Gospodarsko stanje na Kuba posljednjih nekoliko desetljeća nije dobro, eufemistički kazano. Štoviše, Republika Kuba je jedna od najsiromašnijih država svijeta, čije gospodarstvo nije konkurentno budući da se i dalje uglavnom drži socijalističkih principa koji ne dozvoljavaju rast, a osim toga američki embargo tijekom mnogih desetljeća desetkovao je karipski otok. Međutim, zadnjih godina za vrijeme vladavine predsjednika Miguela Díaz-Canela, stanje se dodatno pogoršalo. Beskućnici i prosjaci su jasno vidljivi na ulicama, što prethodno nije bio slučaj jer je država imala razvijen sustav subvencija i raznih drugih potpora koje su siromašnima uvelike olakšavale život. I to se promijenilo.
Ostavka kontroverzne ministrice
U utorak 15. srpnja ministrica rada i socijalne sigurnosti Marta Elena Feitó Cabrera bila je prisiljena dati ostavku budući da je dan ranije pred odborom Nacionalne skupštine negirala da u zemlji postoje prosjaci i beskućnici. Tvrdila je da su to pijanci koji žicaju prolaznike novac za alkohol ili preprodavači koji kopaju po smeću kako bi preprodavali stvari i ne plaćali porez. Bila je to prevelika bahatost čak i za komunističku vlast, pa ju je predsjednik potjerao s funkcije. Díaz-Canel je na svom X profilu napisao: „Nedostatak senzibiliteta u pristupu prema ranjivima je vrlo upitan. Revolucija ne smije nikoga ostaviti iza sebe; to je naše geslo, naša militantna odgovornost.”
Siromaštvo dominira kubanskim ulicama
U 2025. ulice Havane i drugih gradova su dom za beskućnice, prosjake (osobito starije) i ostale siromašne osobe koje se mogu vidjeti kako kopaju po smeću ili traže od prolaznika da im obave neke sitne poslove (pranje vjetrobranskih stakala ili laštenje cipela) kako bi zaradili koji kubanski pezo. Kubanski državni proračun se smanjio tijekom i nakon koronakrize, te država više nema sposobnosti pomagati svojim državljanima kao nekad. Može se reći kako je komunistički otok ponovo doživio ekonomski slom kao i 1990-ih. Međutim, ovaj puta stanje je vrlo alarmantno, rezultat možda bude promjena vlasti, tj. krah komunističkog poretka.
Petogodišnji pad BDP-a
Dana 14. srpnja iz vlade su objavili službene podatke koji su otkrili kako je prošle godine nacionalni BDP pao za 1,1 posto. U zadnjih pet godina kubansko gospodarstvo doživjelo je pad od 11 posto. Po sektorima zabilježen je pad od 53 % u primarnim djelatnostima (poljoprivreda, stočarstvo i rudarstvo), 23 % u sekundarnim djelatnostima (prerađivačka industrija i industrija šećera) te 6 % u tercijarnim djelatnostima, koje uključuju javne usluge poput turizma, trgovine i obrazovanja. Budući da su to službene brojke komunističke vlade, za pretpostaviti je kako je stvarni pad BDP-a još i veći.
Tko nema rodbinu u SAD-a čeka ga glad
Državi konstantno nedostaje općenitih prihoda, stranih deviza, infrastrukturnih projekata, a posljedica je nestašica energije (električne energije, goriva), hrane (kruha, mlijeka), lijekova i drugih potrepština. Prošle godine je inflacija iznosila 24 posto. Prosječna mirovina umirovljenika iznosi oko 2.000 kubanskih pezosa mjesečno, što je otprilike pet američkih dolara na crnom tržištu. Za taj novac se ne može kupiti niti jedna kutija jaja. Oni Kubanci koji ne primaju novčanu pomoć od obitelji iz inozemstva izloženi su gladi.
Pad izvoza i porast privatnog sektora
U prvoj polovici tekuće godine kubanski izvoz je smanjen za 7 posto. Ovogodišnji vladin plan za izvoz je ostvaren u iznosu od 62 %, što je pad u odnosu na 78 % ostvarenog plana prošle godine. Turizam je pao za čak 18 % u odnosu na lani. Kuba je uspjela oporaviti sektore poput duhana i jastoga, no zabilježila je pad u drugim važnim područjima kao što su proizvodnja nikla, meda, škampi i biofarmaceutskih proizvoda, zbog problema s nedostatkom sirovina, energije, goriva i logistike.
