Blagoslovi me, Ansgaidh, jer sam sagriješio. A ne protiv Heralda uništenja. Nikad protiv mog Boga. Uvijek sam obavljao svoje dužnosti, svoju službu, vjerno. Kao i svaki dobar kultist u službi An-Ansgaidha, i ja čeznem da se oslobodim tereta mesa, napor našeg smrtnog postojanja. Biti pisac život je priznanja. Svaka kap tinte koju stavim na stranicu otkriva malo sebe, bilo da je želim ili ne. Ali sada imam čast prolivati krv u službi velikog Boga u ovom Pikmin-esque kultnom graditelju. I uživam u sebi, ali osjećam se nekako loše zbog toga.
Moja demonstracija obožavanja stavlja me u ogrtač kultnog vođe zakletog Ansgaidha, Heralda uništenja, najizrazljivijeg neviđenih bogova dubine, koji je odlučan da okonča našu patnju donoseći kraj našem besmislenom postojanju. Bolestan. Moj je posao steći naklonost An-Ansgaidha i proširiti svoj kult. Nakon što sam svirao kratki vodič koji mi daje pregled kontrola i upoznaje me s drhtavim i krajnje omalovaženim (prema vlastitim riječima, “šarmantno duhovit”) koji govori Grimoire koji služi kao moj vodič, spustio sam se u trku u službi An-Ansgaidha.
Ne započinjem s bilo kojim kultistima u svojoj službi, što je loš izgled kultnog vođu. Srećom, An-Ansgaidh započinje me s nekim bezbožnim koji samo treba nešto u što bih ih mogao vjerovati. Kako ih pretvoriti, pitate? Ubodem se bodežom i razmažem krv po zemlji kako bih stvorio svete simbole. Znate, cijela ova stvar ritual. Krug za crtanje bezbožnog u njemu našem kultu. Pritisnem ruku na tlo obojenu krvlju kako bih aktivirao njegovu moć. Trg da pozovem edikt izvršenja, djelić moje Božje moći kako bi njegova moćna ruka mogla prosuditi naše neprijatelje i pronaći ih kako žele. Pritisnem ruku na tlo obojenu krvlju kako bih aktivirao njegovu moć. Čeka moju naredbu. Strpljiv sam. Ja sam moćan.
Ali toliko me boli da se ubodem. Ne brinem se preko ruke (što je vjerojatno malo više od krvave pulpe), već zbog moje smrtnosti. Iscrtati život po zemlji za An-Ansgaidh je čast, ali ostavlja me umanjenim, ostavlja me na milost mojih neprijatelja. Sve to da kaže: to doslovno istječe moje zdravlje i želim biti oslobođen ove smrtne zavojnice, ali u vremenu An-Ansgaidha, a ne naši neprijatelji. I imamo toliko neprijatelja. Bezbožni stajalište nijem, nepokolebljivo, nerazumijevanje. Oni ne predstavljaju prijetnju. Pretvaranje u naš nečasni uzrok jednostavno je kao okruženje krugom.
Ali bojim se ostalih. Nijedna pretvorba ih neće uhvatiti. Udarani ljudi sa svojim rapirima koji su smanjili moje kultiste poput toliko zapaljenja, crnih stvorenja koja ne služe mom Bogu i špijuniraju nas žuč. Jednom kada nas ima dovoljno, oni ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Podignem ruku, označi što treba umrijeti, a moj se kult spušta na njih poput skakavaca. Pitam se je li An-Ansgaidh, Herald of Annimilation, obožavatelj Pikmina. Vjerojatno ne. Bogovi se ne bave takvim trivijalnim stvarima kao što je Nintendo Gamecube. Ali podsjeća me na to svejedno.
To ne znači da naši sljedbenici ne umiru. Oh, oni su otporni. Padaju, vrtoglavice, zvijezde koje se vrte oko glave, ali često se dižu prije nego što su ubijene. Ali neminovno, neki umiru, donijeli su nisko prije nego što se mogu uzdići i oporaviti. Rano u našim pothvatima naučio sam izbjegavati naše neprijatelje. Umjesto toga, tražio sam bezbožan, pretvorio ih u naš kult. Tek kad imam prevladavajuće brojeve, izazivam naše neprijatelje, a oni padaju prije slave An-Ansgaidha. Ponekad moji sljedbenici propadnu. To je neizbježno. Ali pokušavam ih održati na životu. Dobar kult je snažan kult, a izrađen je snažan kult od mnogih tijela.
