U svečanom ozračju i zahvalnosti Bogu te vjerničkome puku Don Andro Ursić (76), svećenik u miru, proslavio je u svojim rodnim Selcima na Braču vrijedan jubilej, pedesetu obljetnicu svog svećeničkog ređenja i djelovanja.
Zlatnu misu slavio je u župnoj crkvi Krista Kralja, isto onoj u kojoj je prije pedeset godina slavio prvu odnosno mladu misu. Odatle je krenuo na svećenički hod koji traje već pola stoljeća.
Ispred crkve slavljenika je dočekao selački župnik don Ivica Babić koji mu je čestitao jubilej i nad njime zazvao Božji blagoslov uz škropljenje svetom vodom. Misno slavlje počelo je pjesmom „Majko našeg Brača“ koju je napisao i uglazbio 1988. godine don Andro Ursić te je na glazbenom natjecanju „Uskrsfest“ održanom u zagrebačkoj prvostolnici dobio Zlatnu pisanicu jer je njegova skladba bila proglašena pobjedničkom. Ta je pjesma postala svojevrsna himna Bračana Majci Božjoj.
Na zlatnomisnički jubilej don Andra Ursića stigli su Bračani iz svih mjesta pa je župna crkva bila prepuna vjernika isto kao i crkveno dvorište. Mnogo je bilo onih koji su mu osobno željeli čestitati i zahvaliti za sve ono što je učinio kao župnik u njihovim sredinama na pastoralnom, duhovnom i kulturnom polju. U „zlatnoj misi“ zahvalnici koncelebriralo je desetak svećenika, asistirali su i bratimi sv. Roka iz Supetra u svojim tunikama, bila su tu i dva člana Viteškog reda svetoga groba jeruzalemskoga, a zajednički su pjevali župni zborovi iz Supetra i Selaca pod vodstvom časne sestre Silvane Jukić. Slavljenikova sestra Josipa pročitala je Prvo čitanje.
U svojoj homiliji propovjednik don Tonči Prugo je kazao kako današnje slavlje nije tek spomen, nije samo svečani trenutak nego živi spomen Božjeg djelovanja u konkretnom životu. U ovom slavlju pedeset obljetnice svećenstva zahvaljujemo, nastavio je, Bogu za dar života, vjernosti i služenja don Andre Ursića. Pedeset godina svećenstva znači pedeset godina svakodnevnog predanja, molitve, žrtve i vjernosti. To je put ispisan koracima u vjeri, molitvi u radu, u radosnim i teškim trenucima. Don Andro je, zaključio je propovjednik, u svom svećeničkom životu svjedočio bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje.
U svojoj misi zahvalnici don Andro se sjetio svojih roditelja, rodbine, suradnika, vjerničkog puka, prijatelja…i za svih je njih molio i od svih tražio oprost.
Na završetku je sa svojom nezaobilaznom gitarom koja mu je postala svojevrsni simbol jer ju je često koristio na svetim misama otpjevao jednu pjesmu, a potom je svima udijelio svoj zlatnomisnički blagoslov. Mnogo je, poslije svete mise, bilo onih koji su se s njime željeli fotografirati, a zajedničko druženje uz prigodni domjenak i pjesmu nastavljeno je ispred župne crkve.
Prije misnoga slavlja u dvoru kuće slavljenika koju je naslijedio od svojih roditelja otkriven je kameni spomenik Tovaru i Kozi, rad akademskog kipara Pere Jakšića iz Donjeg a Humca.
„Bez tih životinja bila je nezamisliva bračka povijest i moje djetinjstvo“- kazao je don Andro koji ima dvije sestre. U svojoj kući stvorio je i Galeriju umjetnina.
Svećenički život zlatomisnika bio je prepun događanja, nije se uklapao u utabane klišeje svoga vremena. Tako je 1989. godine osuđen na petnaestodnevnu zatvorsku kaznu jer je odbio ići na vojnu vježbu. Kaznu je odradio u tadašnjem okružnom zatvoru Bilice u Splitu. Prethodno je po sredini splitske Pjace, u reverendi i sa sunčanim naočalama, prošeta sa tablom na prsima na kojoj je pisalo „Moram u zatvor jer želim mir i ljubav bez oružja“. Sutra je u „Slobodnoj“ osvanuo naslov „Don Andro neće „kremenjaču“.
„Cijelo vrijeme aktivno sam se borio protiv bezbožnog komunizma“- prisnažit će i danas naš sugovornik.
Nakon što je izišao iz zatvora dočekao ga je dekret o imenovanju za župnika Supetra koja je poslije grada Hvara najvažnija župa u biskupiji.
Imao je don Andro problema i s crkvenom hijerarhijom. Tako ga je za svećenika hvarske biskupije trebao zarediti papa Pavao VI. u Vatikanu. S obzirom da je nosio dugu kosu, protokol je tražio da se mora podšišati i na ređenje otići s kratkom kosom. Ali on to nije želio.
Međutim, tu njegove muke nisu završile jer ga je s dugom kosom odbio zarediti i njegov biskup Celestin Bezmalinović. Pomoć je potražio od tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa i svog profesora na Bogosloviji Frane Franića koji ga je s dugom kosom unatoč zaredio za svećenika 22. lipnja 1975. u Kaštel Lukšiću. Franiću nije smetala duga kosa mladog svećenika.
Pastoralno je djelovao u gradu Hvaru, Nerežišćima, Donjemu Humcu, Dračevici, Škripu, Mircima, Pučišćima i Selcima,ali je najviše, i to 23 godine bio župnik u Supetru. Za to vrijeme je obnovio župnu crkvu i župnu kuću, kampanel, orgulje, više crkvica, utemeljio je crkveni muzej, te postavio spomenik svetom Viktoru, zavjetnom zaštitniku Supetra i velikoj humanitarci Majci Tereziji. Zanimljivo je spomenuti kako je u atriju župne crkve njen kameni spomenik otkrio američki glumac Martin Sheen, veliki poštovatelj lika i djela te planetarno poznate svetice. Osnovao je crkveni zbor i obnovio bratovštinu svetog Roka te organizirao proslavu vrijedne obljetnice, 400 godina od utemeljenja župe.
Kada je u kolovozu 2012. dobio biskupov dekret o premještanju iz supetarske župe u župu Pučišća, gotovo cijeli Supetar se podigao na noge. Sastavljena je peticija koju je potpisalo 1.500 osoba, a među njima je bilo i onih koji su rijetko ili nikako prelazili crkveni prag. To najbolje svjedoči koliko je don Andro bio cijenjen i omiljen u “glavnome gradu Brača”.
Iako se nalazi u mirovini don Andro ne – miruje. Pomaže župnika u Selcima, a ako ustreba, i drugim župnicima na Braču. Upravo je izdao i svoju četvrtu knjigu pod nazivom: „Šale, misaoni sprejevi i humoreske“.
Izdvojili smo jednu:
UVIK AKTIVAN I BUDAN
Na rivi u Supetru sreli su se stari komunist i don Andro. Bivši skojevac i stari komunist nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da neki pop, poput don Androta, piše o homoseksualnosti. Nije mu bilo jasno kako on može znat o „onim“ stvarima i odnosima pa ga nakon žučljive rasprave, usred koje je ostao bespomoćan, zapita:
– Ma, jeste li vi ikada spavali sa ženskom ?
– Nisam, uvik sam bi aktivan i budan.