Vlada pokušava potaknuti izvoz i proizvodnju putem projekata samofinanciranja u stranoj valuti. Do sada je odobreno 29 takvih projekata za sektore poput rudarstva, ugljena, meda i akvakulture, no rezultati još nisu uspjeli zaustaviti ukupni pad gospodarstva. Zanimljivo je kako je porastao izvoz izvan državnih kompanija. Izvoz privatnog sektora je porastao za 30 %, što je donijelo 21 milijun dolara, a predvodile su ga male i srednje tvrtke koje izvoze IT usluge i ugljen.
Loš menadžment komunističkih ekonomskih „stručnjaka“
U ovom trenutku Kubanci se mogu romantično prisjećati stanja prije 2020. kada se bolje živjelo. Bilo je i tada teško, ali u svakom slučaju bolje nego danas. Ministar gospodarstva i planiranja Joaquín Alonso Vázquez, prilikom objave neslavnih brojki za teško stanje je okrivio američki embargo i vanjske čimbenici poput pandemije i globalne ekonomske krize, međutim priznao je i postojanje „unutarnjih pogrešaka, devijacija i negativnih trendova“ koji su posljedica lošeg menadžmenta na razini makro i mikroekonomije. Ministar je objasnio kako trenutna situacija stvara strukturne neravnoteže, koje se odražavaju kroz visoku inflaciju, rascjepkano devizno tržište te ozbiljna ograničenja u pristupu devizama, energiji i gorivu, što usporava proizvodnju, usluge i industriju u cjelini.
Splet nesretnih vanjskih okolnosti
Uzroci teške krize su osim lošeg menadžmenta kubanskih ekonomista: 1) zdravstvene i ekonomske posljedice koronakrize (uništenje turizma, manjak lijekova i medicinske opreme); 2) teško gospodarsko stanje u glavnom partneru Venezueli (smanjenje dotoka jeftine nafte i deviza); 3) dolazak desnih vlada na vlast u Latinskoj Americi koje su nesklone Kubi (čak niti neke lijeve vlade ne žele surađivati pretjerano npr. Čile, Meksiko i Brazil); 4) američke sankcije prema Kubi su pojačane u vrijeme Bidena i Trumpa; 5) nezainteresiranost Rusije i Kine da snažnije ekonomski pomognu svom karipskom partneru (unatoč zajedničkom otporu SAD-u izostale su financijske injekcije).
Zbog teške ekonomske situacije posljednjih godina (naročito 2021. i 2024.) Kuba je bila poprište masovnih prosvjeda koji su nekad u vrijeme Fidela i Raula Castra bili nezamislivi. Narod je smogao hrabrost i izišao na ulice kako bi iskazao nezadovoljstvo nedostatkom osnovnih potrepština i manjkavostima u svakodnevnom životu. Prosvjedi predstavljaju rijedak i vrlo značajan izraz građanskog nezadovoljstva u zemlji s dugogodišnjim jednopartijskim sustavom.
Kuba na povijesnom raskrižju
Kuba se 2025. nalazi na raskrižju. Pitanje je kako komunistička vlast može prebroditi duboku gospodarsku krizu koja ozbiljno dovodi u pitanje stabilnost njezinog režima. Usprkos brojnim pokušajima vlade da zaustavi pad BDP-a i revitalizira gospodarstvo, rastuće siromaštvo i povremeni masovni ulični prosvjedi nedvojbeno pokazuju da su dosadašnje mjere bile nedostatne. Ako Díaz-Canel i suradnici ne poduzmu hitne i temeljite gospodarske reforme (donekle po uzoru na Kinu i Vijetnam), nije isključeno da će aktualna petogodišnja kriza dovesti do velikih nemira, pa čak i do potpunog sloma jednopartijskog komunističkog sustava koji je na vlasti više od šest desetljeća. To neće biti lako izvedivo jer Komunistička partija i dalje kontrolira sve poluge moći poput vojske i policije.
No, ako stanje bude sve gore pitanje je hoće li obični Kubanci koji štite režim i dalje obavljati svoj zadatak. Budućnost Kube ne ovisi samo o unutarnjim čimbenicima. Veliko je pitanje hoće li kubanski partneri (Peking, Moskva, Caracas, Mexico City i dr.) ozbiljnije priskočiti u pomoć vladi u Havani ili će ostati po strani i gledati što će se dogoditi. Vanjski čimbenici, poput američkih sankcija, geopolitičkih previranja i globalnih ekonomskih kretanja, mogu biti presudni u određivanju smjera kojim će zemlja ići.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
Matija Šerić: SAD i Kuba: Povijest jednog sukoba
