U nedjelju, 13. srpnja (početak špice turističke sezone) šetao sam Crikvenicom i naposljetku ušao u jedan ugodni, ali poluprazni ugostiteljski objekt (nikako ne skupi restoran s visokim cijenama) i pojeo omiljenu motanu pizzu. U neformalnom razgovoru sa šefom objekta isti mi je rekao kako je gostiju malo i da je popunjenost apartmana u gradu svega 35 posto (ruku na srce, nije me previše iznenadilo jer sam parking u samom središtu grada zatekao poluprazan, u vrijeme kada sam očekivao da ću lutati gradom u potrazi za slobodnim mjestom. Cijena na parkingu iznosila je približno 1,7 eura po satu pa vjerojatno nije previše stimulativna za dugotrajni boravak u centru grada ili obližnjim plažama).
Navedeni sugovornik rekao mi je, također, i da većina gostiju zbog visokih cijena sada radije jede u svojim apartmanima, izbjegavajući restorane. (Ovdje bih se retorički zapitao, a kako je tek nama Hrvatima koji živimo na moru s ovakvim cijenama hrane, jer gosti, kojima je kod nas skupo, ipak velikom većinom dolaze iz država EU s većim standardom nego što je onaj u Hrvatskoj? Osim toga, i na moru daleko od toga da svi žive od iznajmljivanja apartmana ili im je ono dopunska zarada, a također, ni alternativa za obilazak trgovačkih centara u potrazi za nižim cijenama u malim mjestima nema ni približno toliko, kao, primjerice, u Zagrebu.)
Nisam provjeravao navedenu informaciju o broju turista kod službenih izvora, ali ono što mogu reći je da u središtu grada uistinu nisam primijetio onaj šušur – gužvu, kakva je uvijek karakterizirala Crikvenicu, ne samo u špici sezone, otkako sam još kao mali dolazio u taj grad.
Naravno, sve to na kraju promjeni – i brojčano i po atmosferi – „najturističkiji“ mjesec kolovoz, a kada k tome dodamo i nezaobilazni obližnji Senjski ljetni karneval početkom tog mjeseca, stvari će i ovoga puta nedvojbeno izgledati ljepše nego što izgleda iz uvoda ovog teksta.
Sjeta na licima gostiju, kao loš predznak
Međutim, možda i zbog profesije kojom se bavim pa sam vjerojatno na to senzibiliziraniji, ono što sam prigodom šetnje prekrasnom Crikvenicom opazio, je, da na licima gostiju nema više one vedrine i spokoja kao nekad, a što bi se očekivalo kada godišnji provodite sa svojom obitelji. Odraz njihovih lica jednostavno ukazuje na zabrinutost, neizvjesnost – rekao bih čak i strah od onoga što donosi sutra. Gotovo pa predosjećaj da se Europi nešto loše sprema.
Zapravo, ta prigušena sjena zabrinutosti na njihovim licima samo je odraz sve veće sjene koja se širi nad Europom u kontekstu potpuno poremećenih geopolitičkih odnosa na kontinentu ( naravno i globalno), koji eskaliraju velikom brzinom. Nedvojbeno se naši gosti – koji, kao i svi mi, veliki dio slobodnog vremena provode na mobitelima čitajući između ostalog i razne dramatične vijesti koje ne bude nadu u optimizam – u svojoj nutrini pitaju hoće li i iduće godine, možda i ikada više, uopće moći doći na more i uživati u čarima koje ono pruža?
I tu ulazimo u srž problema: u neviđenu geopolitičku, ne više utakmicu (jer pravila već odavno nema da bilo riječ o igri), već pravu, pravcatu borbu između velikih kontinentalnih i globalnih sila koja poprima sve oštriji karakter i koja dozvoljava primjenu sve oštrijih metoda uvjeravanja suprotne strane da je upravo ona ta koja je u krivu i da stoga mora popustiti ili snositi posljedice. Do sada su te metode ipak uglavnom bile na razini političke i diplomatske retorike. Ali nažalost – sve se više kreću i u smislu poduzimanja praktičnih poteza uvjeravanja, pa su navedene sjene na licima gostiju itekako opravdane.
