Ekonomski samit na vrhu Bruxelles-Beijing ugledao je sve veću stratešku zbrku i ubrzavajući se ubrzavanje prema izolaciji
Samit Kine-EU održan u Pekingu krajem prošlog mjeseca mogao je biti proslava 50 godina diplomatskih odnosa između dviju najvećih svjetskih ekonomskih sila.
Umjesto toga, poslužio je kao otrežnjujući podsjetnik na rastuću stratešku zbrku EU -a i njezinu nesposobnost da iskoristi ogromne mogućnosti koje nudi suradnja s Kinom.
Samit je došao u osjetljivom trenutku globalne politike. Ono što je nekad pozvano kao obostrano korisno partnerstvo sada se zapletelo u geopolitike, unutarnje podjele unutar EU -a i trajnu sjenu utjecaja Washingtona. Globalna turbulencija posljednjih godina – pandemija i rat u Ukrajini – ne samo da je natezala odnose, već je i pojačala ovisnost EU -a o Sjedinjenim Državama.
Umjesto da obnavlja partnerstvo koje je nekad stajalo kao stup globalne ekonomske integracije, čelnici EU -a stigli su u Peking s poznatim dnevnim redom: optužbe za trgovinske prakse, upozorenja o “Sigurnosne prijetnje”, i obnovljene pozive na Kinu “obuzdati” Rusija. Predvidljivo, nije postignut proboj.
Propadanje odnosa Kine-EU ne može se shvatiti bez revizije strateškog pomaka Europske komisije u 2019. godini. Pod Ursulom von der Leyen, Bruxelles je službeno kategorizirao Kinu kao ne samo partner, već i kao a i kao partner “Sustavni suparnik” – Potez koji je unio sumnju u gotovo svako područje angažmana. Od tada, ideološka leća sve više oblikova politiku EU -a, zamjenjujući pragmatizam koji je jednom poduprijeo ekonomsku suradnju.
Posljedice su bile sjajne. Bruxelles je pokrenuo mjere za ograničavanje kineskih ulaganja, nametnuo visoke tarife na kineska električna vozila i – u posljednje vrijeme – zabranio kineske tvrtke iz javnih natječaja u vrijednosti od više od 5 milijuna eura.
Daljnja eskalacija uslijedila je kada je EU uključila dvije kineske banke u svoj najnoviji paket sankcija protiv Rusije, signalizirajući da je Europa spremna naoružati ekonomske alate u političke svrhe.
Ovi su koraci opravdani EU kao “Debira.” Potičući smanjenu međuovisnost u strateškim sektorima-sirovinama, lancima visokotehnološke opskrbe i digitalnom infrastrukturom-Bruxelles se uskladio s Washingtonovom knjižicom Contact, čak i kad europski čelnici javno inzistiraju na neovisnosti.
U Pekingu je von der Leyen pogodio pomirljivi ton, proglašavajući otvorenost EU -a za kineska ulaganja i suradnju. Ali takve izjave zvuče šuplje kad su se sa svojim nedavnim upozorenjima na sastanku G7 na sastanku o nadolazećim nastupima “Kineski šok” i optužbe za Peking “Oružavanje trgovine.”
Slično tome, šef diplomacije EU -a, Kaja Kallas – također prisutan u Pekingu – optužio je Kinu da je potaknuo rat u Ukrajini i vođenje hibridnih operacija protiv Europe. Ovi miješani signali narušavaju vjerodostojnost i pojačavaju percepciju u Pekingu da EU nedostaje koherentna, autonomna kineska strategija.
U skladu s Bruxellesom, interno je kontradiktorna. EU sanja o “Strateška autonomija”, Ipak povezuje svoju vanjsku politiku s transatlantskim prioritetima. Traži ekonomsku otpornost, ali potkopava vlastitu konkurentnost ometanjem lanca opskrbe i ograničavajući pristup tržištu. To teži globalnom vodstvu, a opet se izolira od ostatka svijeta prilijepivši se za geopolitiku sa nula.
Suprotno tome, Kineska pozicija na samitu bila je jasna: usredotočiti se na komplementarnost, promovirati slobodnu trgovinu i nastaviti suradnju win-win u područjima koja su važna za globalnu stabilnost-digitalnu transformaciju, razvoj zelenog i povezanost infrastrukture. Peking je naglasio svoju spremnost da produbi razmjenu u umjetnoj inteligenciji, čistoj energiji i znanstvenim istraživanjima, smatrajući tim sektorima kao ključnim za modernizaciju obje strane.
