Baku je, osokoljen pobjedom u Karabahu i turskom zaštitom, vidio mogućnost za povećanje svog utjecaja u regiji. Tim više što to povećanje automatski znači i slabljenje ruskog utjecaja u istoj, a što na ruku ide ne samo Turskoj, već i Zapadu – prije svega Velikoj Britaniji koja uvijek drži svoju „šapu“ nad Azerbajdžanom. Ne samo kroz krupne zajedničke energetske projekte i koridore koji služe za zaobilaženje Rusije za plasman energenata na zapad, već i u smislu daljnjeg projiciranja svojih geopolitičkih interesa u Srednjoj Aziji i zaokruživanja Rusije i s južne, a ne samo zapadne (europske) strane
Nedavno je hrvatskim i svjetskim medijskim prostorom gromko odjeknula vijest o naglom poremećaju strateških odnosa između Rusije i Azerbajdžana. O tome što se zapravo događa u odnosima dviju susjednih država s bivšeg post-sovjetskog prostora, koji su razlozi nagle eskalacije i o mogućem scenariju njihovog daljnjeg razvoja pokušat ću objasniti u ovoj analizi.
Najnovija kriza između Moskve i Bakua nije zanimljiva isključivo u kontekstu bilateralnih odnosa dviju država, već još više i u kontekstu nikad napetijeg globalnog geopolitičkog sukoba velikih igrača, kao i krajnje destabiliziranog sigurnosnog stanja u Europi i na Bliskom istoku. U ovoj prvoj najviše zbog ukrajinskog rata kojemu se kraja ne nazire, a mogućnost eskalacije izvan teritorija te zemlje (iako je ona smanjena dolaskom na vlast u SAD-u Donalda Trumpa i pokretanja njegovih osobnih kontakata s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom) nikako još nije posve isključena jer se nekontrolirani ekscesi u okolnostima kakvi još uvijek jesu između Rusije i Zapada ne mogu i ne smiju isključiti.
Što se pak tiče Bliskog istoka, iako Trump danima slavi svoju vojnu pobjedu nad Iranom. koja je, blago rečeno, u biti vrlo dvojbena (sam je Trump interpretira na način da mu zbog nje gotovo pa treba biti dodijeljena Nobelova nagrada za mir) tamo još ništa nije riješeno – kako po pitanju zaustavljanja rata u Pojasu Gaze tako tako i oko samog Irana, njegovog nuklearnog i raketnog programa i odnosa s Izraelom. Tim više što je svima definitivno vidljivo, poglavito nakon najnovijeg summita BRICS-a u Brazilu čiji je Iran punopravni član od ove godine – da iza njega čvrsto stoje i Kina i Rusija iako se, naravno, u rat s SAD-om nisu upuštale, niti je za to bilo potrebe, jer niti za tako nešto imaju obvezu, niti je u Iranu došlo do promjene režima odnosno vanjske politike te zemlje.
Sve to još uvijek predstavlja potencijalnu prijetnju za Europu, kako po pitanju mogućeg novog masovnog izbjegličkog vala s Bliskog istoka u slučaju nove eskalacije koja bi mogla zapaliti tu susjednu regiju, tako i po pitanju opskrbe energentima koji Europi (pod pojmom Europa u kontekstu analiza ne mislim na njezin geografski pojam, već onaj geopolitički, koji čine članice EU-a i NATO saveza) kronično nedostaju.
Ali sada se ipak posvetimo ključnoj temi, i krenimo od uzroka naglog poremećaja odnosa Rusije i Azerbajdžana.
