Na konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Sarajeva izabrano je potpuno novo rukovodstvo glavnog grada Bosne i Hercegovine. Za gradonačelnika je imenovan Samir Avdić (Bošnjak – NiP), a njegovi zamjenici su Mirela Džehverović (Ostali – Naša stranka) i Predrag Puharić (Srbin – SDP BiH). Za predsjedatelja Gradskog vijeća izabran je Alen Girt (Ostali – Naša stranka), a za njegove zamjenike Svjetlana Šošić (Srpkinja – SDP BiH) i Emir Bićo (Bošnjak – NiP).
Ukupno šest ključnih pozicija – i nijedna nije pripala predstavniku hrvatskog naroda.
Politička poruka
Ovo nije stvar forme, birokratskog previda niti slučajnosti. Ovo je ozbiljna politička poruka. I to iz srca zemlje, iz glavnog grada koji bi trebao biti ogledalo vrijednosti na kojima BiH navodno počiva: ravnopravnosti naroda i građana, političke uključenosti, multietničnosti i međusobnog uvažavanja.
Sarajevo nije samo administrativno središte države – ono je i glavni grad Federacije BiH, entiteta koji se formalno temelji na jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata, pri čemu su Hrvati drugi po brojnosti. Kada u takvom gradu, čak ni simbolično, nema mjesta za Hrvata u rukovodstvu, to nije samo loša poruka – to je poraz političkog morala i ustavnog duha Federacije, piše Avaz.
Posebnu težinu ovom incidentu daje činjenica da se dogodio pod rukovodstvom tzv. Trojke – političkih stranaka koje se predstavljaju kao moderni, multietnički, europski orijentirani reformisti. Oni koji su se zaklinjali u „vladavinu prava“, „građanski princip“ i „novu političku kulturu“, sada su, bez ikakvog osjećaja odgovornosti za nacionalni balans i inkluzivnost, sastavili vlast koja potpuno ignorira jednog od triju konstitutivnih naroda.
Pogrešan korak
Zamislimo obrnutu situaciju: da se u Mostaru imenuje gradska vlast bez ijednog Bošnjaka. Sarajevski političari bili bi prvi koji bi oštro reagirali, tražeći intervenciju međunarodne zajednice i pozivajući na jednakopravnost. A sada, kada su oni ti koji provode političko isključivanje – vlada tišina. Ili još gore – opravdanja poput „nije bilo kandidata“ ili „mi ne gledamo naciju“.
Ako Sarajevo, kao navodni primjer europskog grada i simbol „građanske BiH“, ne može osigurati ni simbolično sudjelovanje Hrvata u gradskoj vlasti, kako onda možemo očekivati od manjih sredina, koje su često opterećene nacionalizmom, da prakticiraju bilo kakvu inkluzivnost?
Kultura isključivanja
Ovo nije napad na pojedince koji su izabrani, već na političku neosjetljivost i kulturu isključivanja. Sve dok se ovakve situacije budu događale uz šutnju političke elite i odobravanje njihovih birača, BiH će ostati zarobljena u začaranom krugu nepovjerenja, međusobne sumnje i neiskrenog suživota.
U državi ravnopravnih – ravnopravnost mora vrijediti za sve. U suprotnom, to više nije država, već privatni klub etničkih većina. A sramota bi bila ako bi i Sarajevo – grad koji bi trebao njegovati duh multietničnosti – krenulo tim putem.