Umjesto s patikama, mudantinama i šugamanima, na Marjan se može samo s kacigom. I uz posebno dozvolu. I to naravno ne garantira da vas nešto neće poklopiti. Grane teške i nekoliko stotina kilograma, bez obzira što ih šumari uporno uklanjaju, još uvijek na sve strane vise po šumi koja je zapuštena gotovo otkad je posađena, a onda joj svaka nepogoda, poput insekata ili downbursta koji se početkom srpnja najžešće obrušio na ovaj dio grada, nanese troduplu štetu.
Na dan kad smo obišli “zabranjenu zonu” na sjevernoj strani Marjana, za šetače je otvoren središnji dio park-šume, od Vidilice do južne rampe kod Instituta. Uputit će vas već trake za opasnost i čuvari.
Na Spinutskim vratima nalazimo se s Antom Kodžomanom, koji je na Marjanu proveo čitav radni vijek, gotovo četrdeset godina, najprije kao djelatnik “Parkova i nasada”, a potom Javne ustanove, gdje je voditelj održavanja. Odmah mu postavljamo pitanje svih pitanja:
Kad će rekreativci i kupači na sjevernu stranu Marjana?
– Od velike nevere do danas radimo na raščišćavanju, najprije debala koja su pala na ceste i staze, a sada skidamo manje grane. Nekome tko nije bio i vidio, teško je i oslikati na što sliči šuma, posebno oko Bene.
Opasnost je ogromna. Sada radimo interventne zahvate i sanaciju oko prometnica, a potom slijedi procjena, doznaka (bilježenje stabala) i javni poziv za izvođače, tako da će se najbliže u rujnu početi intenzivno uklanjati sve što je polomljeno, za sada mi je teško reći točno, ali to bi trebalo trajati oko tri mjeseca.
Znači, prvo kupanje na Marjanu oko Nove godine?
– Otprilike tako. Već je otvoreno kupalište na Prvoj vodi, a nastojimo osposobiti i plažu za osobe s invaliditetom, do koje će se dolaziti uz posebne iskaznice, ovisi koliko će nam trebati da se očisti pristup, procjena je za petnaest dana – kaže nam.
Prizori katastrofe
Sjedamo u terenac i krećemo cestom koja je neprepoznatljiva, već od rampe vidljivi su prizori katastrofe. Uz put su naslagana popilana debla, panjevi su na sve strane, izvaljena stabla teška i više tona, ogromne grane… Stajemo na Prvu vodu.
Prizor je doista nadrealan: kupači na žalu, okruženi ogradama i trakama upozorenja, čuvaju ih momci iz Javne ustanove Park-šuma Marjan i zaštitari. Štite ih od ideje da se odu prošetati u šumu, iz koje se možda ne bi vratili bez posljedica.
– Svako malo neko pita da bi prošeta po šumi. Opasno je, ne smimo ih pustit, stalno ponavljamo – kaže nam Mirko, mladi čuvar prirode i ljudi.
Na Prvoj vodi improviziran je tuš za kupače, okitenskom cijevi je dovedena voda. Reklo bi se da je sve uobičajeno – ako gledate prema moru i Kaštilima. Iza leđa, krš i lom.
Prolazimo Lubinski porat, Bunker, popularne divlje plaže. Uz put je sve više polegnutih orijaša, mahom alepskih borova.
– Vidite sad ovaj bor, izgleda da je jedini ostao, sve oko njega je srušeno, ali po njemu je jasno da će ga prva bura bacit. Davno je trebalo sve ovo prorijediti, stabla izgledaju mlada, a zapravo su stara, ali od drugih borova nisu mogla doći do svjetla pa su išla u visinu, no ostala su tanka i na vrhu imaju tek par grana. To je slabo stablo – objasnio nam je Kodžoman.
Kad smo došli do Bene (iako ga smatramo množinom, Bene je muški rod jednine jednako kao Pere, Ive, Duje, skraćenica od imena Benedikt, sveca čija je crkvica ovdje od davnine), dakle na Beni shvaćamo razmjere kataklizme koja je 8. srpnja u petnaestak minuta izmijenila lice zapadnog dijela Splita.
Izgleda kao da je pala bomba, mateor, nešto se sjurilo s neba i sve poravnalo pri tlu. Do plaže se ne može ni s kacigom. Ispod lugarnice, umjesto guste šume ćelava je ledina, igralište je zatrpano granama, grozno je pomisliti što bi bilo da ste se sklonili u čekaonicu za bus, koja je spljoštena… One koji su se ovdje zatekli tog dana spašavali su brodovima, pravo je čudo da nitko nije izgubio glavu.
