“Ali s naglaskom da to nisu naši novci, nego novci našeg kluba, naših članova i navijača”, više je puta dopredsjednik Frano Šušnjara tijekom neformalnog druženja s novinarima osjetio potrebu podvući da prijelaz u novu Dinamovu stvarnost nije prijelaz u sljedeću diktaturu.
Dinamo se želi približiti svojem narodu i zapravo mu sjajno ide: već sredinom godine klub ima više od 51 tisuću članova, plava religija izašla je iz katakombi u javnost, ali taj se slobodarski put odjednom pokazuje kao malo minsko polje. Razlog? ZB bi u praksi lako mogao postati veći autokrat nego ZM.
Dok govori o našem novcu, o toj sitnici u kojoj Izvršni odbor odlučuje o transferima većima od tri milijuna eura, Šušnjara zapravo upozorava da nitko u Maksimiru ne želi novog Zdravka Mamića, mecenu koji je krao ali je i nama dao. Sa Zvonimirom Bobanom na čelu najtrofejniji hrvatski klub neće imati takvih problema. Prošlo je, ili se barem nadamo da jest, vrijeme menadžerskih rikverca, povratnih lopti, unosnih trgovačkih provizija. “Bobana poznajem od svoje 14. godine i naučio sam da od njega možemo očekivati svašta, ali lopovluk nikada, to zaboravite”, uz kavu je Robert Prosinečki proteklih dana otkrio potpisniku ovih redaka. Iz tog razloga danas Dinamu ne može ni primirisati brat Dražen Boban, a iz igre je ispao i Fabijan Komljenović, s kojim je Zvone u kumskom odnosu. Nepotizmu bye-bye, bunarenju zbogom.
Zvonimir Boban de facto je već ovog proljeća preuzeo klupske uzde, ali kao arhinemeza Zdravka Mamića ne namjerava vladati klubom iz ilegale, bez podrške naroda. Premda na zagrebačkoj cesti osjeća da uživa legitimnost – objektivno, ozbiljna većina dinamovaca obožava ili barem simpatizira Bobana – svoje dokumente ipak želi ovjeriti na izborima. I zato je u tijeku peglanje i nijansiranje Statuta, uz pomoć kojeg bi novi Dinamov šef do kraja godine trebao pred navijačkim narodom potvrditi da je s pravom na čelu kluba.
Novim klupskim ustavom predviđeno je smanjivanje Skupštine sa sadašnjih 60 na 50 članova. Predviđeno je i da se izbori odigraju po načelu ‘jedan član – jedan glas‘, tako da različite izborne liste razmjerno broju osvojenih glasova delegiraju zastupnike u klupe plavog parlamenta, ali procesu na koncu prijeti opasnost da ga pojede – Bobanova karizma. Jer, tko će uopće izaći u ring Bobanu ako se izbori dogode do kraja godine?
Krešimir Antolić, kao glasnik artikulirane klupske oporbe, u međuvremenu se stišao, a treće opcije nema na obzoru. Bobanu se, u prijevodu, otvara put za nesmetanu vladavinu, što javnost neće žuljati ako Dinamo bude rezultatski uspješan, ali u suprotnom može otključati neke skrivene sefove novog statuta. Recimo, onaj o sazivanju referenduma za izvanredne izbore. U slučaju da na izbore izađe samo Bobanova lista, Statut je osmislio barem papirnatu oporbu u vidu petorice najagilnijih klupskih povjerenika.
Dok su nam predstavljali nacrt sljedećeg Statuta i projekciju nove Skupštine – u intermezzu su skup dolazili pozdraviti redom Velimir Zajec. Zvone Boban i Dario Dabac – ‘izvršnjaci‘ su djelovali kao homogeno tijelo, i to je dobra vijest. Jer već sutra će Izvršni odbor postati – izlišni odbor, prekobrojna skupina iz koje nekolicina poslovnjaka i ‘proljećara‘ mora otpasti kako bi se formirao Nadzorni odbor koji će objediniti funkcije prethodnih ‘izvršnjaka‘ i ‘nadzornjaka‘. Tamo će biti mjesta za samo devetoricu njih i taj filtar definitivno ima smisla. U nekoj perspektivi svaki bi takav ‘kapitalac‘ svoju poziciju u odboru trebao potkrijepiti sa sponzorskih milijun eura.
Osjetivši u nekom trenutku da plava harmonija između vlasti i novinara prelazi granice dobrog ukusa, pitao sam gospodu je li istina da Mario Kovačević ne govori engleski jezik. Nakon muka od deset sekundi najdosjetljiviji je odgovorio: “Ne znam, razgovarali smo na hrvatskom.” Kolege koji su proteklih dana uživo pratili Dinamove pripreme potvrdili su ubrzo da svlačionica ima taj sitni komunikacijski problem. U babilonskoj kuli strateg se snalazi uz pomoć prevoditelja, a to nije dobar signal u predvečerje sezone koju je Boban zamislio kao renesansu…
