se fokusiraju na lifestyle: auti, ljetovanja i slične objave. Drugi se bave striktno nogometom i objavama koje se tiču njihove momčadi, dok treći koji koriste svoj profil za podizanje svijesti: humanitarne akcije i kampanje.
Istaknuta je i važnost komentara na društvenim mrežama kroz koje navijači osjećaju pripadnost prema igraću – ako im odgovori na komentar ili napiše komentar u njihovoj nogometnoj zajednici – fan ili službenoj stranici kluba.