-
Strateški sporazum potpisan dva dana prije ruske invazije na Ukrajinu
Neposredni povod za spomenutu eskalaciju bila je smrt nekoliko pripadnika azerbajdžanske etničke skupine u Rusiji prilikom postupanja ruskih istražnih tijela u gradu Jekatarinbrgu na ruskom Uralu u sklopu razjašnjavanja ubojstava koja su se dogodila prije desetak godina i koja su, prema ruskim navodima, s potpisom mafijaških skupina pod nadzorom pojedinih zvučnih pripadnika te etničke skupine. O tome je već dovoljno pisano (oštre reakcije službenog Bakua o navodno brutalnom postupanju pripadnika ruskih službi sigurnosti prilikom uhićenja, uhićenja ruskih novinara u Bakuu pod optužbom za špijunažu, obustavljanju planiranih međuvladinih resornih posjeta u Moskvi odnosno Bakuu i td.) pa bih se radije osvrnuo na geopolitičku pozadinu koja je i puno zanimljivija ali i puno složenija od navedenih prozaičnih izjava koje su se spomenutim povodom mogle čuti iz Bakua i Moskve.
Dakle, Sporazum o strateškoj suradnji između Rusije i Azerbajdžana (koristan, naravno, za obje zemlje) potpisan je u Moskvi 22. veljače 2022.g. između predsjednika dviju država Vladimira Putina i Ilhama Aliyeva – svega dva dana prije ruske invazije na Ukrajinu.
Potonji je događaj u neugodan položaj doveo azerbajdžanski vojni vrh koji se odmah oglasio kako nije bio upoznat s ruskim vojnim planovima (što je naravno istina) ali mu to očito nije bilo dovoljno u pokušaju da „opere ruke“ od strateške suradnje s Moskvom koja je time postala politički neugodna. Stoga je od samoga početka Baku intenzivno naglašavao kako podržava Ukrajinu u njenoj borbi za očuvanje slobode i teritorijalnog integriteta, komparirajući u tom kontekstu ukrajinsku borbu sa svojom borbom za povratak suvereniteta nad Gorskim Karabahom.
Ali usprkos tome Moskva oko svega toga nije histerizirala, već je pokazivala strpljenje. Štoviše, nastavila je s Bakuom rad na projektima od zajedničkog interesa, razumijevajući novonastali položaj Bakua u kontekstu ukrajinskog rata. Međutim, kako je vrijeme odmicalo postajalo je sve jasnije da od strane, ne toliko samih vlasti koliko unutar azerbajdžanskog društva stižu sve jasniji i oštriji signali konfrontirajućeg karaktera koji imaju potencijal krajnje negativnog utjecaja na međusobne odnose i na koje državni vrh južnokavkaške zemlje nije reagirao. Na njih nije reagirala ni službena Moskva, ali zato itekako jesu ruski mediji, pa se bez problema moglo zaključiti da će se nesporazumi i incidenti samo gomilati i da će prije ili kasnije na njih morati reagirati visoka politika s obiju strana što se nakon događaja u Jekatarinburgu konačno i dogodilo. Još uvijek na razinama pojedinih ministarstava, prije svega onih iz domene vanjskih poslova, kao i državnih parlamenata. Predsjednici Putin i Aliyev pritom nisu ulazili u međusobne konflikte.
-
Rastuće geopolitičke ambicije Azerbajdžana u geopolitičkoj složenoj regiji
Baku je sve više javno iskazivao kako Moskva za njega nije vanjskopolitički autoritet, svjestan njenog krajnje složenog odnosa sa Zapadom, kao i dugotrajnim, i po nju, u smislu prihvaćanja ruskih argumenata za otpočinjanje rata nepovoljnim sukobom u Ukrajini (barem u širem zapadnom civilizacijskom krugu). Prva eskalacija odnosa, koja bi se u slučaju kad se radi o strateškim partnerima vrlo brzo, diplomatski i medijski tiho razriješila, bilo je obaranje azerbajdžanskog civilnog zrakoplova u prosincu prošle godine. O tome je također puno rečeno, ali bih naglasio kako je predsjednik Ilham Aliyev tom prilikom oštro kritizirao Rusiju, jasno pokazujući manjak poštovanja prema Kremlju. I tu je Putin opet sagnuo leđa u ime nezaoštravanja stanja te se javno gotovo ispričao zbog greške ruske protuzračne obrane koja je pucala na zrakoplov u zoni Groznog, u Čečeniji.