Krenimo onda redom i pogledajmo što nam se to svima skupa sprema u režiji onih koji se smatraju gospodarima svijeta, a time i naših sudbina.
Poremećeni svijet i opskrbni lanci
Sjedinjene Države, pod vodstvom Donalda Trumpa, u svega pola godine njegove vladavine uspjele su svijet okrenuti naglavce. Pozadina svega – i to se više uopće ne skriva – je geopolitička borba SAD-a protiv Kine i Rusije za novi ustroj svijeta. Onaj dosadašnji, poslijeratni (preciznije post-hladnoratovski), definitivno je prestao postojati. Jednopolarnost – globalna dominacija Zapada, iz temelja je uzdrmana pred naletom ojačanih starih i novih sila koje se sada u političkom i analitičkom svijetu općenito naziva globalni Jug ili pak globalna većina (ovo posljednje voli koristiti ruska politička terminologija s obzirom da je Rusiju zbog geografske zadanosti teško pozicionirati u globalni Jug, iako mu sada, geopolitički nedvojbeno pripada).
Težište navedene borbe globalnih „teškaša“ sada se prebacilo na zemlje nekadašnjeg Trećeg svijeta, a što je termin koji je ustupio mjesto globalnim Jugu.
Za borbu za njihovu naklonost (čitaj podaništvo) Trump je odlučio upotrijebiti „meku silu“ – trgovinsku politiku (prije svega carinsku ali i sankcijsku prema određenim proizvodima konkurentskih država poput suvremenih mikročipova u odnosu prema Kini), kojom je potpuno poremetio globalnu trgovinu i opskrbne lance. Pritom, zanimljivo, nije pravio razliku je li riječ o američkim suparnicima, ili pak saveznicima poput Kanade, Europe, Japana ili Južne Koreje. Svatko je od njih dobio ili će dobiti „svoju porciju“.
Kaos u Antwerpenu
Dok pišem ovaj tekst stigla je vijest (The Brussels Times) prema kojoj u velikoj belgijskoj i jednoj od najvećih europskih luka Antwerpen-Brugesu već mjesecima stoji „zarobljeno“ na tisuće automobila pa se luka zapravo pretvorila u „ogromno parkiralište“. Naime, radi se o tome, da je zbog u proljeće uvedenih američkih 25-postotnih carina na strane automobile u sklopu Trumpovog nastojanja da zemlja oživi svoj, nekada dominantni automobilski sektor – nastao zastoj u izvozu koji je stvorio „čep“ u ovoj velikoj izvoznoj luci.
Te carine povećale su cijene istih automobila za tisuće dolara. Sada zapravo svi čekaju spas u eventualnom sporazumu između SAD-a i Europske unije do 1. kolovoza nakon što je Trump nedavno ponovo šokirao Europsku uniju rekavši da će joj uvesti carine od 30 posto zbog ne postizanja carinskog sporazuma u tromjesečnom roku koji joj je (i svima drugima u svijetu) bio zadao, a koji je istekao početkom srpnja. Ne slučajno, dao joj je rok do početka kolovoza da s SAD-om postigne sporazum.
Naravno, prihvatljiv po SAD koji s EU-om ima trgovinski deficit od oko 235 milijardi dolara (nejednako raspoređen prema državama članicama, pri čemu najveći suficit sa SAD om imaju Irska i Njemačka – veći od 85 milijardi dolara pa bi one, a posebno njemačka automobilska industrija u slučaju nepostizanja sporazuma platile i najveću cijenu). U Irskoj bi zapravo najdeblji kraj platile „odbjegle“ američke visokoprofitabilne farmaceutske tvrtke (Pfizer, Eli Lilly i Johnson&Johnson) i visokotehnološki divovi (Apple, Google i Meta) koji su pobjegli od američkog korporativnog poreza u iznosu od 21%, koji je u Irskoj svega 15 posto.
Kako god bilo, podaci koje je objavila spomenuta belgijska luka pokazuju da je od svibnja izvoz osobnih automobila i kombija u SAD pao za 14,3%, dok je izvoz kamiona pao za 31,5%. Potonje uključuje traktore i građevinska vozila.
