Da je život postao sve skuplji, nije tajna. Povećanjima cijena svjedočimo posljednjih nekoliko godina, a sve je više ljudi koji si mogu priuštiti normalan stan i životne uvjete. Euronews Business analizirao je neto plaće i cijene najma stanova s jednom spavaćom sobom u središtima europskih gradova kako bi otkrio najbolje i najgore omjere najamnine i plaće diljem Europe, piše N1.
Prema podacima Eurostata visoke cijene najma u središtima gradova dodatno opterećuju, posebno one s nižim primanjima i zaposlenike na minimalnoj plaći. Prema istraživanju Deutsche Bank Research Institutea, na određenim mjestima prosječne neto plaće nisu dovoljne za pokrivanje troškova najma jednosobnog stana u središtu grada.
Izvještaj Mapping the World’s Prices uspoređuje neto mjesečne plaće i cijene najma jednosobnih stanova u središtima gradova u 69 gradova diljem svijeta. Euronews Business detaljnije analizira 28 europskih gradova iz izvještaja, uz nekoliko dodatnih za širu usporedbu. U 2025. prosječne mjesečne neto plaće kreću se od svega 151 eura u Kairu do 7.307 eura u Ženevi, dok je Zürich odmah iza s 7.127 eura. To Švicarsku čini državom s najvećim plaćama u cjelini.
U Europi, Istanbul ima najnižu plaću od 855 eura, a slijedi Atena s 1.044 eura. Ljudi u gradovima sjeverne i zapadne Europe zarađuju znatno više – neto plaće su iznad 4.000 eura u Luxembourgu, Amsterdamu, Kopenhagenu i Frankfurtu. Rim ima najnižu prosječnu plaću među glavnim gradovima pet najvećih europskih ekonomija, od 2.046 eura. Madrid je nešto viši s 2.193 eura. Plaće su znatno veće u Berlinu (3.565 eura), Parizu (3.630 eura) i Londonu (3.637 eura), uz minimalne razlike između Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke.
Cijene najma jednosobnih stanova u središtima gradova jako variraju – od samo 189 eura u Kairu do 3.792 eura (4.143 dolara) u New Yorku. Američki gradovi dominiraju vrhom ljestvice. U Europi je najviša cijena najma u Londonu, 2.732 eura (2.365 funti), dok je najniža u Ateni, svega 595 eura. U Zürichu, Dublinu, Amsterdamu i Ženevi cijene najma također prelaze 2.000 eura, dok su u Istanbulu i Budimpešti ispod 900 eura.
Postotak plaće koji odlazi na najam korisniji je pokazatelj jer pokazuje koliko raspoloživog dohotka ostaje nakon plaćanja smještaja. Omjer najamnine i plaće kreće se od 24% u Bangaloreu do čak 125% u Kairu. U Europi se omjer najamnine i plaće kreće od 29% u Ženevi do čak 116% u Lisabonu. Osim portugalske prijestolnice, omjer je nešto iznad 100% i u Istanbulu (101%). To znači da prosječna neto plaća nije dovoljna za plaćanje najma jednosobnog stana ni u Lisabonu ni u Istanbulu.
Samci moraju izdvojiti tri četvrtine plaće za najam u Londonu (75%), kao i u Barceloni i Madridu (obje 74%). U Milanu je omjer također visok, 71%. Više od polovice prosječne plaće odlazi na najam i u nekoliko drugih gradova: Rimu (65%), Dublinu (62%), Ateni (57%), Varšavi (56%), Pragu (54%) i Budimpešti (52%). Ženeva (29%) jedini je europski grad u kojem je omjer najamnine i plaće ispod 30%. Nakon toga, postoji još pet europskih gradova u kojima samci troše manje od dvije petine, odnosno 40%, svoje plaće na najam. To su Luksemburg i Frankfurt (oba na 34%), Zürich i Helsinki (oba na 35%) te Beč (38%).
Među glavnim gradovima pet najvećih europskih ekonomija, Berlin ima najniži omjer najamnine i plaće – stanovnici troše 40% svog prosječnog prihoda na najam. Pariz slijedi njemačku prijestolnicu s 45%. London ima najviši omjer, 75%, a slijede Madrid sa 74% i Rim sa 65%. Na globalnoj listi, drugi gradovi u kojima plaća ne pokriva najam uključuju Bogotu (120%), Mexico City (118%) i São Paulo (102%). Omjer najamnine i plaće u New Yorku iznosi 81%, što ga čini najvišim među američkim gradovima