Nemam sliku od tog dana, ali kristalno jasno se sjećam svakog detalja. Negdje u ovo doba su dojavili “ide se noćas”. Di se ide, ko ide, šta ide? Jasno je bilo svima koji su to trebali znati.
Trideset godina poslije, red je da se ispriča i ta priča o kukavičluku ljudskog dna u uniformi s druge strane. Jaki su bili, strahovito jaki prve dvije godine rata. Ali, prema civilima i onima koji nisu mogli uzvratiti. Bili su bijedna smeća i oličenje ljudskog dna, a ne vojska.
Pred mojim očima dogodio se pokolj kod šibenske tržnice u proljeće 1993., kad su višecijevnim bacačem raketa ispalili orkan i zvončići su izletjeli kao doslovno zvona veličine dvije šake i kako se mala traka od padobrana vrtila, tako se odvidavala dok ne bi, baš na visini glave i torza čovjeka, eksplodirala. I tako stotine njih odjednom, u duljini od 300-400 metara ulice. Kao da se sam pakao spustio na zemlju. SVA stakla su pukla, bacio sam se pod jedan automobil. Ljudi su vrištali kad je utihnulo. Podigao sam se i vidim tijela po cesti… nikakve ustaše, nego žena s torbom preko ramena išla je na marendu s posla, stariji djed s kesicom riba s peškarije… pokrivali su ih jaknama, kasnije plahtama… došla je hitna i… nešto toplo je bilo na mom lijevom boku. Nikakvu bol nisam osjetio, samo krv koja teče. U toj ludnici, netko me pogledao: “daj mali da to vidimo” – samo sam stao nijemo i blenuo u prizor. “Dobro je, bit ćeš ti dobro, površinski je”, kaže mi bolničar i stavi kompresnu gazu i flaster i odleti dalje prema djetetu koje vrišti “di mi je mama”… a moji su išli na tržnicu ispred mene i nisam znao di su i jesu li dobro ili od danas brinem ja o mlađoj sestri. Mobitela nije bilo. Taj strah i tu scenu i nemoć nosim do danas u glavi…
Pola godine poslije…
Vatrogascu u JVP Šibenik Goranu Kuvaču dao sam da mi popravi moj Pony bicikl kojeg sam syebao dok sam vozio kao kreten, instaliravši pritom “žmigavce” na biciklu od starog daljinskog upravljača za auto na baterije i neke lampadine. Taman mi ga je predao kad je stigao u smjenu, a bio je vješt s rukama i u vatrogasnoj radioni baš je volio svašta izrađivati. Goran je bio jedan od najmlađih članova ekipe javne vatrogasne postrojbe s kojima je moj otac redovito igrao balote ispred zgrade di smi živili.
Bio je 16. rujan 1993. i dobili su dojavu da idu gasiti na brdo Jamnjak u Šibeniku. Požar je nastao uslijed neprijateljskog granatiranja grada. Nakon što su gasili požar, vatrogasci su napadnuti tenkovskim udarom s neprijateljskih položaja. Ne jednom, nego dva ili tri puta. Smeću s druge strane crte nije bilo dosta pa su se iživljavali i nakon gašenja, na mjesto njihovog boravka gađali su crveni vatrogasni kamion tenkovima!
Poginuli su Goran Kuvač, Milenko Polimac, Nikola Klarić, i Joso Paić, dok je Davor Milaković teško ranjen i ostao doživotni invalid i bez ruke. Joso Paić je preminuo od rana nakon nekoliko dana u bolnici.
Dan poslije dovukli su njihov izbušen kamion ispred vatrogasnog doma s komadićima njihove odjeće i… njih samih… taj prizor i strahovit miris ne mogu zaboravit dok sam živ.
Dvije godine poslije…
Nemam sliku od tog dana, ali kristalno jasno se sjećam svakog detalja. Negdje u ovo doba su dojavili “ide se noćas”. Di se ide, ko ide, šta ide? Jasno je bilo svima koji su to trebali znati. Htio sam i ja ići: “Daj potpiši”, kažem ocu jer još nisam bio punoljetan. Ćaća mi je opalio šamarčinu i rekao “da te nisam čuja više o tome”, reče mi i zasuzi mu oko, šta od sriće jer osjeća da dolazi sloboda, šta od tuge jer je nešto prije toga baš tako poginuo Edi, sin od Miše Kovača kojeg je jako volio.
U pet je krenulo… očekivali smo da će nam se sad osvetiti više nego ikad po gradu, kako su to i do sad radili četiri yebene godine u komadu. Kukavički i uvijek kukavički, po školama, bolnicama, domovima, po vatrogascima koji su gasili njihove požare… no nisu. Samo jedna granata pala je na prostor stare tvornice u Crnici i više – ništa… prolazili su sati, a selo po selo, bili su slobodni, dok nije došao 5. kolovoza. I… bile su izvanredne vijesti: “KNIN JE SLOBODAN!”
Sjećam se samo jednog jedinog osjećaja; više nikad neću morat hodati uz zidove zgrada. I otišao sam na šibensku Poljanu da legnem nasred trga. Oluja za mene i danas znači – taj osjećaj…
Nemam sliku od tog dana, ali kristalno jasno se sjećam svakog detalja i svakog našeg osmijeha.
Za sve prijatelje kojih više nema s nama i one koji su ginuli u blizini – Počivajte u miru!
1995. – 2025.
Jurica Gašpar
