Jučerašnja odluka američkog predsjednika Joea Bidena o svom odustajanju od kampanje za reizbor na najvišu državnu dužnost u SAD-u odjeknula je diljem svijeta, pa tako, naravno (vjerojatno i prije svega) – i u Rusiji.
Ništa neobično! Dvije su zemlje upravo u Bidenovom mandatu (2021-2024.) svoje odnose svele na najniže moguće grane još iz doba najopasnijih faza Hladnoga rata u 20. stoljeću između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a. Oni su usporedivi još jedino s kubanskom raketnom krizom s početka 60-ih godina prošlog stoljeća kada je svijet na nekoliko dana zastao u smrtnom strahu i brojio sate do izbijanja atomskog rata između dviju najjačih nuklearnih sila tadašnjega svijeta. I danas su one to isto, s tim da je SSSR pravno naslijedila Ruska Federacija. Ali to ama baš ništa ne mijenja na stvari, jer je naslijedila i golemi sovjetski nuklearni vojni potencijal i u međuvremenu ga dodatno modernizirala te razvila vlastiti program proizvodnje tog ubojitog oružja masovnog uništenja.
Tjedna analiza Zorana Metera: Dok u Trumpovu pobjedu ne vjeruju još samo glupani, NATO ‘objavljuje rat’ Rusiji
Najveća opasnost je što je nestao strah
I još je jedna važna razlika: za razliku od druge polovice XX. stoljeća, danas je na zapadu, unutar njegovih vladajućih političkih elita a onda i u javnosti nestao strah. Kako onaj, eshatološki rečeno od Božjega gnjeva zbog naših opačina, tako i onaj ovozemaljski – koji nas u ovom slučaju više zanima – strah od izbijanja nuklearnog rata Apsurdno, čak i u ovakvo složenim globalnim geopolitičkim i sigurnosnim okolnostima bez presedana, kada se na ukrajinskom tlu združeni zapad i Rusija de facto vojno posredno (proxy, s ukrajinskom vojskom na strani zapada) sučeljavaju u nikad opasnijem klinču koji prijeti izbijanjem klasičnog vojnog sukoba NATO-Rusija koji ne bi bio ništa drugo nego Treći svjetski rat koji bi vrlo brzo prerastao u nuklearni.
Jer to oružje „sudnjeg dana“ i postoji upravo radi sprječavanja izbijanja takvog sukoba s obzirom kako nakon njegove uporabe ne samo što ne bi bilo pobjednika, već bi poraženo bilo i čitavo čovječanstvo, a velika većina planeta nepogodna za bilo kakav život stotinama godina nakon kataklizme. Dakle, to oružje je zamišljeno u prvom redu kao jamac da do klasičnog vojnog sukoba između SAD-a (NATO saveza) i Rusije nikada neće i ne smije doći s obzirom da bi takav rat, uz korištenje konvencionalnog, vrlo brzo prešao u fazu uporabe nuklearnog oružja.
Za one koji to ne znaju ili su zaboravili, napominjem da su američko-ruski odnosi tijekom Bidenove administracije završili na rubu diplomatskog ponora još i prije ruske vojne invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine, a potonja je posljedica upravo te činjenice. Naravno, to nije nikakvo opravdanje za pokretanje ruskog vojnog stroja, ali je činjenica da se rat vjerojatno mogao izbjeći uz samo malo više dobre volje za pokretanjem ozbiljnih pregovora koje je prethodno tražio ruski državni vrh, a nakon kraćeg razmišljanja Bidenova administracija odbacila kao neprihvatljivo.
Meter: Biden tvrdi da ga samo ‘Svemogući Gospodin’ može uvjeriti da odustane od predsjedničke utrke
Reakcija iz Moskve
Evo kako je na Bidenovu odluku o povlačenju iz predsjedničke utrke još jučer reagirala službena Moskva. Reakcija je bila kratka, ali je nedvojbeno kako će se čitava ova priča idućih dana aktivno razvijati unutar ruskih političkih krugova i stručne analitičke zajednice, što ćemo, naravno – pratiti s velikom pozornošću. Ne bez razloga! Jer golemi su ulozi u ovoj velikoj i složenoj igri između dviju vojnih velesila gdje je Ukrajina samo platforma za međusobno vojno iscrpljivanje (o čijem će rezultatu mnogo toga ovisiti), a u pozadini se radi o novom preustroju svijeta nakon što je već svima postalo jasno kako je onaj donedavni, poslijeratni i posthladnoratovski – zauvijek nestao.