Ali carinska kriza nije jedini čimbenik koji pridonosi zagušenju luke Antwerpen-Bruges. Savršena oluja štrajkova, niska razina vode u rijeci Rajni i Panamskom kanalu, kao i nestabilnost na Bliskom istoku stvorili su uska grla, vršeći značajan pritisak na lučke terminale.
Ovdje treba reći kako osim europskih i drugih proizvođača, najveću štetu trpe američki građani kojima su ovi automobili sada skuplji za navedeni carinski iznos, a isto vrijedi i za sve druge strane proizvode koji su došli pod udar Trumpove carinske politike. Amerikanci sada kupuju jeftinije američke proizvode, ali stvar je u tome da alternative ovim posljednjima u količinskom smislu nema dovoljno.
Nemoguće je, naime, jednim potezom pera preko noći promijeniti uhodani višedesetljetni mehanizam globalne trgovine. Za pokretanje domaće industrije potrebno je, osim vremena za izgradnju novih proizvodnih kapaciteta, i dodatno financijsko ulaganje, školovani kadar i – što je za biznis najvažnije – konkurentnost na tržištu, koja se, međutim, najčešće postiže jeftinom radnom snagom zbog kojeg su zapadni investitori, uostalom, i premještali proizvodnju u zone svijeta s jeftinom radnom snagom i što im je i omogućilo da postanu ono što danas jesu – enormno bogate mega-korporacije, čiji dioničari trljaju ruke i kad drugi pate, i od čega ne namjeravaju tek tako odustati.
U uvjetima kada se američka administracija razbacuje potezima usmjerenim na suzbijanje ilegalne migracije (što bi trebalo biti normalno za svaku zemlju, jer ono što je ilegalno ne bi se smjelo tolerirati kao dobro) i s obzirom da će sami Amerikanci teško pristati na plaće kojima bi bili „konkurentni“ radnicima iz Vijetnama, Indije, Filipina ili obližnjeg Meksika – radi se o vrlo ambiciozno postavljenom zadatku Trumpove administracije s krajnje neizvjesnim rezultatom.
Zapravo, Trumpova politika u proteklih pola godine vlasti nigdje nije polučila konkretan uspjeh u smislu da bi on nedvosmisleno i konačno mogao reći – ovaj smo problem dugoročno riješili i idemo dalje! Toga još nema ni na prostoru vanjske politike (Bliski istok je i dalje kaotičan usprkos napadima na Iran, ukrajinski rat kojeg je obećao završiti sve je prije samo ne gotov), ni one gospodarske, dok u američkoj unutarnjoj – tenzije svakodnevno rastu velikom brzinom o čemu više neki drugi put.
Trump želi nove nuklearne pregovore s Rusijom
Globalni Jug odgovara
Trumpova oštra trgovinska politika koja se projicira diljem svijeta nije ostala bez odgovora. Uvjeren sam – i puno oštrijeg negoli je i sam očekivao.
Osim što Europska komisija priprema svoje mjere (carine od 30 posto) protiv SAD-a u slučaju da se do 1. kolovoza ne postigne sporazum (što ona ipak želi izbjeći) – odgovor Washingtonu stigao je i globalnog Juga za čiju se naklonost SAD upravo bori. Ovaj način borbe teško da će tome pomoći.
Tako je brazilska vlada prošli tjedan izvijestila o osnivanju komisije za određivanje brazilskog trgovinskog odgovora na američke carine koje smatra nepravednima, onima koje destabiliziraju svijet i kojima se Brazil ne želi podložiti bez otpora. U brazilskom carinskom paketu mogli bi se naći svi oni proizvodi koji će bolno utjecati i na američke proizvođače – od tehnologija do poljoprivrednih proizvoda.
Međutim, ovo je samo dio otpora. Onaj ukupni najbolje je bio formuliran na nedavno završenom summitu država članica formata BRICS u Rio de Janeiru, čija je nova članica od Nove godine i velika i sve važnija azijska država Indonezija.
Summit se pokazao istinskom prekretnicom ne samo u smislu trgovinskih odnosa među članicama i njihovog odnosa s vanjskim partnerima, već je postao i katalizator još ranije pokrenutog procesa dedolarizacije i formiranja multipolarnog svijeta.