Azerbajdžan je najveći saveznik Turske ne samo u važnoj kavkaškoj regiji, pa je i taj element važno uzeti u obzir. Baku je, osokoljen vojnom pobjedom u Karabahu i turskom zaštitom koju mu je ona pritom otvoreno pružala, vidio mogućnost za povećanje svog utjecaja u regiji. Tim više što to povećanje automatski znači i slabljenje ruskog utjecaja u istoj, a što na ruku ide ne samo Turskoj, već i Zapadu – prije svega Velikoj Britaniji koja uvijek ima svoju „šapu“ nad Azerbajdžanom. Ne samo kroz krupne zajedničke energetske projekte i koridore koji služe za zaobilaženje Rusije za plasman energenata na zapad, već i u smislu daljnjeg projiciranja svojih geopolitičkih interesa u Srednjoj Aziji i zaokruživanja Rusije i s južne a ne samo zapadne (europske) strane.
-
Ključni Zangezurski koridor (Sinyuk, armenski)
Po Azerbajdžan i njegove strateške interese životno je važan nadzor nad Zangezurskim koridorom ili Sinyukom kako zovu u Armeniji. On prolazi armenskim državnim teritorijem koji dijeli matični azerbajdžanski teritorij od njegove enklave Nahčivan koja pak graniči s Turskom (Azerbajdžan nema druge granice s Turskom osim preko te enklave, dok istodobno njegov matični teritorij graniči s Rusijom, Gruzijom, Iranom i Armenijom). Zato je nadzor nad tim koridorom, kojeg on nema i oko čega bi želio postići sporazum s Erevanom (kojim bi se ovaj de facto trebao odreći armenskog suvereniteta nad tim dijelom svog teritorija i odnosno nadzor nad istim prepustiti Azerbajdžanu da bi ovaj ostvario svoje strateške interese) nedvojbeno golemi interes ne samo Bakua već i Ankare.
Međutim za tako Azerbajdžan i Turska još uvijek nemaju nužnu potporu Zapada koji je svjestan da bi takvi pokušaji vjerojatno opet gurnuli Armeniju, koja se pod premijerom Nicolom Pashinyanom upravo polako ali uporno izvlači iz sfere ruskog stoljetnog utjecaja, pod skute Moskve. I ne samo zato! Moskva još uvijek ima svoju veliku zračnu bazu na jugu Armenije, koju, kako se sada čini, Erevan ne žuri zatvarati – očito svjestan golemih geopolitičkih rizika po sebe samog. Tim prije što se iz Bakua svako toliko odašilju prijetnje o mogućem azerbajdžanskom napadu na Armeniju s ciljem ovladavanja navedenim strateškim koridorom. Osim toga Armenija je još uvijek formalno u proruskom vojnom savezu ODKB iako je zamrznula svoje aktivnosti u istom.
Da je Baku iskazuje agresivne namjere prema Armeniji najbolje svjedoče i prošlogodišnje riječi bivšeg američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena da bi Azerbajdžan mogao napasti Armeniju zbog Sinyuka.
Dakle, teško je ipak očekivati da će se Azerbajdžan odlučiti na vojnu operaciju protiv Armenije čija vojska nikako nije slaba (za one koji ne znaju, ona nije ratovala u Gorskom Karabahu protiv azerbajdžanske vojske pa tamo bila poražena, već je ta bivša enklava s većinski armenskim stanovništvom imala vlastitu vojsku – naravno, oslonjenu u prvom redu na onu službenu armensku. A potonja se nije htjela miješati u rat, jer ni sama Armenija nikada nije službeno priznala nezavisnost Karabaha). Ona povremeno obavlja zajedničke vježbe i s američkim vojnicima te uči strategiju ratovanja NATO saveza.
