Prosperov na plaži doznao za veliku havariju, ginuli Hrvati: ‘Mali Škot sve mi je ispričao’

O nekom dubrovačkom galeonu koji se s golemim blagom u XVI. stoljeću potopio uz škotsku obalu čuo sam prvi put na plaži Banje. Onamo sam u ljeto 1960. godine, kao devetogodišnji dječak, odlazio s majkom. Kako je ona bila društvena osoba, tako se sprijateljila s nekom gospođom podrijetlom iz Glasgowa, koja je na plažu dolazila sa sinom Christopherom, starijim od mene tri godine. Muž one gospođe radio je u tadašnjem veleposlanstvu Velike Britanije u Beogradu, a supruga mu se odmarala u Dubrovniku i očekivala i njegov dolazak. Moja majka i njezina poznanica dugo su nešto razgovarale, ponekad bi u dnu plaže išle na kavu, a ja sam se družio s Christopherom.

Nas smo dvojica i puno razgovarali, ja sa svojim tada oskudnim engleskim jezikom što sam ga učio gledajući kaubojske i viteške filmove, a on s nešto srpskih riječi što ih je pokupio na beogradskoj ulici. Ipak, i tako sužena, odvela nas je naša komunikacija do tajne potonulog dubrovačkog broda. Mali je Škot o tomu dosta znao pa je i meni ispričao sve što mu je bilo poznato, a uskoro smo imali i papir da nam crtežima pomaže u našim razgovorima. Čuo sam tada za gradić Tobermory i obećao sebi da ću ga posjetiti čim mi to bude moguće. Mome prijatelju s dubrovačke javne plaže uskoro je stigao otac diplomat pa su našli novo mjesto za kupanje.

Razmijenili smo po dvije razglednice i pospremili svoje ljetno prijateljstvo u sjećanje. Dvanaest godina poslije, kad sam prvi put putovao Škotskom i posjetio Glasgow, moglo se konačno ispuniti moje dječačko obećanje da ću posjetiti mjesto gdje je potonula dubrovačka nava s blagom 1588. Iz Glasgowa, a bilo je to 1972. godine, vlakom sam se tri sata vozio do lučkog gradića Obana, a onda trajektom još dva sata do Tobermoryja. Ondje u muzeju našao sam što sam tražio, naraciju o potonulom brodu, u postavu nešto izronjenih predmeta i naravno legendu koju su u tom škotskom ribarskom mjestu svi znali. Doduše, rijetki su je povezivali s Dubrovnikom jer je za njih ona potonula lađa bila španjolski admiralski brod i o njegovu podrijetlu samo je nešto više znao kustos u mjesnom muzeju. I to je bilo to.

Priča o potonulom dubrovačkom brodu

Ovo što slijedi došlo je kasnije, naravno iz knjiga i priča o potonulom dubrovačkom brodu koji se zvao Sveti Ivan Krstitelj, to jest San Giovanni Battista, a kojemu je kapetan i vlasnik bio dubrovački pučanin Luca di Giovanni Chincobich, da prepišem talijanizirano ime ovoga Kinkovića iz arhivskog spisa koji ga spominje. Prva vijest o havariji koju je 1588. godine uz škotsku obalu doživio poluspaljeni dubrovački brod koji je sudjelovao u pomorskoj bitci na strani španjolske Nepobjedive armade pojavljuje se u pismu engleskog ambasadora u Škotskoj, nekoga Williama Ashebyja. Naime, u studenome iste godine on izvještava svoje pretpostavljene kako se na otoku Mull pored lokaliteta Tobermory u zarobljeništvu škotskog plemena MacLean već mjesecima nalazi golemi ratni brod.

