Već duže vrijeme u splitskoj javnosti vodi se žustra rasprava o tome treba li stadion na Poljudu rušiti, a posebice nakon što se o tom pitanju oglasila udruga Naš Hajduk, kazavši da je rušenje Poljuda i izgradnja novog stadiona za njih bolja opcija.
Iako to iz sportskog ugla drži vodu, jer Hajduku bi koristio moderan nogometni stadion, ne može se poreći da je Magaševa Poljudska ljepotica postala neizostavni dio vizure Splita, niti da je remek djelo domaće arhitekture. Kad je izgrađen, stadion je zbog zanimljivih arhitektonskih rješenja postao uzor brojnim arhitektima iz cijelog svijeta, zbog čega je, među ostalim, 2015. zaštićen kao kulturno dobro. Ujedno je Poljud i simbol urbanističkog razvoja Splita u drugoj polovici 20. stoljeća.
Arhitekt Boris Magaš jedan je od naših ponajboljih arhitekta, a baš ovih dana “isplivala” je snimka u kojoj za HRT govori o stvaranju Poljuda, za koji uopće ne dvoji da je najbolje što je napravio u svojoj karijeri. Kada vidite s koliko ljubavi priča o tom projektu, i koliko je truda i promišljanja u njega uložio, dvaput ćete razmisliti o njegovom rušenju.
– Poljud je nedvojbeno najjača arhitektura koju sam napravio, tu nema dileme. Ja sam tijekom gradnje Poljuda doživio puno ružnih stvari, svršio sam na stolu i vadili su mi žuč, ali ja sam ga ipak napravio. Kad sam ga gradio imao sam manje prihode od mog šefa gradilišta, a dali su mi prazni stan u Splitu da u njemu živim.
Poljud se gradio dvije i pol godine, automobil je po mene u šest ujutro dolazio jer se tad otvaralo gradilište, a u 10 navečer me auto vozio natrag – i tako svaki dan, non-stop, jedino pauza za ručak – kazao je Magaš.
Kad je razmišljao o onome što želi postići ovim stadionom, shvatio je da se s Poljuda moraju vidjeti Mosor i Marjan i osjetiti miris bora u blizini. U jednadžbu je uračunao sportaše, ali i gledatelje te shvatio da je najbolje moguće rješenje grčki teatar, u kojem se čuje kad na sred scene padne novčić.
– Grčki teatar uvijek je u kontaktu s vizurom, on je uvijek u kontaktu s prirodom. Ako je njegov oblik onaj koji daje idealan odnos čovjeka i neke točke gdje se nešto događa, i ako ja dva teatra postavim jednog nasuprot drugome i unutra napravim igrača koji će vidjeti zelenilo. Ako će on vidjeti zelenilo, ne smijem napraviti puni krov, moram napraviti prozračni krov, krov kroz koje prolazi zrak i vide se oblaci, vidi se susjedni Marjan.
Meni je ova osovina stadiona, koja šiba, koja je autoritet i ispred sebe ima brdo Marjan – to je priča. Meni i interijer i eksterijer razgovaraju jedno s drugim – pričao je.
Kaže da je jedini problem po pitanju krova bila bura, zbog koje je dvojio hoće li krov zatvoriti na toj strani. Na kraju je ipak odlučio da ga neće zatvarati, a sve kako bi taj autoritet bio jači. Magaš je zaista promislio o svakom elementu ovog stadiona i maksimalno uvažio njegovo okruženje. Nije bez razloga on oblika školjke jer more je od Poljuda udaljeno tek par desetaka metara.
– Školjka i plitica su dvije teme koje smo imali, s jedne strane od je nedvojbeno plitica, kada gledaš samo donji dio, ali školjka je više kao cjelina, kad ga spojiš s krovom.
Plitica je oblik koji nema nosivu konstrukciju, to je oblik koji sam sebe nosi i njoj se juha neće proliti, to je idealan oblik samonosivosti, ali i čistoće prostora – objasnio je Magaš i dodao da o gredama i stupovima nije želio čuti ni riječ.
Spomenuo je i leksanske ploče, za koje se u jednom trenutku mislilo da će biti preskupe pa se predlagalo da na krov ipak ide lim. Magaš za to nije htio ni čuti.
– Jasno da sam ja vrisnuo, jasno da bi to bila katastrofa za stadion. Kad sam ustanovio da je to tako, sjeo sam u kola i odjurio u Zagreb Čikari i objasnio mu u čemu je stvar – prisjeća se Magaš.
