Rijetko se kad dogodi da se tako jasno, na jednom mjestu pokažu dva lica Dalmacije. Jedno je mladenačko, lijepo i nasmiješeno, a drugo starački umorno, izborano i izmučeno, baš kao i u rimskog boga Janusa. Imali smo prije neki dan reportažu s jedne naše TV, koju smo i mi na Šibenskom prenijeli, pod dramatičnim naslovom ‘U Kanici kod Rogoznice šokantan prizor nakon nevremena. Mještani očajni, turisti se žale, neki i odlaze‘.
U tekstu se navodi kako je nevrijeme koje je zahvatilo i rogozničko područje zadalo velike brige tamošnjim stanovnicima. Mještani Kanice kod Rogoznice ostali su šokirani kada su vidjeli što se dogodilo u njihovoj uvali nakon nevremena. Za ružan prizor odgovornim smatraju iskope za vodovodnu mrežu.
Najnovije obilne kiše nanijele su blato s raskopanih ulica u more, kao i mrlje od ulja pa su turisti dodatno uznemireni situacijom.
Dnevnik.hr piše kako radovi na tom i susjednom području traju od prošle jeseni. Vlasnici kuća raduju se dolasku vode, ali tvrde kako sve skupa traje predugo, otežava im život i uništava turističku sezonu. Zbog raskopanih cesta voze obilazno i prekopanim putevima, a žale se i turisti zbog čega neki prekidaju odmor i odlaze.‘
Kakav je zaključak? Strašno je kakva je indolencija naših javnih poduzeća! Uhljebi, čeprkaju nešto umjesto da rade, počnu posao koji ne završe, baš njih briga što vlasnici kuća, koje su u njih uložili milijune, žive od turizma, što im gosti odlaze. Klasika! Sve već viđeno u Hrvatskoj. Naša posla! U nas se sve počne raditi usred sezone! Od jeseni postavljaju cijevi od vode!
Ali, ako se tekst pažljivije čita, a malo bolje pogleda i originalni TV prilog, onda ti u oči upadnu i neke druge stvari. Velebne vile, prekrasna uvala, načičkana cijelim nizom pontonića i mulića, zauzeto sve, a raduju se dolasku vode(?!). Znači da su prije napravili vile nego su imali vodu? I onda shvatiš da je riječ – mahom – o nekadašnjoj divljoj gradnji. Koja je u međuvremenu legalizirana. I ako te kuće nemaju vodu – ili barem ne dovoljne količine za tako veliku kvadraturu i potrošnju, osobito ljeti – onda vjerojatno nemaju ni odvodnju. Najvjerojatnije ni septičke, nego samo ‘crne jame‘ iz kojih sva ta odvodnja curi i u valu. To vjerojatno ‘lijepo‘ miriše, ali što ima veze – iduće godine, kad dođe voda, vlasnici kuća će ponovno zovnuti novinare da im se požale kako tamo nesnosno smrdi i da je to krivnja općine i javnog poduzeća koji su im davno obećali kanalizaciju ali, evo, nikako da je riješe.
A zašto radovi tako dugo traju? Nije da se u javnim poduzećima nešto ubijaju od posla, nema potrebe da ih branimo, ali iskusno oko lako će na ovim slikama uočiti put koji je takve širine da se na njemu mogu mimoići samo dva bicikla. Kad se gradilo, nitko od vlasnika nije dao centimetra svog skupo plaćenog terena za put, nego je ostavljeno samo koliko treba da se može reći da ga ima. I danas umjesto puta imamo od njega samo deminutiv, zvan – putić. U koji treba kopati duboko da bi se položile velike, široke cijevi. Za puste turiste koji vole prolijevati, za bazene, za vrtle koje treba zalijevati. A to se ne može velikim strojem, jer on u tu usku malu uličicu ne može ni ući. Pa se radi s malim, ili ručno. A to onda rasteže čitav taj posao i poskupljuje ga. Što one koji su za priljučke platili malo ili ništa, nimalo nije briga. Oni su ‘papire‘ dobili, isto kao i oni koji su gradili sve po zakonu, gradili skupo i legalno, pa sad ima da im se napravi sve, ko i pravima. Kanica nije mjesto u kojem su gradili socijalni slučajevi. Upravo obratno, tamo su gradili oni koji imaju novaca i kojima se takva investicija debelo isplatila. Tamo se četvorni metar slobodnog zemljišta za gradnju, od onog što je još preostalo, prodaje za 300 eura po četvornom metru, 200 metara od mora. Tko je lud tolike se love odreći u ime nekog – puta? I tako se to, vrti u krug. Do neke nove kiše, smrada, pomora, nevremena…