Prema tom izvještaju, odmah po sidrenju jedan dio preživjelih mornara pobjegao je kopnenim putem u Edinburgh, ali je svejedno na oštećenom brodu ostalo još pedesetak časnika, mornara i vojnika. Ovo ljudstvo, tvrdi ovaj diplomatski izvor, škotski je poglavica zarobio pa ih koristi u borbama protiv svojih neprijatelja i susjeda. Engleski diplomat doznao je kako se očekuje da će najveći dio tih ljudi uskoro dobiti odobrenje da se trima manjim brodovima vrati uz irsku obalu do Španjolske. Nažalost za mornare i vojnike s golemoga dubrovačkog broda, to se nije dogodilo. Naime, šef engleske obavještajne službe, Sir Fransis Walsingham, čim je doznao za prisutnost neprijateljskoga broda u britanskim teritorijalnim vodama, angažirao je nekoga Irca da dinamitom digne u zrak dubrovačku navu. Eksploziju je diverzant vrlo brzo podmetnuo te se brod i ono što je ostalo od njega zapalio, a svi koji su bili na njemu poginuli su.

Britanski tajni izvori konstatirali su da je olupina s teretom nestala u lučkom mulju. O tomu da je eksplozija koja je uništila brod bila golemih razmjera svjedočila je priča kako su dva preživjela mornara od posljedice eksplozije bila katapultirana na obalu, gdje su ih neozlijeđene pronašli na velikoj udaljenosti. Od trenutka kada je podmetnuta eksplozija i nakon potonuća dubrovačkoga broda počela se stvarati jedna od najslavnijih engleskih legendi o nekom potonulom brodu koji je, kako se vjerovalo, bio jedan od komandnih brodova Nepobjedive armade. Govorilo se da se na na potonulom brodu nalazio i neki vrlo važan čovjek kojemu je hrana, dok su bili usidreni u Tobermoryju, redovito posluživana u srebrnom posuđu. Bila je to ustvari legenda o potonulom blagu koje se nalazilo na dubrovačkoj navi ili brodu zvanom Argosy, kako su se po gradu Dubrovniku imenovala ovakva plovila.

Slavni Francuz uvrijedio Hrvate, stvorena ružna predrasuda: ‘Nije imao pojma o nama’

Legenda o potonulom blagu

Brodu je vlasnikom bio brodovlasnik pučanin Luka Ivanov Kinković. Vrlo brzo legenda o potonulom blagu prerasla je kontekst maloga škotskog ribarskog naselja. Brodska olupina postala je uskoro predmetom visokoprofilnog sudskog spora u kojem su sudjelovali kasniji engleski kralj James II. od Yorka i lokalni feudalac Earl od Argylla. Parnicu je dobio ovaj posljednji, a procjena blaga oko kojega su se moćnici sporili zvučala je pompozno. Pričalo se, ali i pisalo u dokumentima, kako je potonuli brod bio oboružan s 56 topova te da je na njemu, dok je ratovao, plovilo uz sedamdeset mornara još i 300 naoružanih vojnika. Najvažnije u tim izvještajima odnosilo se na tvrdnju da je potonuli brod u svom teretu nosio 30.000.000 zlatnih dukata.

U nekim važnim djelima engleske književnosti ovaj se Kinkovićev brod koji se u knjigama onoga vremena najčešće nazivao Sveti Ivan Krstitelj spominje više puta, i to sve redom u klasičnim djelima i pod krivim imenima. U svim tim spomenima, naime, brod je dobio neka nova i nerealna imena pa su ga nazivali Florencia i Florida. Jedan od tih vrlo ekskluzivnih spomena nalazi se u slavnom engleskom romanu “The Expedition of Humphry Clinker” Škota Tobiasa Smolletta. U tekstu iz 1771. spominje se na jednom mjestu kako je neki predak gospodina Smolletta, dakle pisca, na otoku Mullu digao u zrak brod španjolske Armade. Autor baš i ne zna pravo ime broda, niti da je bio dubrovački niti da se zvao Sveti Ivan Krstitelj.

Tvrdi da se brod zvao Florida i da je Earl od Argylla proučio o njemu arhivske izvore i utvrdio da je brod nosio vojnu blagajnu. Romanopisac uz to zna kako je spomenuti plemić angažirao gnjurce da samo desetak godina nakon potonuća pretraže olupinu, ali da oni, zbog debelih slojeva mulja, nisu mogli prići donjim palubama broda. Ipak, piše Tobias Smollett, uspjelo im je izroniti nekoliko posuda od plemenita metala koje su bile razbacane po zaljevu, a također su na površinu donijeli i dva skupocjena, lijepo ukrašena topa. Sudbinu potonuloga dubrovačkog broda spominje i Robert Louis Stevenson, pisac “Otoka s blagom”. On u pripovijesti “The Marry Man” iliti “Veseljak” iznosi svoj pogled na propast Kinkovićeva broda.

