JOHN THYS / POOL | Autorska prava: EPA-EFE
Kad je Europska unija početkom 2021. godine sklopila ugovor o nabavi do 1,8 milijardi doza cjepiva protiv koronavirusa od Pfizera, javnost je zanimalo kako je Unija uspjela to postići. Zato su novinari, nakon što se otkrilo da je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tijekom pregovora razmjenjivala SMS poruke s tadašnjim izvršnim direktorom Pfizera, zatražili uvid u tu komunikaciju, pozivajući se na pravila o transparentnosti.
Zahtjev im je u Bruxellesu odbijen, a New York Times je sudskim postupkom pokušao obvezati EK da im preda tražene poruke.
U svibnju ove godine Sud EU je odlučio da Komisija nije “na uvjerljiv način objasnila” zašto nije objavila poruke. U odgovoru na tu presudu, EK je ovoga tjedna dostavila detaljnije obrazloženje New York Timesu, no to vjerojatno neće umiriti aktiviste koji se zalažu za veću transparentnost. Iz odgovora, naime, proizlazi da su poruke izgubljene ili uništene nakon što je procijenjeno da nisu važne i da ih nije bilo potrebno sačuvati. Potvrđeno je da su poruke postojale, što Komisija do sada nije jasno priznala. Navodi se da ih je u ljeto 2021. godine pročitao Björn Seibert, šef kabineta Ursule von der Leyen.
‘Dogovor oko termina’
To znači da je odluka o tome da se poruke ne sačuvaju donesena nakon što je u svibnju 2021. godine podnesen prvi zahtjev za pristup informacijama, i to od strane Alexandera Fante, tada novinara jednog njemačkog medija. Kasnije je i New York Times podnio vlastiti zahtjev. “Šokiran sam i zgrožen što su odlučili obrisati poruke nakon što sam ih zatražio”, komentirao je Fanta.
Komisija tvrdi da je Seibert procijenio kako je jedina svrha poruka bila dogovor oko termina i da ih zbog toga nije trebalo sačuvati. Navodi da sada više ne može pronaći poruke. Objašnjava da je predsjednica Komisije od 2021. više puta mijenjala mobitel, a da pritom nije u potpunosti prenijela podatke sa starog uređaja na novi. Dodaje i da je Seibert nedavno pretražio njezin aktualni uređaj i aplikaciju Signal, ali nije pronašao tražene poruke.
Iz svega se stječe dojam da je predsjednica Europske komisije sporne poruke na uvid dala isključivo svom najbližem savjetniku, nakon čega su one izgubljene ili izbrisane. “Puno je pitanja i ne mislim da je ovaj odgovor zadovoljavajući za ikoga”, rekao je Nick Aiossa iz organizacije Transparency International EU. Upitao je zašto poruke nisu objavljene ako se znalo da postoje već 2021. godine. “Očito ne mijenjaju pristup kad je riječ o transparentnosti”, dodao je.
‘Kratkotrajna narav’
Komisija je cijelo vrijeme tvrdila da SMS poruke imaju kratkotrajnu narav i ne sadrže važne informacije te ih stoga nije potrebno čuvati kao javne dokumente. Uz tu tvrdnju stoji i danas. “Prema pravilima Komisije, tadašnjima i sadašnjima, nema obveze registriranja i pohranjivanja sadržaja kratkotrajne naravi koji ne zahtijeva nikakvo postupanje Komisije i njezinih službi”, rekla je glasnogovornica Paula Pinho.
Istaknula je i da sud nije osporio politiku Komisije da ne pohranjuje takve poruke. Različite države imaju različite pristupe elektroničkoj komunikaciji u okviru zakona o pravu na pristup informacijama. U mnogim američkim saveznim državama, pa i u određenim slučajevima na saveznoj razini, takve poruke smatraju se javnim dokumentima.
Međutim, Europska komisija odbila je promijeniti pravila ili pružiti dodatna pojašnjenja, unatoč kritikama koje ne jenjavaju. Još 2022. godine, prije nego što je New York Times pokrenuo sudski postupak, europska je pučka pravobraniteljica zaključila da se Komisija upustila u administrativnu aljkavost jer nije dovoljno temeljito tragala za porukama koje je tražio Fanta. Komisija joj je tada rekla da je pretraživanje obavila u srpnju 2021. godine i da nije pronašla poruke, iako sada tvrdi da ih je Seibert ipak čitao u to vrijeme.
Politički problemi
Kad su pravnici Komisije krajem 2024. izašli pred Sud EU, nisu uspjeli objasniti zašto se poruke ne mogu pronaći. Komisija je tada izbjegla izričito priznati da su poruke uopće postojale, koristeći neodređen jezik. Na jednom ročištu u studenome 2024. godine jedan od odvjetnika rekao je da Komisija “ne niječe” njihovo postojanje.
Ovotjedni odgovor Komisije sada nedvosmisleno potvrđuje da su poruke postojale i da je barem još jedan visoki dužnosnik, osim Ursule von der Leyen, bio upoznat s njima. “Pokrenuli smo ovaj slučaj kako bismo zaštitili pravo javnosti na pristup informacijama. Smatrali smo da je ovo važan slučaj za demokratski nadzor i javnu transparentnost u Europskoj uniji. Odgovor Komisije potvrdio je da smo bili u pravu”, rekla je odvjetnica Dana Green.
Tzv. Pfizergate postao je trajan politički problem za Ursulu von der Leyen. Posebno su je napadale stranke desnice, a slučaj je čak doveo do glasanja o nepovjerenju ove godine, prvog takvog u više od deset godina. Pokušaj smjene, koji se temeljio na “propustima u osiguravanju transparentnosti”, nije uspio. Von der Leyen optužila je zastupnika koji je inicirao glasanje da “širi teorije zavjere o porukama”, piše New York Times.
