Do kraja godina Europski parlament i Vijeće Europske unije usvojit će obvezujuće zakonodavstvo koje predviđa obvezno mikročipiranje i za mačke. Krajnji cilj je zaštita kućnih ljubimaca te suzbijanje njihova napuštanja i iskorištavanja u ilegalnoj trgovini, kao i poboljšanje ‘standarda življenja‘ mačaka bez vlasnika. Dubrovačka veterinarka Lukrecija Marinović pozdravlja nadolazeće novine, no upozorava kako će trebati vremena dok zažive u praksi:
– Sjećam se, bilo je otpora i kad se uvodilo mikročipiranje za pse ali je ono danas postalo normalno. Naravno da se uvijek nađe netko tko ne poštuje zakon, ima i neregistriranih auta pa tako i nečipiranih pasa, ali su oni rijetkost. Tako će se vjerojatno dogoditi i s mačkama, no to je proces koji traje. Mikročipiranje je svakako dobro za kućne mačke, ako se slučajno izgubi, moći će je se naći. Druga stvar, s vremenom će se ljudi senzibilizirati da, ako negdje vide mačku koja se čini napuštena i izgubljena, dovest će je kod veterinara i provjeriti ima li mikročip. Danas to nitko ne čini jer se zna da 99 posto mačaka nije čipirano, pa nemaš taj refleks ‘vidi, izgubila se mačka, odvedimo je veterinaru da vidimo čija je‘ – ističe veterinarka, pa se osvrće na položaj uličnih mačaka:
– Vjerujem da će s vremenom mikročipiranje i tu uroditi plodom, zato što većina tih životinja nekad završi u veterinara. Neće se one sad morati loviti masovno, niti će biti hajki na mačke samo da bi ih se čipiralo, nego će one postupno dolaziti kao što nam sad dolaze na sterilizaciju pa ćemo ih uzgred i mikročipirati ako već nisu to prošle. Udruge nam ionako stalno donose i bolesne i ranjene mačke pa ćemo ih moći prilikom dolaska i mikročipirati. Tko će to platiti, ne znam, tek će se vidjeti, valjda će budući zakon donijeti neke smjernice, ali da će to dugoročno biti pozitivno, to sigurno – uvjerena je suguvornica koju pitamo i je li postupak mikročipiranja bolan za životinju:
– To je samo jedna malo deblja igla, jednako kao davanje infuzije ili antibiotika. Za mikročipiranje mnogi još misle da je to kao da životinji stavite GPS, pa ćete je lako locirati, recimo, u Južnoj Africi. Ne, to je samo jedan mali uređaj veličine manjeg zrna riže koji se instalira pod kožu, a kad se približite kao nekakav čitač daje signal, tom uređaju daje jedinstveni broj. Kao što mi imamo OIB, tako će i mačka dobiti svoj ‘broj‘. Kad se taj broj upiše u bazu podataka, iz nje se izlistaju svi zabilježeni podaci, kao što su ime i prezime vlasnika, adresa, broj telefona, datum čipiranja i informacija o cijepljenju. Kad životinja ugine, čip se odjavi. Nema funkcije praćenja, ali je oznaka jedinstvena. Jer, primjerice kod tigraste mačke imate na tisuće sličnih, naoko jednakih jedinki, a razlikovat ćete im moći samo preko mikročipa – objašnjava Lukrecija Marinović iz Veterinarske ambulante Gorana Bobanovića Čolića.
Ne misli da će mikročipiranje dodatno opteretiti ionako prezauzete veterinare:
– Mislim da neće jer će se raditi postepeno, neće odjedanput svi zahrupiti na čipiranje, radit ćemo uz najavu, kao i sve drugo. Sam postupak čipiranja je, ako je mačka mirna, posao od 5 sekundi, puno je zahtjevnije oko administracije, dok se svi podaci upišu u knjižicu, putovnicu i ubace u sustav. Podatke će trebati unijeti u kompjutor, ali i ostaviti neki papirnati trag, no to je sastavni dio našeg posla, već smo navikli – zaključuje veterinarka.