Osim toga, ovdje je još jedan važan čimbenik – Iran, koji ima odlične odnose s Armenijom, i koji Azerbajdžanu već dugo nudi slobodan koridor do enklave Nahičvana preko svog teritorija. Ali to pak iz geopolitičkih razloga ne odgovara ni Azerbajdžanu ni Turskoj, jer bi time samo porastao utjecaj Irana na Južnom Kavkazu odakle ga je Turska uspješno potisnula upravo stvaranjem „bratskih odnosa“ s Azerbajdžanom iako je njegovo stanovništvo, poput Irana, većinski šijitsko (to je jedan od najvećih turskih geopolitičkih uspjeha uopće nakon raspada SSSR-a).
Naravno, tu je glavni bio sam Azerbajdžan čiji je prvi predsjednik (otac ovog sadašnjeg) pragmatično i očito pravilno procijenio nakon raspada SSSR-a da će Iran zbog svoje Islamske revolucije iz 1979. g. još dugo biti u nemilosti i pod sankcijama međunarodne zajednice, odnosno sada samo združenog zapada, zbog čega je suradnja s tada izrazito prozapadnom Turskom, koja je i članica NATO-a, po zemlju puno korisnija.
Kada je riječ o spomenutom ključnom koridoru treba naglasiti kako je sporazumom o prekidu vatre između azerbajdžanske vojske i armenskih snaga ujesen 2020. predviđeno da Rusija ima nadzor njim, pa je teško da bi Moskva sada mirno gledala da on prelazi u ruke Bakua odnosno Ankare.
S druge strane, ovdje je najvažnije naglasiti kako i sama Turska sada nije za bilo kakva daljnja nagla zaoštravanja odnosa između Azerbajdžana i Rusije koja bi išla u smjeru izbijanja njihovog međusobnog sukoba. Pragmatičnom Recepu Tayyipu Erdoganu odnosi s Vladimirom Putinom su još uvijek itekako potrebni za balansiranje turske politike koja odavno nije sinkronizirana s onom zapadnom kada je riječ o turskim strateškim interesima. Naravno – vrijedi i obratno kada je riječ o Putinu i ruskim interesima s Turskom.
Zato Ankara i Baku sada koriste metodu političkog pritiska na Pashinyana da krene u rješavanje problema Sinyuka pokretanjem pregovora s azerbajdžanskom stranom što će biti krajnje teško, prije svega jer postoji veliki otpor tome u samoj Armeniji. Armenski narod ionako se još uvijek nije oporavio od gubitka Gorskog Karabaha, pa bi novo odricanje – ovoga puta od svog državnog teritorija u korist „vječnog istočnog neprijatelja“ – bio politički rizik kojeg Pashinyan sigurno ne bi preživio. Naravno, tu postoje i druge kombinacije, poput onih o nekakvim dugogodišnjim pravima slobode protoka roba i ljudi i sl. za potrebe Azerbajdžana, ali to je opet premalo za Baku i Ankaru kada je riječ o ključnim geopolitičkim interesima.
Delikatan položaj Azerbajdžana: Glasna neutralnost u iransko-izraelskom ratu
Naglo smirivanje strasti između Rusije i Azerbajdžana
Kada se sve ovo uzme u obzir, ne izgleda pretjerano čudno da su se prošlog tjedna nago smirile uzavrele strasti između Moskve i Bakua. Nastalo je iznenadno čudno medijsko zatišje, a svemu je prethodilo gotovo istodobno puštanje jednog od najutjecajnijih privedenih pripadnika azerbajdžanske dijaspore u Jekatarinburgu, kao i pritvorenih ruskih novinara u Bakuu.
