Niko Nardelli bio je carski kraljevski namjesnik Dalmacije, pet godina, od 1906. do 1911. godine, a taj Dubrovčanin, koji je rođen 1857. godine, potpisao je akt o osnivanju Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk (Split).
Eto, to je iskopao neumorni Jurica Gizdić, kroničar Hajduka uz pomoć ekipe iz Društva prijatelja Hajduk – Dubrovnik. Mario Zvono, koji je predsjednik DPH Dubrovnik, i Vedran Smokvina se također bacilli na posao. ‘Kopalo’ se po arhivi, a u tom moru papira najveće bogatstvo je tekst dr. sc. Wolfganga Pava.
– Taj tekst je najbolji odgovor na pitanje: Tko je bio Niko Nardelli? – kaže Gizdić. Potvrđuju to Zvono i Smokvina.
– Našli smo između ostalog osmrtnicu, koju je njegova obitelj objavila u novini Novo doba, u kojoj su njegovi rođaci javili tužnu vijest kako je, citiram: njegova preuzvišenost Niko baron Nardelli, bivši dalmatinski namjesnik, preminuo 4. prosinca 1925. godine.
Pav je u svom tekstu istaknuo kako je Nardelli bio imenovan, a biran, i to ukazom cara Franja Josipa. Bilo je to 1906. godine.
Nardelli je nakon uspješne službeničke karijere, kao državni službenik, bio produžena ruka vlasti u Beču, ali je kao vrhunski političar imao i velike ovlasti.
– Nardelli je i jedini civilni dužnosnik tijekom više od 100 godina Monarhije koji je bio porijeklom iz Dalmacije, točnije iz Dubrovnika. Na koji je način Nardelli djelovao u ozračju napetosti između bečke birokracije s jedne strane i interesa svoje domovine s druge strane? U kojim je situacijama kao visoki dužnosnik zastupao želje Vlade u Beču, a u kojim je mogao više doprinijeti interesima domovine njenih stanovnika? Koje probleme je mogao riješiti odmah, sam?
Poznato je kako je početkom 20. stoljeća bilo mnogo napetosti. Dalmacija je bila nezadovoljna svojim državno-pravnim položajem. Kraljevina Dalmacija je bila dio austrijskog dijela Carstva, većina ljudi u Dalmaciji, ističe se, priželjkivala je ujedinjenje s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom, ali one su bile dio Ugarske. Beč je odbijao ustupiti Dalmaciju Ugarskoj, a dugi niz godina je financijski zanemarivao Dalmaciju. Stoji podatak kako je 82 posto stanovništva bilo siromašno, gotovo da nije bilo industrije, mnogi su brodovi bili zastarjeli, ceste su bile loše, a prije svega nije bilo dobre povezanosti željeznicom s ostatkom Monarhije.
– Našli smo kako je Niko Nardelli bio sin jedinac, koji je, kad mu je bilo sedam godina, ostao bez oca. Bio je odličan učenik. Finuo je Gimnaziju Dubrovnik. Dobio je stipendiju. Poslije je studirao pravo u Grazu. Izvrsno je govorio tri jezika. S 20 godina, diplomom odvjetnika, vratio se u Dubrovnik. Postao je državni službenik i četiri godine kasnije položio je sudački ispit Dubrovniku. Budući da nije bilo slobodnog sudačkog mjesta u Dubrovniku, otišao je u državnu službu u Namjesništvo u Zadru. I onda korak po korak. Nardelli je imao vrsni slijed karijere u državnoj službi: tajnik, okružni poglavar, savjetnik namjesnika, dvorski vijećnik, potpredsjednik, namjesnik – crtice su iz životopisa Nardellija.
Nekoliko mjeseci prije umirovljenja, bilo je to 1911., dodijeljena mu je plemićka titula baruna, i do kraja Monarhije bio je član Gornjeg doma plemićkog zbora u Beču. Nardelli je umro u Dubrovniku 1925., u dobi od 69 godina. Nije bio oženjen i nije imao potomaka. Iz svega, a to ističe i Pav, Nardelli se očigledno, potpuno sam, napornim radom izborio za svoju karijeru, bez protekcije od viših aristokratskih ili crkvenih krugova. Mladi dužnosnik bio je izuzetno vrijedan, dobar poznavatelj prava, poliglot, a imao je i diplomatskih sposobnosti. Osim toga bio je i jako oštrouman, što se vidi iz primjera kada je Vladu u Beču morao braniti od kritika zastupnika na sjednicama Dalmatinskog sabora.
