Crveni tepih. Počasna postrojba Garde Vojske Srbije. Državna delegacija domaćina predvođena predsjednikom Aleksandrom Vučićem… sve kao što i mora biti ‘pod konac’ kada dolaze veliki državnici i najvažniji gosti. Nakon tropskih vrućina, u zračnoj luci „Nikola Tesla“ kasnovečernji povjetarac ispraćao je taj sparni iscrpljujući dan uvodeći ga u predponoćje koje se upravo naziralo.
Napokon! Slijeće avion s glomaznom delegacijom iz Berlina: vladini ministri, eksperti i gospodarski maheri Njemačke s kancelarom donedavno gospodarski najmoćnije zemlje Europe, Olafom Scholzom na čelu. Nježno i glatko krilati div se prizemljuje i puzajući se počinje primicati svečanom ešalonu Garde; vrata se nakon gašenja motora otvaraju; aluminijske stepenice spuštaju; elegantna počasna postrojbe se sustegne za počast. Vučić se utrenirano državnički nakašlja, a potom kurtoazno prišulja avionu s osmjehom s tisuću poruka.
Ali On ne izlazi! Više od pedeset sekundi nakon gašenja zrakoplovnih motora i spuštanja alu-skalina, vidimo i dalje Vučića kako se bespomoćno snebiva povlačeći nervozno ruke s trbuha na butine i s butina na trbuh. A On i dalje ne izlazi!
Konačno, iz tamne utrobe još usparene letjelice promoli se On: uobičajenim rutinskim zakopčavanjem sakoa, hrabro se zatetura niz skaline prema Vučiću jedva čekajući da se rukuju. Uslijediše kurtoazne Vučićeve riječi dobrodošlice i Scholzova uzvratna razdraganost, a potom i distancirano mlataranje stisnutim šakama; predstavljanje delegacije zemlje-domaćina; i šetnja crvenim tepihom do crne limuzine za gosta. Uz uobičajenu ćakulu o glavnom sastanku koji ih naspavane i odmorne očekuje ujutro, gost i domaćin se još jednom rukujući pozdraviše. Uz međusobnu zahvalnost za ponovni međudržavni susret dvojice starih znanaca, kancelar se oklijevajući zakrenu prema počasnom mjestu u crnoj limuzini a zatim ponovo nastade muk. Ponovo čekanje, čekanje, čekanje…!
Vidljivo je kako srbijanski predsjednik izbezumljeno glumi mirnoću. Crna limuzina kao zakovana ne kreće. Vučić se molećivo vršmolji, oblizuje dehidrirane usne, govorom ruku i cijelog tijela (jasno se vidi) proklinje svog ‘svevišnjeg’ gosta zbog blamaže koju mu ponovo priređuje naočigled tolikih tv kamera i novinara među kojima ima i onih koji ga preziru.
Konačno! Nakon više od tri minute zebnje, crna limuzina se lijeno pokrenu poslije dugog čekanja na mjestu.
S državnikom tolikog kalibra u kabini crne limuzine, sa tolikim zastojem u polasku – po svakom diplomatskom protokolu je ogoman diplomatski skandal!
Scholz žurno leti u Srbiju k Vučiću. Što je u pozadini i zašto strahuje Ursula von der Leyen
Scholtzova režija ili nova ideologija Zapada?
Državničko-diplomatska dramaturgija prikazana krajem tjedna u Beogradu (video možete vidjeti i ovdje: https://www.tiktok.com/@faktor24info/video/7393324633346444549) sasvim izvjesno, nije solistička režija Olafa Scholza. Riječ je o šamar-diplomaciji, dum-dum diplomaciji ili diplomaciji ponižavanja oružjem gesti. Da, ponižavanje gestama, a državničke geste u međunarodnim diplomatskim odnosima imaju snagu političkih poruka, nerijetko mnogo oštriju snagu nego što imaju konvencionalne izjave ili papirnati zaključci.
Takva nazovimo nadridiplomacija već je odavno u simbiozi sa zapadnom vanjskom politikom i sve je uobičajenija ‘novonorma’ u međudržavnim odnosima, poglavito u međudržavnim odnosima između „velikih“ i „malih“ država.
Ali i to je tek jedan među sve brojnijim fenomenima suvremene formalne diplomacije koju u paketu s mnoštvom drugih ‘novonormi’ namijenjenih discipliniranju manje poslušnih državnika i država, manje ili više uspješno provode svi vodeći diplomati i državnici ‘zapadne hemisfere’. Diplomacija omalovažavanja suparnika govorom tijela ili samo gestama – postala je naprosto moda u svijetu povijesnih ekonomsko-političkih, ideoloških, kulturoloških i drugih divergencija i suprotstavljenosti. Diplomati „Anglosfere“ u tome su prvaci, ali kao što se moglo vidjeti i u četvrtak u Beogradu, europski učenici ne samo što nisu loši, već su u ponekoj nijansi čak i arogantniji od učitelja.
