U foyeru splitskog HNK održana je komemoracija za gospodina Niku Mrčića, dugogodišnjeg ravnatelja Zavoda za prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije. Svečanost je otvorena stihovima iz pjesme Tina Ujevića “Odlazak” koje je uglazbio Arsen Dedić. Potom su se od Nike Mrčića oprostili suradnici i prijatelji najviše ističući njegov nezamjenjivi karakter, humor te stručnost u poslu nazivajući ga vizionarom.
– Teško mi je stajati ovdje i govoriti o Niki u prošlom vremenu, za mene je bio čovjek od kojeg se moglo puno toga naučiti: o poslu i o životu. Nikada mu nije bilo važno tko si i odakle dolaziš, ako si tražio savjet – Niko je bio tu. Nije volio velike riječi, ali iza sebe je ostavio velika djela. U srcu mi je i tuga i zahvalnost. Tuga jer ga nema, da ga pitam sve ono što nisam stigao, da čujem još koji savjet i šalu i da pojedemo onu obećanu marendu. Niko zna da nisam volio neispunjena obećanja. Osjećam zahvalnost što sam imao sreću raditi s njim, smijati se i učiti od njega – kazao je zamjenik župana Stipe Čogelja.
Sadašnji ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije i dugogodišnji suradnik Petar Matković kazao je da su svi njegovi suradnici odavno spoznali ljudske i stručne vrijednosti Nike Mrčića.
– Unatoč tome ostajemo zapitani pred vječnom temom ljudske prolaznosti. Što nam ostaje nakon dovršetka ljudskog postojanja na zemlji? Ostaju djela, sjećanje, poštovanje, zahvalnost – započeo je Matković, naglasivši da je Mrčićev trag zabilježen u svih 55 općina i gradova Splitsko-dalmatinske županije.
Ovom prigodom odlučio je podijeliti jednu od stotine anegdota iz njegova života.
– Na javnoj raspravi o Parku prirode Biokovo netko je pitao tko je toliko lud da kroz park prirode planira željeznicu. Svi s katedre smo se međusobno pogledali, a Niko je kazao “Ja. Kupio sam lokomotivu pa mi trebaju šine kako bih naučio voziti” – prisjetio se Matković pokušavajući dočarati karakter Nike Mrčića.
Kao jedno od najvećih poslovnih postignuća izdvojio je njegovu ključnu ulogu u definiranju obalnog pojasa.
– To je vizionarska odrednica koja je uvrštena u Prostorni plan Županije 2002. godine, kasnije postala dio odredbe iz 2004. godine da bi potom 2007. godine postala dio zakona. Do danas je ostalo tako, a ostat će i u sljedećim desetljećima. Nikinu odredbu preuzele su i neke druge mediteranske zemlje, a u modificiranom obliku i neke EU direktive o moru – naglasio je Matković.
Dugogodišnji prijatelj i profesor Darovan Tušek poručio je da je neke trenutke u životu teško prihvatiti.
– Primjer je današnji dan, kada smo svi s razlogom tužni, potreseni…Niku poznajem još iz mladenačkih dana, a oduvijek ga je krasila ležernost, duhovitost, prijateljstvo, druženja, šale, dosjetke i brojne anegdote iz tih naših ranih dana. Zajedno smo četiri godine pohađali tadašnji K razred Osnovne škole “Ruđer Bošković”, a kasnije još četiri godine Klasičnu gimnaziju “Natko Nodilo”. Niko je bio amblem razreda, sve se vrtjelo oko njega – stvarao je atmosferu svojom osobnošću, druželjubivošću, a najviše svojim humorom.
Profesionalno se specijalizirao za prostorno planiranje i urbanizam u širem smislu te riječi. Svaki vid arhitektonske produkcije podrazumijeva odgovornost, ozbiljnost i vrlo dalekosežne reperkusije prostora. Prostorno planiranje ipak zahtjeva posebnu vještinu, timski rad, suradnju s arhitektima i stručnjacima iz svih mogućih područja. Potrebno je posjedovati i socijalne vještine, treba provesti projekt, a istovremeno se nositi s pritiskom. Niko, s pedigreom iz mladenačkih dana, bio je za to idealna osoba – emotivan je bio Tušek.
Arhitektu Jerku Rošinu bilo je teško pričati o svom prijatelju u prošlom vremenu. Posebno je naglasio da je Niko bio osoba koja vas uvijek gleda ravno u oči.
– Takav je i na posljednjoj fotografiji. Malo ljudi danas vas gleda baš u oči, malo ih je spremno gledati vas bez zadrške i govoriti ono što misle. Niko je činio upravo to, bez obzira je li vam drago čuti ono što će kazati. Takva mu je bila struka, takav je bio karakter i toga se držao do posljednjeg daha. Žalosno je da više nema profila ljudi poput njega, koji su nam potrebni. Zaista je bio reprezentativan, u svom pozivu i na svom radnom mjestu. Bio je čovjek u prvom planu, mada je uvijek nastojao stajati u drugom planu. Bio je skroman, emotivan, sadržajan, a meni će zauvijek ostati draga uspomena – zaključio je Rošin koji je naglasio da je Niko Mrčić prije svega bio čovjek.