A što je Niko Nardelli postigao kao Namjesnik? Za njegova službovanja Vlada u Beču prvi put se nakon desetljeća zapuštenosti odlučila za program gospodarskog uzdizanja Dalmacije. Pri tom je Nardelli djelovao uglavnom kao politički dužnosnik. Zahtijevao je trenutačnu novčanu pomoć, kako bi je odmah mogao nebirokratski podijeliti. Dugoročno je tražio jedan do dva milijuna kruna godišnje za sljedećih 15 godina za ulaganja u infrastrukturu: izgradnju cesta, razvitak luka, moderne brodove, osnivanje poduzeća i razvoj turizma. Osim toga tražio je i strukturna poboljšanja u poljoprivredi izgradnju hidrotehničkih postrojenja, posebno isušivanje močvara kako bi se smanjila bolest malarije.
Iako se njegov ambiciozni program nije mogao završiti za sedam godina, nedostajalo je novca, a prije svega dobro obučene radne snage, ipak je ostvaren značajan napredak u izgradnji škola, posebno u manjim mjestima u zaleđu gdje je još do 70 posto ljudi bilo nepismeno.
Tu je podatak kako je izgrađeno 25 novih osnovnih škola i tri stručne škole.
Nardelli se posebno zalagao za oblast kulture. Dioklecijanova palača u Splitu za njegova mandata “otkrivena” je javnosti, ali obnovu dubrovačkog gradskog zvonika nije mogao započeti, jer tadašnja Općina Dubrovnik nije bila voljna sudjelovati u troškovima obnove, S druge strane, uspio je u otvaranju knjižnica u Zadru i Dubrovniku.
Činjenica da je hrvatski kao službeni jezik u Dalmaciji uveden 1. siječnja 1912., tri mjeseca nakon Nardellijeve ostavke, smatra se njegovim najvećim političkim postignućem. Namjesnik je bez sumnje vješto posredovao između hrvatsko – srpskih zahtjeva većine, i interesa talijanske manjine u Dalmaciji. U Beču je iznio prijedloge kompromisa i dodao učinkovit stav: Vlada mora učiniti više za Dalmaciju, a ta dalmatinska želja za hrvatskim službenim jezikom, ništa ne košta”.
U listopadu 1911. Nardelli je dao ostavku iz zdravstvenih razloga i preselio se u svoju Vilu Aurora u Trstenom. Početkom 1924. morao je prodati vilu iz financijskih razloga, te je posljednje dvije godine života proveo u Dubrovniku. Bavio se slikarstvom i izrađivao velike kopije starih slika značajnih osoba iz dubrovačke povijesti. Desetak ovih slika danas je izloženo je u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku.
Napisao je i dva djela o arhitekturi, te povijesnu pripovijest “Cavalleria Rusticana” o viteškoj aferi u Orašcu u 18. stoljeću.
Niko Nardelli je pokopan na groblju Boninovo. Prema pisanju lokalnog tiska, na pogrebu je sudjelovao gotovo cijeli Dubrovnik, zastave su bile spuštene na pola koplja, dok su ulične svjetiljke bile zatamnjene.
Danas nije poznato gdje je Nardellijeva rodna kuća u Pilama, i gdje ie proveo posljednje godine života u Dubrovniku. Više ne postoji ni obiteljski grob s natpisom na nadgrobnoj ploči: Barun Niko Nardelli c.k. namjesnik Dalmacije, jer se na tom mjestu više od 40 godina nalazi grob s nadgrobnom pločom kapucinskog samostana u Dubrovniku.
U Trstenom ipak postoji jedan podsjetnik. Pav je prije nekoliko godina pronašao mali vidljivi spomen na Nika Nardellija. Na prilaznoj cesti do Vile Aurora u Trstenom, put vodi preko jednog mosta s kojeg ako siđete i prošetate nekoliko koraka prema moru možete pročitati natpis na luku mosta: “Nardelli most 1905.” – naglasio je dr. sc. Wolfgang Pav.
I sad, 4. prosinca ove godine, bit će 100. godišnjica smrti Nika Nardellija, nekadašnjeg prvog čovjeka Kraljevine Dalmacije, Dubrovčanina, koji je u Zadru 13. veljače 1911. godine potpisao akt o osnutku Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk.
I kad je sve bilo tako, HNK Hajduk i Društvo prijatelja Hajduka – Dubrovnik udružili su snage, u suradnji s Gradom Dubrovnikom rade na tome kako bi 4. prosinca obilježili ovaj značajan povijesni događaj.
