Kako se u nogometu stvari mijenjaju velikom brzinom, sve ih je teže pratiti i racionalizirati. Damir Mišković, tvorac šampionske Rijeke, nastale na zgarištu bivše udruge građana iza koje su ostali ime, tradicija i brdo dugova, imao je iza sebe u siječnju ove godine staž od 13 sezona uspješnosti koji nema pandana u povijesti riječkog kluba. Čak osam trofeja, prvi i drugi šampionski naslov, europski nastupi u grupnoj fazi, rekordne prodaje igrača, gradnja kampa-stadiona, kontinuitet stabilnosti i općeg klupskog rasta.
Unatoč svemu tome, u siječnju je eruptirala negativna naracija oko njegova vođenja, a povod i za negativu u riječkom okruženju bila je prodaja Galešića u Dinamo. Da je Mišković kupio Rijeku koji mjesec prije, i da ga nitko ne zna, moglo bi se razumjeti gnjev što “jača” konkurenciju za naslov. No, ako se uzme u obzir djelo s HNK Rijekom od 2012. godine, zbilja je nelogičan tako negativan tretman. Jer u djelima se pokazalo, a ne u riječima, da čovjek zna što radi, kako treba raditi, uzeti jeftinije i prodati skuplje. I zato, unatoč “predaji titule” konkurenciji, dogodilo se sve suprotno. Prodani su Galešić (ne za 3, nego za 3,5 plus Jankovićev puni status Rijekinog igrača), Pašalić i I. Smolčić, konsolidirana je blagajna kluba, a eto, umjesto predaje Rijeka je uzela i prvenstvo i kup! Druga dvostruka kruna u povijesti…
U euforiji slavlja tog izvanrednog dosega zaboravi se na rečeno prije samo 4-5 mjeseci. Ljudi lakonski kod nas etiketiraju, tretiraju i mijenjaju mišljenja i stavove, ali to je tako kada se to ne plaća iz svog džepa. Kako se osjećaju oni koji o nečemu skrbe, trpe uvrede i još to plaćaju? Može li slavlje i mamurluk tri dana obrisati ožiljke takvog tretmana?
Od kluba spremnog za gašenje, jer da nije politike i Rijeka bi bila u stečaju kao mnogi drugi, Rijeka je postala trofejni klub, za kojeg inozemni “igrači” iskazuju interes. Dobiti ozbiljnog stranog ulagača u HR nogomet, obzirom na skučeno tržište i ekonomski potencijal, težak je posao.
Za Rijeku je, eto, zainteresiran Bill Foley, Amerikanac, koji je u posljednjih nekoliko godina, kao i brojni njegovi sunarodnjaci, otkrio isplativost nogometnog biznisa. Reference tog 81-godišnjeg biznismena jasno odaju uspješnog tipa i u tom “novom” mu području. Od prosinca 2022. postao je gazda Bournemoutha. Činjenice ukazuju da je u tri sezone klub rastao, od 15. na 12., i prošle sezone na 9. mjesto. Klub je pod Foleyem uložio 128, lani 134 milijuna, ove za sada 43 milijuna. U isto vrijeme prodali su igrače za 1,5, pa 66 (samo Salake 64,5) i naposljetku 124 (Huijsen u Real za 63, Kerkez u Liverpool za 47). Dakle, uloženo je 300-tinjak, a uprihođeno 190 milijuna…
Možda je najkonkretnije polazište Foleyeve strategije pojašnjeno u službenoj noti iz sredine lipnja, kada je zgotovljena kupovina portugalskog Moreirense Futebol Clube. Tada su na stranici Bournemoutha objavili…
– Ulaganje u Moreirense FC unapređuje strategiju vlasništva nad više klubova BKFC-a, a to je izgradnja globalne mreže nogometnih klubova, igrača i infrastrukture, što će stvoriti operativne sinergije, ubrzati razvoj igrača i omogućiti učinkovitu migraciju igrača unutar mreže klubova u vlasništvu i pod upravom BKFC-a, a istovremeno će se ostvariti snažni rezultati na terenu i financijski rezultati.