Osim toga, kako je to pokazala i završna (jednoglasno usvojena – tako u BRISCS-u prema važećem statutu i mora biti) deklaracija u kojoj se osuđuju izraelski i američki napadi na Iran te želje za preseljenjem Palestinaca iz Pojasa Gaze u druge zemlje – BRISC je iz formalno trgovinskog prerastao i u tijelo koje donosi političke odluke globalnog karaktera što do sada nikada nije bio slučaj!
Evo kako zaključke summita BRICS-a i njihove moguće posljedice prikazuje i definira umirovljeni rumunjski general Corneliu Pivariu iz Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije – IFIMES:
- Samit BRICS-a 2025. godine će učvrstiti trend diverzifikacije globalnih ekonomskih i financijskih odnosa, nudeći državama članicama i partnerima alternativu hegemoniji dolara.
- Kroz sporazume o energiji i resursima, BRICS će smanjiti izloženost svojih članica sankcijama koje su nametnule SAD i EU, poglavito u kontekstu trenutačnih sukoba.
- Koordinacija BRICS-a može oslabiti utjecaj MMF-a i Svjetske banke, dok NDB može postati stožer za financiranje infrastrukturnih projekata na globalnom Jugu.
- Kina i Indija će ojačati svoj utjecaj kao lideri globalnog Juga, utječući na investicijske tokove i postavljajući tehnološke standarde.
- Samit odražava konsolidaciju BRICS-a kao alternativnog, ali opreznog pola, bez radikalnih koraka. Događaj označava prelazak s ideološke retorike na praktične mjere za izgradnju ekonomske, financijske i tehnološke autonomije.
- Sjedinjene Američke Države i Europska unija izrazile su zabrinutost zbog ubrzanog procesa dedolarizacije, plašeći se gubitka globalnog financijskog utjecaja i mjerenja trgovinskih tokova prema platformama BRICS-a.
- Širenje BRICS-a i njegove inicijative za dedolarizaciju mogu utjecati na pristup EU ključnim resursima i tržištima u razvoju, što zahtijeva prilagođavanje europskih energetskih i industrijskih strategija kako bi se suprotstavilo rastućem utjecaju BRICS bloka na globalnim tržištima.
Dodao bih riječima rumunjskog analitičara kako BRICS od sada na zapadu više sigurno neće biti meta medijskog ismijavanja kao posljedica omalovažavanja od strane visoke politike. Vrag je odnio šalu, ali i samoljublje, nedodirljivost i osjećaj svemoći da se beskonačno može raditi sve što se hoće, uz neizostavno gledanje svisoka na sve oko sebe. To je vrijeme nepovratno prošlo i zapad se prilagoditi mora ili neće biti dobro.
O tome možda najbolje svjedoči Indija.
Von der Leyen u Pekingu: Pokušaj popravljanja odnosa uoči Trumpovih carina
Oštar zaokret Indije
Za spomenutu deklaraciju BRICS-a su, osim ostalih, glasovale i bogata arapska monarhija – UAE, koja je tradicionalni partner SAD-a i potpisnica tzv. Abrahamskih sporazuma o normalizaciji odnosa s Izraelom još tijekom prvog Trumpovog mandata, kao i Americi dovoljno prijateljska Indija. Ona ista s kojom Trumpova administracija računa, uz Vijetnam i Filipine, na diverzifikaciju američkih investicija iz Kine koje želi povući uslijed međusobnih geopolitičkih borbi i trgovinskih ratova.
Upravo je Indija na prijašnjim summitima BRICS-a bila svojevrsni „lakmus papir“ ozbiljnosti tog formata, a zapravo najčešće kočničar jačanja njegove globalne uloge. Naime, Indija je nastojala paralelno s članstvom u BRISC-u razvijati i geopolitičku i gospodarsku suradnju sa SAD-om i Europom kako bi ostvarila puninu svojih nacionalnih interesa (brzi tehnološki razvoj), uključujući i one sigurnosne prirode u Indopacifičkoj regiji – poglavito u svezi neriješenih graničnih problema s Kinom u himalajskoj regiji.