Najznačajniji hrvatski vojnik za kojeg malo tko zna: Užasan događaj iz Splita obilježio mu život

Shakespeareova vizija

Slavni književnik pripovijeda kako je oluja nakon bitke bila razbacala Armadine brodove po obalama sjeverne i zapadne Škotske. Jedan je od tih brodova, priča dalje pisac, potonuo sa svim članovima posade. Potonuo je, veli, dok su mu se na svim palubama vijorile zastave, potonuo je s mnogim topovima i golemim blagom koje su na njemu prevozili španjolski velikaši i neustrašivi vojnici. Sada svi oni leže duboko pod vodom, a pisac završava svoju sliku žaljenjem kako nikad više za tim brodom neće biti ispaljivani počasni plotuni niti će mu u jedra puhati povoljni vjetrovi, niti će se pamtiti njegovi uspješni pothvati.

Sličnu sliku, samo bez konkretizacije na brod iz Tobermoryja, poznaje i William Shakespeare u svome “Richardu III.”. U toj drami pisac, samo nekoliko godina nakon bitke u kojoj su sudjelovali brodovi Nepobjedive armade, ima viziju tisuća brodoloma, tisuća ljudi što im na dnu mora ribe glođu kosti. Shakespeare vidi kako na morskom dnu oko Engleske leži grumenje zlata, leže srebrne poluge, vidi on tu gomile bisera i dragoga kamenja, dragocjenog nakita. Postumna povijest dubrovačkoga broda nije ništa manje uzbudljiva od priče o njegovu ratovanju i potonuću. Legenda o basnoslovnom potonulom blagu učinila je da je mjesto brodoloma ubrzo postalo stjecište raznih avanturista, ali i profesionalnih ronilaca koje su angažirali vlasnici olupine iz roda Argyll. Prva velika ekspedicija oko broda bila je organizirana 1665. godine, kada su korišteni vrlo moderni tehnološki izumi, pa između ostaloga i ronilačka zvona. Tom prilikom izronjeno je šest topova i nešto dijelova brodske opreme. Javnost je bila razočarana jer blago nije pronađeno.

Uza sve to, pripadnici škotskog plemena s otoka Mull nisu se mirili s time da bi olupina pripadala nekom plemiću, nego su smatrali da ona zajedno s potonulim blagom pripada njima. Vlasnik olupine, spomenuti Earl od Argylla, nije uvijek bio u milosti te je jednom optužen zbog veleizdaje pa je živio u izgnanstvu. Tada su njegovi konkurenti poduzeli više ronilačkih ekspedicija, ali sve su one imale polovičan uspjeh. Iz konca 17. stoljeća sačuvan je jedan protokol ronioca Archibalda Millara koji je tvrdio da se brod, on ga već krivo zove Florence, nalazi vrlo blizu obale pa da se do njega može dobaciti kamen, utvrdio je da mu je krma okrenuta prema obali te da leži na dubini koja nije veća od 22 metra, i to za vrijeme plime. Konstatirao je taj Millar da oko krme ima dosta razbacane drvne građe te je zapisao da su to valjda ostaci kabina.

Skupocjeno brodsko zvono

Po morskom dnu on je vidio mnoštvo posuđa za koje nije znao utvrditi je li od kalaja ili od srebra. Po morskom dnu bilo je u to vrijeme mnogo razbacanih topovskih kugli i cijeli ansambl golemih topova koji su se razletjeli u eksploziji. Na dnu mora Millar je vidio cijeli niz velikih sidara, a pozornost mu je privuklo skupocjeno brodsko zvono od srebra koje je bilo teško oko četiri funte i koje je na nekim dijelovima imalo pozlatu. Ronilac je pokušao izroniti to zvono, ali mu se ono odvojilo od kuke koju je konstruirao. Spominjao je ovaj ronilac i krunu koja da leži na dnu mora u Tobermoryju, koju on nije vidio nego valjda samo slutio, a koja je bila namijenjena krunidbi novih vladara Engleske nakon poraza, koji se nikad nije dogodio, od Nepobjedive armade.