Velika biznis-prilika za Srbiju na užas zelenih
Diplomacija supremacizma
Ako polazimo od premise da je diplomacija „vještina zastupanja interesa svoje države“ – onda bi se također moglo reći da ono što je njemački kancelar priredio srbijanskom predsjedniku prošlog četvrtka u Beogradu nema nikakve veze s konvencionalnom diplomacijom kakva je 1964. godine propisana Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. Nikakve veze to nema ni s normama Diplomatskog protokola bilo koje nezavisne i suverene države u okrilju Ujedinjenih naroda. Niti pak ima ikakve veze s međunarodnim običajnim normama i međunarodno prihvaćenim diplomatskim kodeksom.
Ovo što je Scholz priredio Vučiću, po ljestvici grubosti i načinu omalovažavanja možda jest diplomatski presedan na tlu Europe, ali nije nikakva novost u međudržavnim odnosima današnjeg multipolarizma. Samim time ovo nije bila „blamaža nad blamažama srbijanskog predsjednika“, kako su izvijestili svi regionalni mediji. Suprotno: radi se o blamaži diplomacije kao grane međudržavne politike od strane „velikog“ kancelara.
Promatrajući lice skrušenog Vučića, s rukama kao kod zebnjive majke skrštenim na trbuhu dok je iščekivao, iščekivao, iščekivao da se službeni automobil s njemačkim kancelarom konačno zaputi prema hotelu u kojem će se visoki gost naspavati za „povijesne sporazume o strateškim sirovinama“ – jedan jedini zaključak koji je meni dopirao do pameti bio je: ‘novonorme’ ‘suvremene’ diplomacije su najautentičniji dokaz neoliberalnog supremacizma koji je po svim svojim manifestacijskim odlikama i realnim dosezima – samo slika nove faze neokolonijalizma o kojem se toliko već govori. A ključna razlika između ovog suvremenog i negdašnjeg kolonijalizma je jedino u tome što posljedice suvremenog neokolonijalizma mogu biti, ili već jesu, neusporedivo dramatičnije po današnje uzavrelo čovječanstvo od onih posljedica koje su manje ili više preživljene u stoljeću europskog kolonijalizma u Americi, Africi, Australiji, Oceaniji i Aziji. Upravo taj nekadašnji europski kolonijalizam iz 19. stoljeća, preoblikovao se zadnjih desetljeća u neoliberalni supremacizam ne samo u Zapadnoj Europi već i cijeloj „zapadnoj civilizaciji“.
Ako je, dakle, diplomacija definicijski određena kao grana politike koja se bavi odnosima između država – najnoviji odnos njemačkog kancelaza Olafa Scholza prema srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i po ovom mjerilu je skaradna ilustracija nezapamćene vulgarizacije diplomacije kao „grane politike koja se bavi odnosima između država“.
Skaradna je to ilustracija vulgarizacije međudržavnih odnosa i zbog toga što je srbijanski predsjednik i ovoga puta samovoljno njemačkom premijeru ponudio osobni narcizam, umjesto da je slijedio Bečka načela o reciprocitetu u diplomaciji te tog sparno-vjetrovitog predponoćja u beogradskoj zračnoj luci prepustio friško izabranom srbijanskom premijeru Milošu Vučeviću da njemačkom kancelaru bude pandan.
I nakon Ursule Ursula: nove ideje i stari problemi. Kuda ide EU?
„Na Zapadu ništa novo“
Preuzimajući gornji naslov iz istoimenog romana jednog drugog Nijemca, mnogo glasovitijeg od sadašnjeg kancelara, a riječ je o Erichu Marie Remarqueu i njegovom najznačajnijem književnom djelu, želio sam i na ovom mjestu potencirati zaključak da su ‘novonorme’ i maniri u današnjoj novodiplomaciji rutina i isplanirani potezi. U modi je gesta kao presnažna politička poruka – kao poruka „nas gore“ prema „vama dolje“. Prisjetite se makar kako je tadašnji američki predsjednik Donald Trump 17. ožujka 2017. ispred predsjedničkog kamina u Bijeloj kući izignorirao tadašnju njemačku kancelarku i u to vrijeme najutjecajniju ženu Europe, Angelu Merkel. Ili, s kolikom snishodljivošću je indijski premijer Naredra Modi početkom rujna 2023. dočekao Rishi Sunaka u Delhiju – tada aktualnog premijera svoga ne tako davnoga kolonizatora. Ili, pogledajte s kolikom se osionošću zapadni veleposlanici odnose prema balkanskim predsjednicima, premijerima i ministrima, osobito na Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini!
