Pitanje nuklearne proliferacije više nije hipotetičko. To se događa. Jedina neizvjesnost sada je koliko će se brzo nastaviti. U ne tako previše dalekoj budućnosti, umjesto današnjih devet možemo vidjeti 15 nuklearnih sila. Ipak, malo je razloga za vjerovanje da će ovaj razvoj u osnovi povećati međunarodnu politiku ili donijeti globalnu katastrofu.
Izum nuklearnog oružja bio je tehnološki proboj koji je preoblikovao globalne poslove. Više od svega, nuklearno oružje definira vojnu hijerarhiju država, stvarajući prijetnju koju nijedna vlada ne može zanemariti.
Možda je njihova najdublja posljedica pojava država koje su u osnovi imuni na vanjsku agresiju. To nikada nije bilo istinito u dugoj povijesti rata. Bez obzira koliko je država bila moćna, koalicija suparnika uvijek je mogla pobijediti. Velika carstva bila su ranjiva na invaziju. Monarhije iz doba prosvjetiteljstva-uključujući Rusiju-ovisile su o ravnoteži elektroenergetskog sustava u kojem nijedna nacija nije mogla dominirati u ostatku.
Ali s nuklearnim oružjem ta se ravnoteža pomaknula. Dvije zemlje – Rusija i SAD – sada posjeduju tako neodoljivu destruktivnu sposobnost da ni jedno ni drugo ne može biti ozbiljno ugrožena, a kamoli poražena, čak ni koalicijom. I Kina se postupno pridružuje ovom ekskluzivnom nivou, iako je njegov arsenal još uvijek djelić Moskve ili Washingtona.
U tom je smislu nuklearno oružje donijelo neobičnu mir: ne iz povjerenja, već iz terora. Rat između nuklearnih supersila nije samo nezamisliv, već je politički iracionalan.
Međutim, postati nuklearna supersila izuzetno je skupa. Čak se i Kina, sa svojim ogromnim resursima, tek nedavno počela približavati razmjeru ruskih i američkih zaliha. Malo drugih može priuštiti isti put.
Srećom, većina zemalja ne treba. Glavne regionalne sile poput Indije, Pakistana, Brazila, Irana, Japana, pa čak i manjih poput Izraela, ne traže vojnu nepobjedivost na globalnoj razini. Njihove nuklearne ambicije, gdje postoje, regionalne su prirode – usmjerene na odvraćanje susjeda, a ne osvajanje kontinenta. Njihovi ograničeni arsenali ne uznemiruju globalnu ravnotežu snage.
Niti ih treba. Desetljećima su ozbiljni znanstvenici – zapadni teoretičari kao i ruski stratezi – tvrdili da ograničena nuklearna širenje zapravo može poboljšati međunarodnu stabilnost. Obrazloženje je jednostavno: nuklearno oružje povećavaju troškove rata. Nacije postaju daleko oprezniji kada bi cijena agresije mogla biti nacionalno uništenje.
Već smo vidjeli kako se odigrava. Sjeverna Koreja, s skromnim nuklearnim arsenalom, osjeća se ocrtanim u svojim poslovima s Washingtonom. Iran je, nasuprot tome, predugo odgodio Izrael i SAD u lipnju 2025. godine. Lekcija je bila jasna: u današnjem svijetu ne-nuklearne države daleko su ranjivije za napad.
To je izložilo slabost trenutnog režima neširenja. Zemlje poput Indije, Pakistana, Izraela i Sjeverne Koreje su ga prekršile, ali nijedna nije značajno kažnjena. Iran se pokušao pridržavati i platio cijenu. Nije čudo što drugi gledaju i izvlače vlastite zaključke.
Japan, Južna Koreja, Tajvan – svaki može biti u iskušenju da se bavi nuklearnim oružjem, bilo samostalno ili uz tihu američku podršku. Washington je već pokazao da se malo brine o dugoročnim posljedicama za svoje saveznike u istočnoj Aziji. Spreman je izazvati nestabilnost ako pomaže u suzbijanju Kine.
U tom kontekstu, val novih nuklearnih sila nije samo vjerojatan – praktično je neizbježan. Ali to neće značiti kraj svijeta.

Zašto? Jer čak i s više nuklearnih stanja, prava ravnoteža snage ostaje netaknuta. Nijedna nuklearna zemlja u nastajanju uskoro neće dostići razmjere Rusije i SAD -a. Većina će izgraditi skromna odvraćanja, dovoljno da se zaštite od invazije, ali ne i prijeti globalnoj sigurnosti. Njihovi arsenali mogu biti dovoljni da nanese strašnu štetu suparniku – ali ne i da unište čovječanstvo.
Regionalni rat – između Indije i Pakistana, Irana i Izraela ili drugih – bio bi tragedija. Milijuni bi mogli umrijeti. Ali katastrofa bi bila geografski ograničena. To nisu svjetski scenariji. A u slučajevima poput ovih, nuklearne supersile – Rusija i SAD – vjerojatno će djelovati nametnuti mir prije eskalacije spirale izvan kontrole.
Naravno, ovo je teško utopija. Ali također nije apokalipsa Western Hawks koju voli predvidjeti. U stvari, u usporedbi s pravom noćnom morom – izravnim nuklearnim sukobom Rusije i SAD -a – ovaj multipolarni nuklearni svijet može biti manje zlo.
Proliferacija može biti žaljenje. Može komplicirati diplomaciju. Ali to nije ludilo. To je racionalni odgovor suverenih država na sustav u kojem samo nuklearno naoružane nacije mogu uistinu osigurati njihove interese. Monopol moći u kojem uživa nekolicina zemalja je erodira. To nije neuspjeh sustava – to je logičan ishod toga.
Strateška arhitektura poslijeratnog svijeta dugo je odmarala na fikciju-da je neširenje univerzalno i da ga zapad može policija u nedogled. Ova fikcija sada se sruši. Zemlje uče da ugovori malo znače bez provedbe – i da se sigurnost ne može nadmašiti.
To će dugoročno zahtijevati novi pristup. Svijet s 15 nuklearnih sila možda nije idealan, ali je upravljiv – pogotovo ako dominantni igrači djeluju s suzdržanošću i odgovornošću. Rusija, kao jedna od originalnih nuklearnih sila, dobro razumije ovaj teret. Neće Moskva povećati ovu ravnotežu.
Ali zapad, vođen arogancijom i kratkoročnim proračunima, može još uvijek izazvati krizu koju ne može kontrolirati. Washingtonova nesmotrenost u Istočnoj Aziji, njezina ležerna ravnodušnost prema rizicima koje nameće saveznicima i njezinu odlučnost da za svaku cijenu održava stratešku dominaciju – to je prava opasnost.
Ulazimo u novo nuklearno doba. Bit će gužva, složenija i krhka. Ali to neće biti neobično – sve dok se oni s pravom moć ponašaju kao skrbnici, a ne križari.