I tijekom XIX. stoljeća ronilo se oko dubrovačke olupine, ali su rezultati bili sve slabiji. Uzrok tomu bio je u činjenici što je potonuli brod bio sve više zatrpavan muljem, a zbog morskih struja i plima udaljavan od obale. Početkom XX. stoljeća lovci na blago počeli su se služiti sve modernijom tehnikom. Neki imućni ljudi 1903. osnovali su društvo koje je sa znatnim kapitalom krenulo u istraživanje olupine. Unajmljena je i jedna parnjača Sealight koja je bila opskrbljena pumpom za uklanjanje pijeska i mulja. I dalje rezultati nisu bili spektakularni jer su pronalažene topovske kugle, od kamena i željeza, a ovom prilikom pronađeno je i nešto ljudskih kosti. Radovi su ubrzo bili obustavljeni, a društvo je proglasilo bankrot. Lov na španjolske zlatnike ipak nikad nije uminuo, pa čak ni za vrijeme Prvoga svjetskog rata, kada je luka Tobermory pretvorena u bazu engleskih minolovaca.

U tom vremenu izronjeno je nešto srebrnjaka i zlatnika s morskoga dna pa se opet probudila pohlepa za blagom. Koliko je meni poznato, posljednja sustavna ekspedicija koja je istraživala tu olupinu dogodila se 1950. godine i o njoj su opsežno izvještavali u onodobnom mondenom tjedniku The Times. Tada je potragu vodila britanska ratna mornarica, u operacijama su sudjelovali ljudi žabe, a objavljena je i ideja kako će se cijeli brod velikim dizalicama podići na kopno. U to vrijeme ronioci su radili na olupini punih pet godina i kad se pregledavaju tadašnje engleske i škotske novine, onda se gotovo svakodnevno nalaze vijesti o potrazi za potonulim blagom. U tom vremenu legenda o potonulom dubrovačkom brodu postala je vrlo raširena pa gotovo da nije bilo dječaka ili britanske djevojčice koji nisu čuli za potonulo blago iz Tobermoryja. Naravno, nešto tragova svih tih izrona čuva se u lokalnom muzeju, ali naznaka da će se blago i ubuduće tražiti danas više nema. Potonuli je brod ostavljen svome mulju.

Opsežni istražni dokument iz 1590.

Ipak, pored mulja dubrovačka nava kapetana Luke Ivaninog Kinkovića leži i u Državnom arhivu u Dubrovniku. Ondje se čuva jedan opsežni istražni dokument iz 1590. koji svjedoči kako je Dubrovačka Republika bila savršeno uređena država u kojoj nije bilo moguće da gubitak jednog broda koji je bio u vlasništvu dubrovačkoga brodovlasnika ostane neistražen i nezabilježen. Uostalom, dubrovačke su vlasti i prije bitke uz englesku obalu vodile o svome brodu računa. Nama je iz tih izvora poznato da je Kinkovićev Sveti Ivan Krstitelj bio 1586. u Engleskoj, gdje je ukrcao teret tkanina koji je prevezao u istočno Sredozemlje. Na povratku s te plovidbe brod je svratio u Palermo, gdje je započela njegova preobrazba u ratni brod.

Već u Palermu bila je na brod ukrcana municija i ratna oprema. Također, na brod je ukrcan odred od tristo vojnika. Sve su to bili pripadnici sicilijanskog puka mornaričkog pješaštva. Kad je brod bio opremljen, otplovio je u Španjolsku i Portugal čekajući nalog da se približi engleskim obalama i ondje sudjeluje u bitci protiv engleske flote. Inače dokument iz dubrovačkog arhiva nastao je kao posljedica isljeđivanja u gradu Ferrol u Coruñi u Galiciji. Razgovor s grupom mornara spašenih s Kinkovićeva broda vodio je plemić Marin Ranjina kojega izvor naziva kapetanom. Intervjuu su nazočili i svjedoci i pisar koji se na kraju imenovao i potpisao. Naravno da postojanje ovog preciznog dokumenta govori o uređenosti Dubrovačke Republike i pokazuje nam kako je dubrovačka Hrvatska i danas ideal kojemu u pravnome, ali i svakom drugom gospodarstvenom, pa i kulturnom smislu trebamo težiti.