– Krenuli smo pilati, mi od Spinutskih vrata, a vatrogasci od Instituta, s nama i HGSS, cijeli dan smo radili da bismo se spojili i razgrnuli grane i stabla s ceste kako bi se moglo proći. Dobar posao odradio je zagrebački “Zrinjevac”, pomogle su i Hrvatske šume, Civilna zaštita, Crveni križ je donosio hranu – govori nam šjor Ante.
Poslu kraja nema
Da ti netko kaže – počni raditi na ovom mjestu, ne znaš odakle bi prije krenuo.
Prošlo je dvadeset dana od katalizme, vidi se da je veliki posao obavljen, ali čini se da kraja nema. Naš vodič ne može ni pretpostaviti koliko je stabala srušeno, dvije, tri tisuće, nitko još točno ne zna.
Na cesti smo trefili radnike karlovačke tvrtke Marjanović (simbolično, Marjanović na Marjanu), koji velikom dizalicom pilaju grane koje vise iznad ceste, a moćni traktor ih malčira na Protupožarnom putu, u papar ih čini. Tom prizoru ne smijemo svjedočiti jer te komad može zdimiti i na pedeset metara udaljenosti.
Dok razgovaramo, eto nam ususret jedan muški i tri cure. Odakle su ovi ispali?
– Iz Ukrajine – kaže vođa turističke ekspedicije, zbunjeni su ambijentom u kojem su se našli. Vraćeni su, šetnja je zdrava, a nije ni vruće.
Pridružio nam se Ivan Mahnić, inženjer šumarstva iz tvrtke “Lipov gaj”.
– Građani teško shvaćaju da ih grana koja padne s desetak metara visine može ubiti na mjestu. A s alepskim borom se nikad ne zna, može ta grana visjeti dvije godine, a može sutra pasti – kaže nam Mahnić, koji se Marjanom bavi već dvije godine i shvaća koliko Splićanima, posebno rekreativcima, znači splitska šuma.
– Za mene kao šumara, Marjan je banalni problem, ali za Split je mitsko mjesto. Nažalost, nije se uvijek prema njemu tako i ponašalo. Trebalo je prorjeđivati šumu još prije 70-80 godina, tamo gdje je moguće pretvarati je u mješovitu šumu i danas bismo imali zdravije jedinke. Ovako je osjetljiva na svaku napast, bilo meteorološku, bilo nametnike poput gljiva truležnica ili potkornjaka.
Pa zašto se onda inzistira na upornoj sadnji alepskog bora: kad narastu, umiremo od straha hoće li ih poharati požar, napasti potkornjaci, razoriti oluja? Može li još nešto ovdje uspijevati?
– Teško. Mogu alepski bor, čampres, eventualno pinije i jedna vrsta koja se pokazala izuzetno otporna i dobro prilagođena, a ujedno je i prekrasna – cedar, baš je jedan na Beni preživio oluju. Što se tiče pokušaja s hrastom crnikom, to je uzaludan posao. Korijen udari u kamenito tlo, biljka je kržljava, naraste jedva par metara u visinu i počne se sušiti. Tako je i s crnim jasenom. Uzaludni trud. Tek pokoja se uspije razviti.
A bor kao pionirska vrsta koja priprema tlo za nešto drugo…
– Pa moglo bi, ali uz pravilan uzgoj i brigu, pa za jedno petsto, šesto godina – smije se inženjer Mahnić.
Izguljeni orijaši
Stručnjaka je zainteresiralo nešto drugo vezano uz nedavnu oluju.
– Dođite, pogledajte ova dva debla. Udar s neba bio je tako snažan da su ogromna stabla torzirana, zakrenuta pri tlu, tamo gdje je stablo najsnažnije. To je nevjerojatan efekt, ogromna sila – pokazuje nam Mahnić.
Bacili smo oko i na dio Marjana koji je ovog jutra otvoren, gotovo cijela južna strana. Već je puno turista, trkača, vježbača svih vela, penjači su pod Šantinim stinama…
Ipak, tragovi nevere vide se svugdje. Kraj crkvice sv. Jure, koja je tek obnovljena, pao je golemi bor, srećom na drugu stranu, poviše Kašjuna još je polegnutih grdosija. Pokraj nas prolazi i marjanski vlakić, pun je fureštih, ali najveće veselje je u Zoološkome vrtu. Voditeljica Jasmina Ćatipović kaže kako su upravo otvorili i prodali 160 ulaznica do podne. Unutra je puno furešte dice iz velikih gradova, hrane buše, tuke, koze, janjce, kokoše. Kriče od sriće. Idila. Ali na sjevernu stranu ne idite.