Poznat je i primjer od prije cca dvije godine kada je Indija, kako je to tada otvoreno rekao alžirski predsjednik – bila jedina koja je glasovala protiv prijema Alžira u BRICS u sklopu dotad najvećeg proširenja tog formata u povijesti – s pet na deset članica. Kako je rekao alžirski čelnik, indijski premijer Narendra Modi to je učinio na zahtjev Francuske (čiji je Alžir bila dugogodišnja kolonija, zapravo nešto slično onomu što je za Britansko carstvo značila kolonijalna Indija) kojemu se pokorio s obzirom da su mu Francuzi namjeravali prodati svoje suvremene zrakoplove Rafale. To je uskoro bilo i službeno oformljeno dolaskom Modija Emmanuelu Macronu u Pariz nedugo nakon summita BRICS-a na kojem Alžir, na čuđenje svih – nije bio primljen u punopravno članstvo.
Kako god bilo, ironija sudbine je odlučila da će upravo francuski Rafali za dvije godine postati blamaža za Indiju nakon što je ova nedavno protiv Pakistana pokrenula ograničenu protuterorističku vojnu operaciju. Tijekom iste, od strane pakistanske vojske oborena su navodno čak 4 francuska Rafala što je izazvalo konsternaciju ne samo u indijskom državnom vrhu, već i na zapadu u cijelosti, s obzirom da su bili uništeni kineskim suvremenim protuzračnim sustavima, prethodno isporučenim Pakistanu – kao najvećem kineskom savezniku.
I sada dolazimo do ključnog paradoksa.
SAD rasporedio modernizirane atomske bombe u Velikoj Britaniji
Indija ljuta zbog vojnih aranžmana SAD-a i Pakistana
Nedavni porast vojnih angažmana između Pakistana i Sjedinjenih Država, koji su obilježili posjeti načelnika pakistanske vojske, feldmaršala Asima Munira, i načelnika zrakoplovstva Zaheera Babara, označava proračunati napor Islamabada da se premjesti unutar strateškog radara Washingtona. Ovo zagrijavanje veza nije se dogodilo izolirano. Slijedi nakon snažne indijske vojne akcije u okviru operacije Sindoor, koja je ciljala visokovrijednu terorističku infrastrukturu unutar Pakistana. To 9. srpnja piše indijski medij The Statesman.
„Nakon toga, kako su napetosti rasle, a američki zračni napadi pogodili iranska nuklearna postrojenja, Islamabad je vidio priliku da se ponovno uključi u regionalne proračune Washingtona. Brza pakistanska nominacija predsjednika Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir, samo nekoliko dana nakon ručka feldmaršala Munira u Bijeloj kući, bila je više od diplomatskog laskanja – to je bio signal strateške namjere. Za pakistansku vojsku, koja je dugo smatrala angažman s Amerikom potvrdom svoje regionalne važnosti, ovi sastanci nude i simbolično priznanje i obećanje obnovljene materijalne podrške. …“
Isti medij, u svom drugom tekstu navodi kako brazilski summit BRICS-a znači „prekretnicu u političkoj evoluciji bloka i signalizira rebalansiranje globalnog stava Indije“. „Po prvi put, New Delhi je posudio svoje ime oštrom jeziku kojim se osuđuju jednostrane sankcije, vojni napadi u Iranu i korištenje izgladnjivanja u zonama sukoba – stavovi koji se izravno sukobljavaju s dugogodišnjom američkom politikom. Kako se svijet naginje prema multipolarnosti, indijska kalibrirana podrška tim izjavama nije slučajna.“
Strateški poraz Zelenskog: Odgovornost za svoj grijeh prebacio na parlament
„Koalicija nevoljnih“
I konačno, vratimo se Europi s kojom samo i počeli. Nju je prošloga tjedna iz temelja potresao Trumpv sporazum s glavnim tajnikom NATO saveza i glavnim Trumpovim potrčkom Markom Rutteom o kojemu je već puno toga rečeno pa neću ponavljati.
U najkraćem, svodi se otprilike na formulu da će Kanada i europske države, preko NATO-a kao posrednika, kupovati u 100-postotnom iznosu suvremeno američko oružje koje će one onda, prema svojim željama, ili odmah isporučivati Ukrajini, ili će ga zadržati za sebe a Ukrajini isporučiti svoje starije vrste oružja. Tako je Trump već navodno nagovorio njemačku vladu da ova isporuči još jedan svoj PRO sustav Patriot američke proizvodnje Ukrajini, a da zauzvrat kupi novi američki (koji se tek mora proizvesti pa je pitanje kad će biti gotov, a osim toga lista naručitelja je već ionako poduža – od Južne Koreje preko Tajvana kojemu američki dug za neisporučeno oružje iznosi već 19 milijardi dolara s obzirom da je Bidenova administracija preusmjerila isporuke Patriota i drugog oružja s Dalekog istoka u Ukrajinu što je za Trumpa idiotizam.
