Svojevremeno je Ivan Rakitić, uz posebnu dozvolu tadašnjeg izbornika Slavena Bilića, prihvatio ponudu za gostovanje u talk showu “Istinom do gola” (10. rujna 2007.), poslije Raketinog debija u kvalifikacijama za Euro 2008., u utakmici protiv Estonije u Zagrebu (2:0). U tom predstavljanju budućeg nezamjenjivog reprezentativca otkriveni su brojni zanimljivi detalji, pa je sada prilika da se podsjetimo Rakitićevih objave iz 2007.:
– Oduvijek, još od malih nogu, tako sam odgojen, Hrvatska je imala posebno mjesto u mojim razmišljanjima i srcu. Kao desetogodišnji dječak pratio sam “vatrene” u Francuskoj, zajedno s bratom Dejanom gledao sam utakmice u dresovima hrvatske reprezentacije. Moj idol je bio Robert Prosinečki, od njega sam kopirao rolanje lopte, on je zaista bio jedan i jedini takav igrač.
– Moj otac Luka igrao je u svoje vrijeme za zenički Čelik, odmah nas je gurao u nogomet. Dejan je stariji od mene četiri i pol godine, on je igrao u našem malom klubu Rheinfeldenu, otac je čak osnovao klub Dinamo, kao navijač “modrih”, a zanimljivo je da je moja majka, ne znam po kojoj liniji, bila za Hajduka.
– S osam godina sam postao član Basela, tamo sam igrao jedanaest godina, nastupao sam za mlađe selekcije Švicarske, sjećam se jedne utakmice protiv Hrvatske, na prvenstvu Europe (U17) u Toscani, izgubili smo 2-5, sjećam se da je za Hrvatsku igrao Nikola Kalinić, mislim da je dao dva gola. Tada sam prigodom intoniranja himni osjećao razgaljenost na račun “Lijepe naše”, znao sam riječi, za razliku od švicarske himne, bio sam svjestan da moram igrati za našu domovinu.
– Odluku sam službeno donio odmah nakon što sam potpisao ugovor za Schalke 04, u više navrata sam razgovarao s izbornikom Bilićem, on mi je svojim razmišljanjem umnogome pomogao, zapravo imao je presudnu ulogu da optiram za Hrvatsku.
– Nikad neću zaboraviti trenutak sreće kad me je Bilić poslao na teren u Zagreb, u 65. minuti umjesto Nike Kranjčara. I danas osjetim drhtavicu, nezaboravni osjećaj kako me publika primila. Bio sam jako nervozan, Darijo Srna nije realizirao jedanaesterac, kasnije je Dudu Da Silva postigao dva gola…
– Meni je bilo lako donijeti odluku, ali u Švicarskoj su nam mnogi zamjerili. Bilo je svega, fotografija s mojom prekriženom glavom, zvali su nas noću, u 3 ujutro, bilo je i prijetnji smrću. Izbornik Švicarske Jakob Kuhn me nagovarao da nastavim za njih, tražili su me i Nijemci, ali ja sam znao, igralo mi se jedino za Hrvatsku. Kada sam igrao prvu utakmicu za Schalke 04, protiv Stuttgarta, jedan navijač mi je dobacio hrvatsku zastavu, njom sam zaogrnut bio na terenu.
– Tumačili su mi da ću lakše upasti u reprezentaciju Švicarske, ali ja sam uvijek želio igrati s najboljima, konkretno za “vatrene”.
– Meni je obitelj doslovno sve, na kopačkama, dok sam igrao za Schalke, upisana su imena Nicol i Dejan, dakle moje sestre i brata. Mi imamo malu građevinsku firmu RIDL, po inicijalima Rakitić, Ivan, Dejan, Luka. Pomagao sam ocu financijski…
– Poslije prvog nastupa protiv Estonije, otišao sam glavnom sucu (Švicarac Jerome Laperdiere, op.p.), darovao sam mu moj dres, istina rezervni, jer onaj prvi nikad nikome nisam dao, zadržao sam ga sebe.
– Meni je, što se tiče klubova, poslije Schalkea san igrati u jačoj sredini, eh da mi je zaigrati za Barcelonu. O tome sam razgovarao s Prosinečkim, on me hrabrio, rekao mi je: “To ćeš ti doživjeti.”