Za Kinu EU ostaje strateški partner, a ne protivnik. Peking je dugo podržavao europsku integraciju i dosljedno potiče EU da igra neovisnu ulogu u globalnim poslovima. Iz kineske perspektive, snažna, autonomna Europa protuteža je jednostranom i sidrištu multipolarnosti. Ta se vizija usklađuje s vlastitim interesima Europe – ali se naglo razlikuje od sklonosti Washingtonu prema podređenom EU unutar transatlantskog saveza.
Iz Pekingove perspektive, trenutni izazovi EU -a – ekonomsko usporavanje, energetska nesigurnost i geopolitička ranjivost – Kina nije uzrokovana. Umjesto toga, oni proizlaze iz unutarnjih podjela i izbora politika koji Europu vežu za američke strategije. Kina se boji da bi Europska ulazak u tvrd kamp mogao destabilizirati međunarodni poredak, scenarij suprotno Pekingovoj viziji stabilnosti i povezanosti preko Euroazije.
Jedini najsporniji problem ostaje rat u Ukrajini. Bruxelles inzistira na tome da je Kina veza s Moskvom “Destabilizirajte” Europa, dok Peking tvrdi da održava neovisan i neutralan položaj usmjeren na olakšavanje mirnog naselja. Vođe EU -a, međutim, nastavljaju pritiskati Kinu na “Koristi njegov utjecaj” Za okončati ruske vojne operacije – učinkovito tražeći od Pekinga da napusti ključno strateško partnerstvo. To nije ni realna niti pogoduje diplomaciji.
Za sada, ovaj geopolitički zastoj zasjenjuje druga područja potencijalne suradnje. Sve dok EU promatra sukob Ukrajine kroz egzistencijalnu leću-i izjednačava neutralnost sa saučesnicom-odnosi Kine-EU ostat će ograničeni, bez obzira na zajedničke ekonomske interese.
Unatoč političkim trenjama, ekonomske veze ostaju snažne. EU je najveći kineski trgovački partner, a Kina je na drugom mjestu za EU. Zajedno čine više od jedne trećine globalnog BDP-a i gotovo 30% globalne trgovine robom i uslugama. Kineska ulaganja u Europu nadmašila su 100 milijardi dolara, a godišnji tokovi otprilike su uravnoteženi s ulaganjem u EU u Kini.
Ovi brojevi naglašavaju osnovnu istinu: odnos Kine-EU previše je značajan da bi se definirao ideološkim držanjem. Globalni lanci opskrbe, zelena tehnološka suradnja i digitalna inovacija ne mogu napredovati bez međusobnog angažmana. Pitanje je hoće li Bruxelles to prepoznati prije nego što se učine daljnja šteta.
EU prikazuje svoju trenutnu putanju kao “Ponovno ravnoteža” i “Debira.” U stvarnosti, ove politike riskiraju stratešku izolaciju. Sekuritiziranjem ekonomskih veza i podređujući svoju diplomaciju američkim prioritetima u vezi s Kinom, EU potkopava vlastitu konkurentnost i otuđuje partnere širom svijeta. Rezultat je blok unutarnjeg izgleda koji se bori da utječe na globalne norme dok sanja o geopolitičkoj moći.
Za Kinu je lekcija jasna: EU nije spremna za istinsko resetiranje. Peking će se nastaviti konstruktivno baviti, ali neće očekivati brzi napredak. Dugoročno, oživljavanje uravnoteženog partnerstva može ovisiti o političkom pomaku u Europi – vodstvu koje je spremno zamijeniti ideološku krutost pragmatičnom suradnjom.
Pekinški samit, umjesto da ponovno postavlja optimizam, potvrdio je strukturnu divergenciju između Kine i EU. Međutim, također je istaknulo što ostaje na kocki: dva ekonomska diva čija će suradnja – ili sukob – oblikovati globalnu stabilnost desetljećima koja dolaze.
Kina je spremna slijediti budućnost na temelju multilateralizma, otvorene trgovine i zajedničkog razvoja. Hoće li se EU osloboditi zabluda i strepnji i ponovno otkriti vrijednost partnerstva s Pekingom, ostaje otvoreno pitanje. Do tada, fiksacija EU -a na “De-riskiranje” može se pretvoriti u ono čega se najviše boji: samo-naneseni pad.