Ta luda kuća sada ide tako daleko da je njemački ministar obrane Boris Pistorius s oduševljenjem primio Trumpov poziv za isporuku još jednog njemačkog Patriota Kijevu, a svega nekoliko dana ranije, javno je upozoravao kako se broj baterija Patriota za potrebe zaštite njemačkog neba smanjio s prijeratnih 12 na sadašnjih šest (tri su isporučena Ukrajini, dva Poljskoj, a jedan navodno Izraelu) i da ih Njemačka više nije u stanju isporučivati.
Rekao bih, ako bi se sada isporučio još jedan Patriot Ukrajini (a pitanje je kad bi stigao novi američki jer se oni ne štancaju kao kacige, već je njihova proizvodnja i duga i skupa) – njemačko bi nebo postalo šuplje od ukrajinskog.
Zoran Meter: Pobrkani lončići! EU slavi ‘slamanje Trumpa’ i sporazum koji će devastirati njene riznice
Merzov zaokret
Ali, kako 15. srpnja piše POLITICO, njemački kancelar Friedrich Merz bio je oduševljen Trumpovim planom te je rekao: „Radimo ovo u vlastitom interesu. Ovo će pomoći Ukrajini da se obrani od ruske bombarderske kampanje terora. Ovo je jedini način da se poveća pritisak na Moskvu da konačno pregovara o miru. Konačno, pokazujemo da idemo u istom smjeru i kao partneri u sigurnosnoj politici.“
Isti medij, i u istom tekstu dalje kaže: „Ovaj pristup označava zapanjujući preokret za Merza, koji se u noći svoje izborne pobjede u veljači zavjetovao da će „što brže ojačati Europu kako bismo, korak po korak, zaista mogli postići neovisnost“ od SAD-a. Od tada je Merz drastično promijenio svoju retoriku, govoreći o svojoj vjeri u Trumpovu predanost NATO-u i nužnosti transatlantskih odnosa.“
Međutim, nisu sve europske zemlje spremne prihvatiti ovako formiran sporazum kojom se američka administracija definitivno potpuno povukla iz neposredne vojne pomoći Ukrajini, a sve svalila na europska leđa. Prva je svoje sudjelovanje u njemu odbacila Francuska koja preferira razvoj europske obrambene industrije. Potom su Italija, Mađarska i Češka rekle da definitivno neće sudjelovati u programu kupnje američkog oružja, dok je nizozemsko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo kako razmatra mogućnost sudjelovanja u programu, ali se još nije obvezalo. Rutte, inače bivši nizozemski premijer do preuzimanja dužnosti glavnog tajnika NATO saveza, rekao je da očekuje da će u programu sudjelovati i Velika Britanija, Švedska i Norveška, ali se još nisu službeno oglasile.
S druge strane, novi američki veleposlanik pri NATO-u Matt Whitaker 17. srpnja je otvoreno označio ključni problem s kojim se suočavaju Europa i Ukrajina. Tvrdi kako Europa nije u stanju proizvesti sustave naoružanja koji su Ukrajini potrebni na bojnom polju i „ako bi eventualno došlo do rata u Europi“. „SAD je vodeći proizvođač ovih sustava naoružanja i oni će ih isporučiti Europi, a Europa će ih platiti. To je stvarno pametan način“, rekao je za američki diplomat. Pametan, ali samo za koga?
Njemačka vojna industrija se budi iz sna dugog nekoliko desetljeća: Inovacije kao iz SF-a
Novi vojni savezi u Europi i što s Ukrajinom?
Kako god bilo, Velika Britanija i Njemačka prošli su tjedan potpisale prvi poslijeratni međusobni obrambeni sporazum – de facto vojni savez, slično kao i Velika Britanija i Francuska prije toga.