Europska, a kasnije supremacistička politika cijelog zapadnog bloka oduvijek je opravdavana „našim davanjem“ i „vašim uzimanjem“.
Tako je bilo i u konkretnom slučaju: njemački kancelar eto nije došao u Srbiju kako bi „uzimao“ srbijanski litij za primarno svoju autoindustriju. Njemački kancelar i europski povjerenik za europski zeleni plan, međuinstitucijske odnose i predviđanja, Maroš Šefčovič, ne „oduzimaju“ ljudima Jadra kod Loznice na zapadu Srbije, njihove vjekovne oranice da bi proizvodili njemačke elektromobile. Naprotiv – iskopavanjem litija tim istim ljudima iz Jadra se „stvaraju“ povijesne perspektive, a Srbiji se „daje“ mogućnost gospodarskog procvata. I još važnije – „daje“ joj se „povijesna prilika da sudjeluje u ostvarivanju povijesno važnih europskih klimatskih ciljeva“. Pa kako ne biti akter u tome? Pogotovo s Vučićem na čelu države!
NATO-summit u Washingtonu: mega-propaganda i mobilizacija za globalni rat
Svjetski ratovi za strateške sirovine
Pismo o namjerama s nekoliko vodećih europskih automobilskih koncerna, financijskih institucija i proizvođača baterija, kao i Memorandum o razumijevanju o strateškom partnerstvu u sektoru strateških sirovina, lancu proizvodnje baterija i električnih vozila – to je taj „povijesni paket“ kojeg je njemački kancelar gotovo polutajno „donio“ Srbiji.
Zbog istinske povijesne važnosti tog paketa za europsku auto industriju, njemački kancelar je dakle odlučio odglumiti trapavost pri dolasku, a bitni mu je bio cilj pokazati kako je na domaćinu jedino da na sve pristane. To je ta neokolonijalna diplomacija tvrdokornog liberalizma. To je cijena koju mala Srbija kao i svi drugi „mali“ mora platiti ako joj je stalo do kakvog-takvog napretka u procesu europskih integracija, ako je stalo do nepovratnih fondova iz europskog proračuna i ako želi imati bilo kakav, makar i jalov, dijalog o Kosovu. Energetski svjetski rat kakvog živimo danas počeo je kad i Prva industrijska revolucija. Ali nemjerljivo razorniji globalni rat za strateške sirovine je bezvremenski sukob, i trajati će sve dok bude naše civilizacije.
Brodolom ere poštenih medija
No, najveći problem možda i nije u tolikoj gramzivosti svjestkih moćnika koliko u brodolomu poštenih medija koji su davno prestali biti savjest svojih društava, država i svojih javnosti. Nekadašnji „psi čuvari istine“ preobrazili su se u podanike laži.
Tako se jedino i može dogoditi ovo što se dogodilo sa Scholzovom šamar-diplomacijom po licu „malog“ i zločestog srbijanskog predsjednika: niti jedan regionalni medij koji se ovih dana referirao na dolazak njemačkog kancelara u Beograd nije u ponašanju „velikog Nijemca prepoznao toliko vdiljivu supremacističku oholost. Svi regionalni mediji su vidjeli samo „neviđenu blamažu“ koju je taj „veliki kancelar“ priredio „malom“ Aleksandru Vučiću. Srbijanski se mediji zbog (samo)cenzure ovom državničko-diplomatskom skandalu, dakako, nisu ni vraćali. Jer da jesu, nadnacionala predsjednikova „bruka“ bi bila još veća. Ako je, dakle, srbijanski predsjednik uistinu ponižen od strane njemačkog kancelara, u tom slučaju je ponižena i cijela nacija. A ako je bila namjera poniziti cijelu srbijansku naciju, onda je kancelarova nadridiplomacija vođena ovoga puta krajnje nepristojnim gestama, namijenjena i svim drugim „malim“ narodima!
Borrell izrazio žaljenje zbog riječi o “džungli” oko EU, ako je njima nekoga uvrijedio. A je!
Ne tako davno, jesenas, sada već odlazeći prvi diplomat Europske unije, Josep Borrell, sjećate li se, najslikovitije je opisao odnos „velikih“ i moćnih prema „malima“ i ucijenjenima: „Zapadna civilizacija je cvjetni vrt s milijun cvjetova, a ostatak svijeta je zapuštena džungla koje se treba čuvati“.
