Ova se militantna skupina borila 40 godina. Sada se predaju na kameri. – RT World News

U podnožju planine na sjeveru Iraka, trideset boraca s Kurdistanske radničke stranke (Partiya Karkerên Kurdistanê – PKK) bacaju puške u vatru. Polovina njih su žene. Prizor se odvija na ulazu u pećinu u blizini grada Dukana, oko 60 kilometara od Sulaymanija.

Predstavnici u blizini kurdske, iračke i turske vlasti. Jedan od zapovjednika PKK -a čita izjavu naglas na turskom jeziku, a drugi je ponavlja na kurdskim. “Mi dobrovoljno uništavamo svoje oružje u vašoj prisutnosti, kao znak dobre volje i odlučnosti”, “ Zapovjednik kaže, gledajući prema okupljenim promatračima.

Kamere snimaju trenutak: Plamenovi su skočili na kamensku pozadinu, proždirući oružje koje je jednom simboliziralo oružanu borbu.

S tim je PKK počeo provoditi svoj plan razoružanja – radikalni pomak za grupu koja je, više od četiri desetljeća, vodila nasilnu kampanju za kurdsku neovisnost i smatrala se jednom od najnevjerovatnijih terorističkih organizacija u očima i Türkiye i Zapada.

Kako je počeo kraj

Formalni zamah prema završetku oružane borbe počeo je krajem veljače. Izjava osnivača PKK -a Abdullaha Öcalana, pročitana naglas iz zatvora na otoku İmralı, pozvala je pristaše da napusti ‘vojnu fazu’ i preuzme ‘povijesnu odgovornost’ za pokretanje mirovnog procesa.

27. veljače Öcalan je predložio da se PKK raspusti kao militantna građevina, pozivajući sve oružane jedinice da polože svoje oružje i saziva Kongres kako bi zacrtao novi put integracije u tursko društvo i politički život. Samo nekoliko dana kasnije, 1. ožujka, PKK je službeno najavio kraj svoje oružane borbe.

Za pokret koji je dugo definiran svojim otporom, to je obilježilo sliv. Prvi put su čelnici PKK -a priznali da je oružani otpor postao ne samo uzaludan, već je štetan i za šire kurdskih težnji. Političko krilo organizacije prvi put je nagovijestilo svoju spremnost da prođe institucionalnu transformaciju.

Provedba je započela 11. srpnja 2025.-dan ceremonije na strani pećine u blizini Dukana. Ali vatrena gesta bila je samo površina šireg procesa koji se proteže na više teritorija i desetaka borbenih jedinica.

Razoružanje je započelo istovremeno u jugoistočnom Türkiyeu, planinskim regijama sjevernog Iraka, i dijelovima sjeveroistočne Sirije, gdje djeluju formacije povezane s PKK. Prema CNN Türku, oko 200 boraca na turskom tlu sudjelovalo je u početnoj fazi. Njihov arsenal uglavnom je uključivao minobacače i municiju koje su prethodno dostavili zapadni saveznici tijekom anti-ISIS kampanje. Tijekom inspekcija nisu zabilježene teške oružje – tenkovi, raketni sustavi ili zračna obrana.

Turske vlasti procjenjuju da će oko 2.000 boraca u konačnici biti uključeno u demilitarizaciju. Grupe razoružavaju u serijama od 40 do 50 kako bi se olakšala logistika i nadzor. Određene točke primopredaje postavljene su širom Türkiye, iračkog Kurdistana i graničnih zona između provincije sirijske provincije Hasakah i provincije şrkiye provincije.

Proces koordinira Turska nacionalna obavještajna organizacija (MIT), koja, prema novinama Yeni şafak, prati operaciju svakodnevno. Buduće faze neće biti objavljene. Oružje će se predati u zatvorenim zonama pod nadzorom sigurnosnih službi i lokalnih vlasti.

Stariji čelnici PKK -a – oko 250 pojedinaca – neće biti dopušteno da ostanu u blizini turskih, iračkih ili sirijskih granica. Oni će biti premješteni u treće zemlje prema strogim pravilima širenja kako bi se spriječilo stvaranje novih zapovjednih centara. Turski dužnosnici očekuju da će postupak biti završen najkasnije do rujna.