Postavlja se logično pitanje: čemu ti novi bilateralni savezi ili vojni paktovi ako već postoji NATO? Usudio bih se reći da problem možda leži u tome što unutar NATO-a raste „koalicija nevoljnih“ ne samo po pitanju kupnje američkog oružja za Ukrajinu, već i povećanja obrambenih izdvajanja od 5% do 2035. godine koliko je dogovoreno na nedavnom summitu NATO-a u Haagu, i čime se opet pogodovalo Trumpu.
Spomenuti novi vojni savezi na tlu Europe podsjećaju me na saveze uoči Balkanskih ratova u praskozorje Prvog svjetskog rata između pojedinih balkanskih država. Iako su ovi novi – iako politički artikulirani primarno za suprotstavljanje vanjskim ugrozama prije svega od strane Rusije – vjerojatno ipak osmišljeni za zajednička ulaganja u projekte vojnoindustrijskog kompleksa tih zemalja kako bi pokušali držati kakav-takav korak s onim američkim. Tj. da ne budu u potpunosti izbačeni iz globalne utrke u naoružanju tj. trgovine oružjem koje ruši sve rekorde posljednjih godina i to debelo na američku stranu, dok je Europa postala najveća uvoznica oružja.
U 2024. g. SAD je uvjerljivo na prvom mjestu po izvozu oružja s više od 42 mlrd. dolara zarade, slijedi ga Rusija (usprkos ratu u Ukrajini) s oko 14 mlrd., pa na trećem mjestu Francuska s oko 8 mlrd., pa Južna Koreja i td. (info: Centar za analizu svjetske trgovine oružjem).
Dakle, navedeni novi savezi obrambenog tipa koji nedvojbeno imaju potencijala, sigurno nisu primarno usmjereni na rat s Rusijom. Sve je uvijek bilo i ostalo biznis! Uostalom, ruski čelnik Vladimir Putin u više je navrata izjavio kako se varaju svi oni u Europi koji misle da bi Rusija rat s NATO savezom vodila na isti način kao u Ukrajini. Pritom je imao u vidu nadmoć Europe po broju vojnika i u konvencionalnom naoružanju u odnosu na Rusiju, zbog čega potonja u takvom ratu ne bi oklijevala odmah na početku uporabiti svoja oružja masovnog uništenja koja višestruko nadvisuju sva europska takvoga tipa uzevši zajedno.
To mi i predstavlja najuvjerljiviji argument da ni u Europi nitko istinski ne želi rat s Rusijom (sigurno vrijedi i obratno) iako se on gotovo službeno najavljuje iz usta brojnih europskih političara već do 2029. Ili 2030.g. Mislim da će se prije ili kasnije stvari na europskom kontinentu donekle stabilizirati u sigurnosnom smislu. Ključno je jedino pitanje – što učiniti s Ukrajinom?
Prošli je tjedan Trump umjesto prijetećih sankcija, koje je danima najavljivao, Rusiji dao dodatnih 50 dana za prihvaćanje njegovog mirovnog plana a zapravo sređivanja stanja na terenu. Znakovito, taj rok istječe dan uoči intenzivno pripremanog Putinovog puta u Peking na sastanak s Xi Jinpingom u sklopu proslave kineskog završetka Drugog svjetskog rata.
Pretpostavljam da bi nakon toga moglo uslijediti novih Trumpovih 50 dana i tako do trenutka kad će Putin i konačno reći da je zadovoljan postignutim u Ukrajini kojoj će obećano oružje sa zapada od sada stizati sporije i na kapaljku usprkos glasnim političkim uzvicima o nepokolebljivoj potpori.
Ona sada postaje preskupa za ekonomskim problemima nagomilanu Europu, a prerizična u sigurnosnom smislu.
Slijedi li pad Ukrajine: Šire se prosvjedi, brzo gube položaji na frontu, moguć susret Trump-Putin u Kini
Najveći je problem, zapravo, kako će to političari svojim građanima javno priznati a da sačuvaju svoju vlast. S druge strane, svako oklijevanje probleme i rizike samo povećava i usložnjava. I u Ukrajini i u Europi. U ovoj prvoj upravo je posljednjih dana to postalo vidljivo s prvim velikim protuvladinim prosvjedima od početka ruske invazije.