Maritimna tematika bila je u hrvatskoj književnosti tijekom starijih epoha najzastupljenija u tekstovima koji su nastajali na tlu Boke kotorske. Bilo je to ne samo u epskim opisima pomorskih bojeva ili u pohvalnicama hrabrih pomoraca, ne samo u priručnicima i kartografskim djelima nego se more kao neizostavan izvor inspiracije javlja i u privatnim pismima i brojnim memoarskim zapisima. Jedan od takvih dobrih pisaca s margine bio je pomorski kapetan Josip Bronza, rođen 1722. Ovaj padovanski student i inovator u oružnoj tehnici imao je i pravno obrazovanje pa je surađivao u pisanju pravnog kodeksa mletačke trgovačke mornarice. Pomorac, on je u jednoj bitci protiv alžirskih gusara bio zarobljen. Kasnije je detaljno opisao okolnosti svoga ropstva i oslobođenja u tekstu koji kao da je preuzet iz onodobnih pomorskih romana Tobiasa Smolletta:

Jokićev potez uznemirio Prosperova: ‘Zašto Tomić i Dežulović mogu, a ova tri Hrvate ne’

Što piše u spisu

“U noći 11. ožujka 1749. god. smirilo se more, a čitavu je noć puhao ugodan jugozapadnjak, tako da smo se sutradan oko podne našli s oskudnim vjetrom u maglovitoj i tamnoj atmosferi, u daljini od dvadeset vrsta, između luka i grebena Berlenga, uz portugalsku obalu. Kada je naša straža otkrila južno od našega pramca dva broda, kojima zbog zamagljenosti se nije mogao razaznati smjer njihova kretanja. Jedan sat poslije završenog objeda straža se vratila na palubu te je javila kako su opazili dva velika jedrenjaka kako plove sjeverno pred našim pramcem na udaljenosti nešto većoj od jedne milje prema zapadu, ali su primijetili i još dva jedrenjaka južno. Kako su se oba ta broda približavala pramcima, a ona druga dva bliža s izbačenim prostrtim jedrima, nije nam bilo moguće razaznati njihovu pripadnost.

Na gotovo istodobnu i iznenadnu pojavu pet jedrenjaka nismo propustili da se odmah pripremimo. Izbacismo bokobrane, obavljajući sve ono što je u tako kratkom vremenu bilo moguće i što je neposredna opasnost zahtijevala. Kada su nam se u međuvremenu približili na puškomet, vidjesmo da se na njima u tom trenutku razvijaju engleske zastave, a na najvećem još i plamenac, uz topovski hitac. Ne pouzdajući se, ipak, u vanjski izgled niti u zastavu, a kako bih u svakom slučaju dobio još nešto vremena da se što bolje pripremim, i ja naredim da se razvije engleska zastava. Tek što su je, približivši se na puškomet, neprijatelji ugledali, odmah su se iskazali tako što su spustili svoju englesku, a razvili alžirsku. Na komandnom brodu još su na srednjem jarbolu izvjesili i neku četverokutnu zastavu. Pritom su nas sa svih brodova počeli tući raznovrsnim topovskim kuglama s namjerom da nam obore neki jarbol, vičući da spustimo jedra ako nećemo da nas potope na dno mora…