U tom kontekstu najviše treba naglasiti kako je sama azerbajdžanska dijaspora u Rusiji prilično oštro osuđivala tonove koji su iz Bakua upućivani prema Moskvi i tražili su mirno rješavanje problema uobičajenim diplomatskim putom. Ništa čudno. Za one koji ne znaju, azerbajdžanska dijaspora koja u Rusiji broji oko 4 milijuna ljudi – najbogatija je dijaspora u Rusiji uopće. Njeni pripadnici imaju velike poslovne aktivnosti – kontroliraju mnoge tržne centre, posjeduju energetske kompanije i sl.
U uvjetima kada su zapadne tvrtke umnogome izgubile svoje pozicije zbog prema Rusiji neprijateljske politike njihovih matičnih država, azerbajdžanska dijaspora zna da ona još lakše može ostati bez svog unosnog biznisa, kojeg se jednim Putinovim dekretom može preusmjeriti na nove ruske vlasnike – i to neovisno o nesumnjivo velikoj zaštiti koju biznis te dijaspore uživa unutar ruskih političkih struktura. Ta se zaštita u sadašnjim okolnostima može urušiti poput kule od karata u tren oka ako bi do takve situacije došlo. Osim toga, azerbajdžanska dijaspora ima čvrste poslovne veze i s matičnom zemljom kroz vlastite biznise na tlu Rusije pa bi se to negativno odrazilo i na sam Azerbajdžan.
Mogu li Rusija i Azerbajdžan zaratiti?
Također se Azerbajdžan ni u kom slučaju ne bi mogao usuditi na pokretanje rata s Rusijom, neovisno što s njom graniči na loše pristupačnim planinskim područjima koja uvijek pružaju određenu zaštitu.
Međutim, Rusija u tom slučaju na njima niti ne bi vodila rat. Njihove balističke rakete tipa Iskander doslovno za minutu mogu stići do azerbajdžanskih naftnih postrojenja i polja u zoni Kaspijskog mora, tako da ih nijedna protuzračna obrana, bila ona domicilna ili turska, ne bi stigla spriječiti u dolasku na cilj. Razaranje azerbajdžanske energetske infrastrukture ne bi samo uništilo svu ekonomsku moć zemlje koja se na isključivo na nju oslanja, već bi zaustavilo plasiranje nafte i plina iz te zemlje sve do Gruzije, Turske i Izraela, a da o europskim planovima s azerbajdžanskim plinom i ne govorim.
To su ključni geostrateški i geopolitički razlozi koji su brzo ohladili usijane glave u Bakuu, a Putinu i Aliyevu omogućili vraćanje odnosa dviju država u sferu dovoljno podnošljivih.
Koliko dugo? Vjerujem prilično, ili barem onoliko koliko Turskoj bude u interesu očuvanje svog situacijskog partnerstva s Rusijom – što bi moglo potrajati.
Nešto će se, naravno, o svemu ovome pitati i Engleze – ali ključni trokut koji će definirati budući geopolitički krajolik šire kavkaške regije definitivno će biti onaj Moskva-Ankara-Baku, uz bočne, odnosno sporedne silnice poput Armenije i Irana, a onda i Europe (Francuska ima tradicionalno značajan utjecaj na Armeniju).
Bit ću slobodan reći kako će se i u ovom slučaju pokazati da je posjedovanje nuklearnog oružja zapravo glavni jamac ne samo vlastite sigurnosti, već i obrane vlastitih geopolitičkih interesa. To se najbolje pokazuje ne samo u ukrajinskom ratu, već i u onom nedavno završenom 12-dnevnom između Izraela i Irana.
Zoran Meter: Njemačka i dalje prima ruski LNG. Nevjerojatna shema u kojoj svi trljaju ruke
U ovoj složenoj regiji, o kojoj je primarno bilo riječi u ovoj analizi, nuklearno oružje ima jedino Rusija. I to svi znaju, pa bih bilo kakvo ratovanje koje bi za posljedicu imalo značajne promjene uspostavljene regionalne geopolitičke arhitekture za sada ipak isključio.