Ovo je sukob bez presedana dviju nuklearnih superdržava – od kojih jedna – Rusija, nije brzo pala nakon brojnih i neviđenih sankcija protiv nje uvedenih od strane združenog zapada kako su to očekivali brojni stratezi unutar Bidenove administracije, a čiji su narativ onda široko prihvatili i američki saveznici i partneri u Europi i Aziji.
Ali da ne dužim, na spomenutu jučerašnju vijest iz Washingtona prvi je službeno reagirao glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov kazavši kratko kako su u SAD-u ostala četiri mjeseca do predsjedničkih izbora, zbog čega se mora pažljivo pratiti što će se sljedeće dogoditi, pri čemu Rusija mora gledati svoja posla. Drugim riječima, prevedeno s političko-diplomatskog na dobri stari hrvatski jezik – u SAD-u još ništa nije riješeno.
Nije prevelika tajna kako većina Rusa s određenim simpatijama gledaju na Donalda Trumpa, ali Moskva je oko toga ovoga puta ipak oprezna zbog negativnog iskustva s njegovim prvim mandatom u kojem nije uspio realizirati gotovo ništa od svojih predizbornih obećanja, pa tako i ona o resetiranju odnosa s Vladimirom Putinom. O razlozima zbog čega se to dogodilo bit će više riječi u mojoj idućoj tjednoj analizi, a sada bih u ovom kontekstu spomenuo kako Putin često ponavlja frazu da bi volio da na američkim izborima pobjedi Joe Biden koji je, kako kaže, predvidljiviji političar od Trumpa.
Međutim, postoji vjerojatnost da Putin to govori upravo zato da ne bi naškodio Trumpovoj kampanji ukoliko bi ga odmah podržao. Jer definitivno Putin za Bidenom nema ama baš nikakvog razloga žaliti, neovisno o svom spomenutom argumentu o (ne)predvidljivosti koji nedvojbeno stoji.
Naime, iskustva iz Trumpove prve predsjedničke kampanje 2016. o tome najbolje i svjedoče, kada su demokarti Rusiju optužili za miješanje u američki izborni proces, a Trumpa da je Putinov potrčko i gotovo agent Kremlja, što su stigme koje su ga pratile tijekom čitavog mandata i u velikoj ga mjeri na kraju i obilježile.
Meter: Shinzo Abe, Robert Fico, Ebrahim Raisi, Donald Trump! Tko je slijedeći i što se to zapravo događa?
Prosudba
Nakon što su s jučerašnjim danom u Washingtonu vjerojatno završe pangerike Joeu Bidenu u čast, on postaje predsjednik-fikus u Bijeloj kući. Ukras (ne u doslovnom smislu) koji o ničemu ključnom više neće odlučivati. Demokratska stranka od sada počinje s aktivnom kampanjom za Bidenovog zamjenskog favorita na izborima 2024. čije ima njezin najuži krug vjerojatno već zna i bez toga sigurno ne bi vršio pritisak na Bidena da se povuče. Nacionalna konvencija Demokratske stranke, koja će novog kandidata morati i službeno odobriti, počinje već sredinom kolovoza pa je jasno kako oklijevanja s njegovim imenom ne smije i neće biti.
Ako to bude Kamala Harris, a njeno se ime u tom kontekstu najčešće spominje neovisno o njenoj niskoj popularnosti u američkoj javnosti (do sada se kretala oko one Bidenove, a njegova je, podsjećam, bila najniža otkako u SAD-u postoje mjerenja popularnosti aktualnih predsjednika), Trumpu neće biti nimalo lako. Naime, osim što je puno mlađa od njega, iza nje će se odmah homogenizirati čitava liberalna Amerika i afroameričko stanovništvo, a nedvojbeno će iza nje stati i svi američki europski saveznici. Gotovo bi u startu mogla računati na 70 milijuna glasova na jesenskim izborima.
Najveća mana joj je, uz nisku popularnost (što se stranačkom propagandom i širokom medijskom kampanjom može vrlo brzo preokrenuti a vremena je još dosta), to što iritira ljude neozbiljnim javnim nastupima, prepunih ispraznog sadržaja i nekontroliranog smijeha.
Meter: Raste ruski gnjev. Putin će morati udariti! Svijet pred točkom bez povratka
Može li to Harris kompenzirati uz snažnu stranačku i medijsku mašineriju i velikim Bidenovim resursima koje joj kao potpredsjednici stoje na raspolaganju prosudite sami. Ali nedavne ankete, kako navečer, 21. srpnja, piše američki The Hill, ukazuju kako Kamala Harris za Trumpom zaostaje s malom razlikom od 47% prema 45%.