Dva broda koja su bila južno od nas odmah su se dala u potjeru za nama bijući nas neprestano topovima, a ona druga dva broda sjeverno od nas zaplovila su da nam presijeku put, zakače nas i na juriš prijeđu na naš brod. Sretno smo izbjegli prvi brod, koji je na nas ispalio više topovskih hitaca, a da nam nije nanio štete, i zajedrio za nama. Zadnji brod iz sjeverne grupe plovio je tako da nam siječe pramac, a mi, vidjevši da ih ne možemo izbjeći kao ni njihov prijelaz na naš brod, smjelo se odlučismo na sudar, uvjereni da jedino tako činimo posljednji pokušaj. Ali neprijatelji, prozrevši našu odluku, a i sami strahujući od sudara, povukli su se na puškomet od nas prema jugu. Istodobno su nas zasuli salvom iz 22 topa, koji su se nalazili na jednoj brodskoj strani, i iz svih pušaka, što nam, zahvaljujući Gospodu, nije nanijelo mnogo štete. I mi također spustismo englesku zastavu, da bismo, uz nekoliko topovskih hitaca, izvjesili zastavu našeg zaštitnika sv. Marka…

Prosperov završio u bolnici, tamo došao do iznenađujućeg otkrića: ‘Ostao sam u šoku’

Nisu pisali samo pomorci

Kada se, na našu nesreću, stišao vjetar, našem brodu, punom tereta i teškom, počeše se približavati njihovi lagani i prazni brodovi s namjerom da na naše iskrcaju svoju posadu. To su sve obavljali uz neprestanu topovsku paljbu i uznemirivanje stalnim gradom puščanih zrna… Branili smo se još jedan sat svojim topom i puškama, da bismo im spriječili prijelaz na naš brod. Tada jedan udarac neprijateljske topovske kugle potpuno obori i prelomi križ prednjega letnog jedra, dok drugi hitac također raspolovi križ stražnjeg jedra, a treći sruši gornji srednji jarbol s križem i cjelokupno naše jedrilje. Naša su jedra bila već sva izrešetana i raskidana u komade, tako da više nisu služila, a sve ograde rastavljene i oštećene od neprijateljske kanonade. Ubijen je kormilar koji se nalazio na kormilu i tri vojnika, s još četrnaest teško ranjenih mornara i vojnika. I ja sam bio lakše ranjen od puščane kugle ispod oka…

Vidjevši sve to, shvatili smo nemogućnost daljnje obrane budući da je mnoštvo Turaka sa svih strana nadiralo izvikujući da će nas, budemo li se i dalje branili, sve sasjeći na komade i nikome neće sačuvati život. Prepustili smo se tada volji neba i svojoj zloj sudbini, predajući se snagama toliko nadmoćnijim i brojnijim. … Sve su nas svukli, ranjavajući ponekoga poslije svlačenja. Ogorčeni našom upornom obranom i štetama koje smo im nanijeli, mene su posebno, pošto su me svukli do gola, htjeli sasjeći. Ali baš tada kad je jedan turski vojnik podigao sablju da me sasiječe, zadržao ga je oficir s komandnog broda koji je, na moju sreću, upravo u tom trenutku pristigao na brod. Povedoše nas na palubu komandnog broda pred bega komandanta. Čim me ugleda, on zapita kakva je to bila moja drskost da se na malom i natovarenu brodu usudim prihvatiti borbu s eskadrom alžirskih ratnih brodova. Tada ja otvoreno odgovorih da je riječ o pravilima ponašanja na mletačkim brodovima i o državnim naredbama, pa sam tako samo izvršio svoju dužnost, kao što mora raditi častan čovjek za obranu svoje zastave i slobode. Na to komandant, iako barbarin, u prisutnosti svega svog ljudstva, pohvali našu odvažnost.”

O moru i pomorstvu nisu pisali samo pomorci. Nešto književnih tragova ostavio je tako i Bonaventura Božić, rođen u Kijevu kod Knina 1693. Ovaj kontinentalac bio je franjevački misionar koji je veći dio života služio kao vojni kapelan u raznim inozemnim regimentama, ali plovio je 1740. na brodu Alta san Demetrio. Za vrijeme toga jednogodišnjega puta ispisao je Diario ovvero divertimento di un passegero, dakle Dnevnik o zabavama jednoga putnika. Čini se da mu je to plovidbeno iskustvo dalo poticaj da uz to još i napiše pa onda tiska, danas nažalost izgubljeni, priručnik o tome “kako se valja biti na veliki brodi”. Drugi spisi toga franjevca čuvaju se danas u Šibeniku, a izgubljeni valjda će jednom biti pronađeni.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr