Debeli snop reflektora svijetlio je i pokušao bistriti što rade oni najveći, u prvom redu Dinamo, Hajduk i Rijeka. Pa čak i Osijek, kao dio “velike četvorke”, koji Alen Petrović kani opet pretvoriti u ozbiljnog pretendenta.
Negdje iza, tamo u sjeni, stajao je Nikola Šafarić sa svojim Varaždinom. Otišao je (po)najbolji igrač prošle sezone, Dimitar Mitrovski, u Olimpiju za ciglih milijun eura, otišli su još neki, a u barokni su grad stizali Bočkaj, Mamut, Tavares, Abdullazada. Besplatno. Izuzev specijaliziranih medija, Varaždin je bio u zapećku interesa. Iako je sezonu okončao kao četvrti, premda je nakon 14 godina izborio Europu. A i nakon ždrijeba – na stranu Dinamo koji svoje suparnike u skupini EL-a još čeka – Hajduk je bio favorit, za Rijeku se nadalo da može kontra Ludogoreca, a Varaždin? Varaždin je bio autsajder. Santa Clara, portugalski klub, put na Azore… Ma, nema šanse.
A onda je taj Varaždin u četvrtak istrčao i postao – inspiracija. Srčano, motivirano, željno, gladno, odupro se ulozi, koeficijentima, kvaliteti, i srušio tu Santa Claru. Daleko od toga da je prošao dalje, ali je, eto, došao do premijerne pobjede među “velikim”, europskim dečkima. S Mamutom i Bočkajem kao iznenađenjima, momcima koje pamtimo još dok su igrali za posrnulog, ali ponosnog “diva iz predgrađa”, koji nije dopustio eutanaziju i sada se bori i krči put skroz od početka. To je, međutim, neka druga tema.
Priča je Varaždin. I Nikola Šafarić, koji vrlo brižno slaže kockice baroknog mozaika. Mozaika koji u gradu baroka postaje avangarda. Varaždin je letio, pa u času kad je pao, s klupe ulaze Latković i Dabro, recimo. A unutra su dotad, neki i kasnije, i Belcar, i Vuk, i Marina, i Ba i Barać, na golu (još uvijek!) Zelenika… Varaždin je, uglavnom, pokazao da je odlično izbalansiran, da je taktički i igrački osvježen, i da ima apsolutno pravo vjerovati da ima nade u uzvratu 2. pretkola Konferencijske lige, ali i da opet ima pravo na ambicije u domaćem prvenstvu, kao momčad na kojoj će “veliki” opet lomiti svoje zube. S obzirom na budžet, na vrijednost, na status, pa i naš medijski, Šafariću i momcima – kapa dole!
Varaždin, dakle, kao jedini s pobjedom, pružio je nadu. Neko ufanje da bi se možda mogao promijeniti vječni tragični narativ hrvatskih izlazaka u Europu. Nakon, u prijevodu, tri utakmice, Hrvatska ima pobjedu i dva remija. Da je Hajduk pobijedio Ziru, što se apsolutno očekivalo, i što je realno morao, a da je Rijeka bila malo hrabrija, možda bi hrvatski nogomet, koji je realno u padu, i nalazi se izvan europskog top 20, slavio i tris.
No, ‘ajde, ne budimo nakon svih tragedija i padova u ambis prezahtjevni, jer i ovako SHNL drži u rukama jedan jaki adut, s tim da dijeljenje sljedećega tjedna nudi i potencijalno zanimljivi talon. Sve je, jasno, otvoreno, no, eto, nakon prvih 270 minuta, Hrvatska ima priliku izboriti sva tri prolaza. S time da bi riječki trijumf u Bugarskoj automatski aktivirao dva mjesta u europskoj jeseni. Hajduk i Varaždin, ako prođu, a Hajduk to – mora, ima još za odraditi dvije stepenice. Je li nada opravdana, ili će opet, po običaju biti stara “prijateljica noći”, ostaje za vidjeti…
Kako god, Varaždin zaslužuje naklon, Rijeka čestitke, jer je pragmatičnošću i mudrom strategijom odgađanja prodaje itekako konkurentna, dok Hajduk treba priznati kritike, no kritike koje s obzirom na 1-1 iz Bakua imaju upozoravajuću, no i perspektivnu notu. Zira, nema dileme, na Poljudu mora pasti. Kako će, pritom, proći Rijeka u Bugarskoj nakon 0-0 na Rujevici, teško je prognozirati, no bez obzira na “padobran” koji joj nudi još tri prilike da osigura eurojesen, već u uzvratu se taj san i ambicija mogu ostvariti, apsolutno. Varaždin čeka dug i težak put, otvoren uzvrat, ali i Šafarićeva ekipa gladnih ima se čemu nadati.
Nakon proteklih sušnih ljeta, gdje bi jedino Dinamo ulovio Uefine epolete, ovo ljeto možda nudi promjenu te paradigme. Naglašavamo – možda, jer ovdje su hrvatski nogometni Rafalei nerijetko, zapravo redovito, nakon uzleta postajali – glineni golubovi. A rušili su ih mnogo gori pucači od Josipa Glasnovića…