Oni su popustljivi. Mogu ih pokupiti za grlo i baciti ih na zvona, ili ih utrošiti i koristiti njihovu krv za obavljanje rituala umjesto mojih. Nemam problema bacati ih na stvari. Možda će biti malo prikriveni. Ali oni će živjeti. Jednom kada ih koristite kao resurs, to je svjetla. Zavjese. Igra. Ne volim ubiti kultiste. Djelomično zato što me ostavlja s jednim manje kultistom, čineći nečasnu vojsku malo slabijom. Ali dijelom zato što se ne osjeća dobro. Uveo sam ih u ovo. Moj je posao da ih čuvam. Oni su moja djeca (religiozno gledano) i moja djeca (metaforički gledano). Prati me okolo poput malih pasa. Osim toga, krv ne nedostaje da se apsorbiram. Mogu ga nazvati iz obrisanog rituala gdje krug previše podsjeća na trg, od mojih kultista koji padaju u bitku, od fontana, biljaka, pa čak i kamenja (da, čitač: krv iz kamena).
Kad moj kult ubije naše neprijatelje, ili neki vlastiti pad u bitci, obavljam ritual tribute, umećući trokut naopako u sredinu kruga koji crtam oko leševa mrtvih. Moja nagrada je škrinja koja bi mogla sadržavati bilo što, od relikvije koju mogu ponuditi na oltaru do fontane krvi do katalizatora. Mogu naručiti svoj kult da nosi katalizatore natrag u našu bazu i posadim ih u zemlju kako bi stekao nove čarolije i perkete poput sposobnosti da se bacaju dalje. Kako kult raste na vlasti, tako i ja, iako sam još uvijek na milosti svijeta i zahtijevam njihovu pomoć. Imam čarolije, da, ali oni uzimaju postavku. Nasilje mase tijela je brže, učinkovitije. Sama, nisam ništa. Slab. Kult me čini cjelovitim. Tako idem, pretvarajući bezbožnog, gradeći naklonost s an-angaidom. Razbijam kipove posljednje crkve. Mrtve šaljem kao počast. Pokrivam svijet u svojoj krvi. Moj Grimoire nudi savjet.
Sljedbenike nalazim na čudne načine. Nađem selo zaglavljeno između svjetova, usred polukompotpunjenog obreda, jer su glazbenici svirali pjesmu s instrumentima izgrađenim od kostiju strahota, i ostaje nedovršeno. Pratim ih prema dolje, nosim ih na njihovu pozornicu. Pjesma koju sviraju je BOP. Veliki vizualni i slušni jezik obožavanja je nevjerojatan. Samo su zle stvari crne, obojene unutar bijelih obrisa. Sve ostalo je bijelo, nacrtano od strane crne boje. Nije suptilno, ali je učinkovito.
Na kraju, dobivam dovoljno naklonosti da se vratim u An-Ansgaidh pobjednički. Teleportira moj kult i ja do posljednje crkve, nešto što moj Grimoire krivi za sve to ranije. Ne razumijem dok ne stignem tamo i vidim ženu u bijeloj sjedi pored čudovišta. Ne povrijeđuju nikoga. Žena pjeva. Čudovište spava s malo lutke. Njihova imena su Ulmira i Eleanor, i moj Bog je zapovjedio da umru.
Pa idem na posao. Od njih dvojice, Ealnor je veća prijetnja, ali ne mogu je povrijediti. Kad se moj kult približi, ona ih omamljuje, prelazi na njih, ostavlja nekoliko mrtvih. Kad pobjegnemo, ona puca u vatru. Njena lutka, animirana magijom, progoni nas preko zaslona. Zaronim s puta; Moj kult slijedi. Krećemo se po rubovima. “Kako to učiniti?” Mislim. Tada otkrivam da je i Ulmira ovdje. Može napasti, ali ona je manja i slabija. Postavio sam svoj kult na nju i tada se događa najčudnija stvar. Eleanor dolazi da je brani, štiteći je od štete. I ovako pobjeđujem. Čekam. Svoje vrijeme, sve dok Ulmira nije ranjiva. A onda sam postavio svoj kult na nju, a Eleanor izvire u akciju kako bi je spasio, sama oduzela štetu. Deseci umiru. Ali na kraju, pobjeđujem. Ulmira drži Eleanor u naručju dok umire. A onda se ona raspada u suzama. Ovdje završava moj demo.
Ne može se poreći da se štovanje osjeća dobro za igru. Da njegov minimalistički umjetnički stil izgleda prelijepo. Da je glazba prekrasna. To vas prisiljava da igrate pametno, da koristite svaki resurs. Ali sviđa mi se što je posljednje što je učinio bilo da se osjećam loše. Ja sam kultni vođa koji služi mračnom Bogu. Neću učiniti ništa dobro sa snagom koju dobivam. Pobjeda se ne bi trebala osjećati dobro. I drago mi je što štovanje to razumije.