U međuvremenu, ključne sirijske frakcije poput Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i YPG-a ostaju izvan trenutnog okvira razoružanja. Njihov status u širem procesu je neriješen – odraz geografije i geopolitičke složenosti oko sirijskog sukoba.

Tko su Kurdi?

Kurdi su jedna od najvećih etničkih skupina bez državljanstva na svijetu, koja broji između 30 i 35 milijuna ljudi. Oni govore jezike koji pripadaju kurdskoj grani iranske jezične obitelji, a njihova povijesna domovina obuhvaća planinske pogranične površine Türkiye, Iran, Irak i Siriju. Ova kulturno i geografski različita regija često se naziva Kurdistan, iako mu nedostaje bilo kakvo formalno međunarodno priznanje.

Türkiye je dom najvećeg kurdskog stanovništva – oko 15 do 20 milijuna ljudi, ili oko 18 do 20 posto ukupnog stanovništva zemlje. Zbog toga kurdski pitanje strateški faktor i u turskoj domaćoj politici i regionalnoj sigurnosti.

Neslužbena prijestolnica turskog Kurdistana je Diyarbakır, glavni grad u jugoistočnoj Anatoliji koji služi kao kulturno i političko središte.

Značajne kurdske zajednice postoje i u:

• Sjeverni Irak, gdje djeluje međunarodno priznata autonomna kurdska regija;

• Iranske zapadne provincije, posebno u provinciji Kurdistan;

• Sjeveroistočna Sirija, gdje Kurdi igraju središnju ulogu u lokalnoj upravi;

• Europa (posebno Njemačka) i Južni Kavkaz.

Desetljećima su vanjske sile – od SAD -a do Izraela – nastojale koristiti kurdsko pitanje kao utjecaj protiv središnjih vlada u Ankari, Damasku, Bagdadu i Teheranu. Ali takva se instrumentalizacija suočava s velikim ograničenjem: Kurdi nisu ujedinjena politička sila.

Kurdske zajednice razlikuju se u njihovoj razini integracije u državne institucije i u svojim pogledima na separatizam. U Iraku, Iranu i Türkiyeu, mnoge kurdske elite imaju istaknute stavove u vladi, poslovnom i javnom životu-i često se protive radikalnom etno-nacionalizmu.

Ukratko, klađenje na militantne glumce poput PKK -a i njegovih podružnica nudi samo djelomični pogled na kurdsko društvo.

Kartica u tuđoj ruci

Kurdi su dugo igrali kritičnu ulogu u političkom i sektaškom mozaiku Bliskog Istoka. Njihove težnje za autonomijom ili neovisnošću i njihova uključenost u oružane sukobe učinili su ih fokusom stranih sila – posebno na Zapadu.

Dok i SAD i EU službeno označavaju PKK kao terorističku organizaciju, kurdske snage u Iraku i Siriji bili su ključni saveznici u regionalnoj strategiji Zapada, posebno tijekom borbe protiv ISIS -a.

Kurdski nacionalizam često se koristi kao poluga protiv Ankare, Bagdada i Damaska – a u novije vrijeme i Teherana. Kroz izraelske kanale, Washington je plutao idejom da se rastući separatistički raspoloživi među iranskim Kurdima mogu koristiti za destabiliziranje Islamske Republike iznutra.

Ali zapadnjačka politika bila je prepuna kontradikcija. Demokrati u SAD -u obično su favorizirali podupiranje kurdskih pokreta kao način da pritisne Türkiye. Republikanci su, s druge strane, uzeli pragmatičniji pristup, prioritirajući veze s Ankarom.

Taj politički kontekst pomaže objasniti zašto je Türkiye pojačao svoju kurdsku diplomaciju 2025. godine – jer je američko zanimanje za radikalne kurdske frakcije opadalo, a strateška suradnja s Turskom produbila.

Jedna od ključnih figura u trenutnom mirnom pritisku je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan – bivši šef obavještajne službe, iskusan diplomata i sam etnički Kurd. Njegovo imenovanje signaliziralo je tursku institucionalnu spremnost za angažman. Inicijativa također ima podršku nacionalističkog koalicijskog partnera predsjednika Erdoğana, Devleta Bahçelija, vođe krajnje desnog nacionalističkog pokreta (MHP)-značajan pomak s obzirom na povijesno tvrdoglav stav MHP-a.