Klubovi BKFC-a danas uključuju stopostotno vlasništvo nad AFC Bournemouthom, značajno manjinsko ulaganje u FC Lorient, klub iz francuske Ligue 1, i manjinski udio u Hibernian FC-u, nogometnom klubu škotske Premiership lige.
Foley također posjeduje nogometni klub iz A-Leaguea sa sjedištem u Aucklandu na Novom Zelandu, koji je osvojio A-League Men‘s Premiers Plate 2024./25. (prvaci regularne sezone) i imao najveću posjećenost u A-Leagueu u svojoj prvoj sezoni.
Dodavanjem Moreirense FC-a, BKFC ulazi u Portugal, koji je sedma najbolja liga u Europi na temelju UEFA-inih koeficijenata za 2024./25. i poznat je po svojim elitnim domaćim talentima i snažnom uspjehu u razvoju igrača svjetske klase.
Osim domaćih talenata, Portugal je atraktivno odredište za najbolje južnoameričke igrače (a posebno brazilske igrače) jer igračima daje vremena da se prilagode europskom natjecanju na portugalskom govornom tržištu.
Portugal također nema ograničenja za igrače izvan EU, što ga čini prirodnim odredištem za južnoameričke igrače.
Bill Foley je o svemu tome kazao:
“Ponosni smo što možemo objaviti naše strateško ulaganje u Moreirense FC”. Ovo partnerstvo označava važan korak naprijed i za Moreirense FC i za BKFC, jer ćemo zajedno raditi na dugoročnom uspjehu za Klub i zajednicu. Ulaganjem u razvoj igrača i infrastrukturu vjerujemo da možemo uzdići klub i doprinijeti kontinuiranom rastu portugalskog nogometa. Veselimo se suradnji s Vítorom Magalhãesom i cijelom momčadi Moreirensea.”
Ukoliko bi postali vlasnici (možda suvlasnici?) Rijeke, prilično je jasno da bi ona bila jedan od više klubova koji su međusobno vlasnički povezani. Amerikanci taj tip “okrupnjivanja” uvelike rade godinama i u puno jačim ligama nego što je SHNL…
Iz Rijeke su do sad dolazile vijesti kako su interesi mogućih kupaca češći nego što javnost misli, ili zna, tako da i ovaj interes vlasnika BKFC-a (zanimljivo da tvrtki predsjeda holivudski glumac i redatelj Michael B. Jordan) nije nešto novo. No, može to postati, a kao i uvijek sve će ovisiti o Damiru Miškoviću.
Ideolog i izvršni akter strategije stvaranja šampionske Rijeke javno je govorio da bi klub prepustio samo onome tko ga uvjeri da će ulagati više novca od njega, odnosno koji će Rijeku učiniti još moćnijim klubom. Damir Mišković svakako nema lagan zadatak. Opcija je ili nastaviti ovako kako je do sada vodio klub, uspješno ali s puno muke (i nerazumijevanja okruženja kad nema željenog rezultata) u punjenju proračuna, te sa svim emotivnim teretima koji se reflektiraju i na obitelj, biznis i osobni mir, ili doista prodati klub ovom ili nekom novom interesentu, sa svim teretima “drugačije perspektive”.
Jer treba imati na umu jedno. Rijetke su nogometne priče u kojima se poklope upravljačka umješnost, financijska sposobnost i emotivna domicilna pripadnost. Mišković je Riječanin i kao takav nije samo vlasnik nego je i navijač. Neki novi vlasnici bit će možda bolji, financijski možda moćniji, ali nikad neće biti izvorne klupske i gradske privrženosti. To im nije grijeh, jer je to posao, ali je svakako minus u odnosu na onoga koji ima domaće korijene. Dojam je da odjeci novog interesa za Rijeku, možda nikad snažnije ne odaju kako mnogi postaju svjesni navedenog, odnosno koliko je zapravo Miškovićeva era posljedica njegove (i domaće) vrijednosti i emotivnih goriva koji ga potiču, odnosno poticali su ga u dekadi uspjeha i ponekih razočaranja. Da nastavi dalje…