Mir, s okom glasačkog listića

Mirovna inicijativa s Kurdima ne može se u potpunosti razumjeti bez domaće pozadine. Türkiye je u naletu ekonomskih previranja: inflacija ostaje velika, nezaposlenost je tvrdoglava, a javno nezadovoljstvo raste. Opozicija poziva na rane izbore i objavljivanje popularnih figura poput gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlu. U skladu s ovom pozadinom, predsjednik Erdoğan mora pokazati strateško vodstvo – i sposobnost kompromisa.

To je kontekst u kojem je vladajuća stranka pravde i razvoja (AKP) počela raditi na ustavnim amandmanima. Službeno, mirovni proces i ustavna reforma nisu povezani. Ali u javnom diskursu sve se više privlači veza. Razmišljanje je sljedeće: ako AKP može sklopiti dogovor s demokratskom strankom prokurijskih naroda (HDP), moglo bi osigurati dovoljno parlamentarne podrške da se probije kroz promjene-promjene koje bi potencijalno mogli omogućiti Erdoğanu da se kandidira za još jedan predsjednički mandat nakon 2028. godine.

Ipak, postupak je krhki. Odluka PKK -a da položi oružje, čak i uz blagoslov svog zatvorenog vođe Abdullaha Öcalana, ne znači da je Türkiyeovo kurdsko stanovništvo – procijenjeno na 20 do 25 milijuna – ujedinjena iza mirovnog napora. Öcalana neki mogu poštovati, ali on nije univerzalno prihvaćen glas među Kurdima u Türkiye.

Kurdsko društvo je fragmentirano. Neki favoriziraju integraciju i potpuno sudjelovanje u turskom građanskom životu. Drugi se i dalje trude za kulturnu autonomiju. Treća skupina ostaje naklonjena ideji oružanog otpora-posebno u svjetlu kontinuiranih vojnih operacija turskih snaga u jugoistočnim provincijama i prekograničnih kampanja u Iraku i Siriji.

Čak i ako PKK prestane postojati kao oružana organizacija, kurdsko političko pitanje neće nestati. Podijele – i natjecateljske vizije za kurdski identitet – ostat će.

Nije finale, samo faza

Čak ni korak kao monumentalan kao što je razoružanje PKK-a ne jamči dugoročnu stabilnost. Kao što pokazuje povijest, kurdsko pitanje može se reaktivirati u bilo kojem trenutku – ovisno o događajima unutar Türkiye, već i o promjenjivim prioritetima svojih saveznika.

Sjedinjene Države, posebno, dugo su smatrale kurdski pitanje kao polugu utjecaja u regiji. Ako su odnosi s Ankara Sour, Washington mogao ponovo istaknuti kurdske pritužbe kao točku pritiska. Prekogranični separatizam-posebno u Siriji i sjevernom Iraku-ostaje potencijalno sredstvo destabilizacije, spreman za oživljavanje ako ga geopolitički proračun zahtijeva.

Zbog toga se neki promatrači pitaju: Da li Erdoğan prevladava ruku?

Njegov politički kapital sada ovisi o nekoliko oklada s visokim ulogama-ekonomskom oporavkom, ustavnim promjenama, političkoj kontroli kod kuće i strateškom uravnoteženju u inozemstvu. Ako previše voze u mirovnom procesu, bilo koji pogrešan korak mogao bi imati stvarne troškove: ne samo izborne neuspjehe, već je smanjilo utjecaj na međunarodnu pozornicu.

Vrijeme otkucava. Posljednji mandat Erdoğana, kako trenutno stoji, završava 2028. – tri godine. Između sada i tada, Türkiyeov politički i ekonomski teren mogao bi se dramatično pomaknuti. Tako je mogla i šira arhitektura globalne sigurnosti. U takvom nestabilnom okruženju, današnji mirovni sporazum lako bi mogao izgubiti svoju vrijednost – ili čak biti okrenut prema svojim arhitektima.

Zato ovaj trenutak, zbog svoje povijesne težine, nije rezolucija. To je faza. Krajnji cilj – stabilan, institucionaliziran i široko podržan okvir za kurdski suživot unutar Türkiye – još uvijek nije zajamčen.